Monday, December 4, 2017

Što činimo u Došašću


Gospodin Isus nam pripovijeda o gospodaru koji je na putu i koji je ostavio dom i sluge svoje da mu čuvaju imanje, ali još više im preporučuje da čuvaju sebe dok njega nema. Ne zna se koji je točan čas kada se gospodar vraća, prometne su gužve, poslovi se odgađaju i pojavljuju se oni poslovi koje nismo predvidjeli, vrijeme koje smo si rezervirali za poslovno putovanje nije dovoljno jer se neprekidno zadržavamo na detaljima i tako redom. Zaista, nikad se ne zna kad će se pojaviti nešto nepredviđeno ili, bolje rečeno, netko nepredviđen u našem životu zbog koga ćemo odgoditi obaveze i produžiti vrijeme sklapanja i izvršavanja poslova. Zaista, uvijek se nađe netko kome posvetimo više vremena i pažnje, bilo da je to netko kome treba pomoć, bilo da nam je to neka osoba koja nam plijeni dragocjenu pažnju i vrijeme. Svakako da ih ima koji nas pokušavaju spriječiti i omesti u poslovima, primamiti nas sjajnim ponudama i obećanjima, lukavo nas odvesti u digresije koje znaju predugo potrajati.

Gospodar koji je otišao za poslom ostavio je služinčad i ukućane i rekao im da se čuvaju, da čuvaju svoje obitelji, muževe, žene, djecu, kolege, kućne ljubimce, vrtove i sobno bilje te da održavaju sve kako se neki stroj ne bi pokvario ili kako se ne bi dogodilo nešto strašnije.
U Došašću naglašavamo čovjeka s njegova intimnog i društvenog stajališta, on se mora čuvati, pripaziti, na primjer, da se ne prehladi i razboli, mora njegovati svoju dušu i tijelo, ali i okolinu u kojoj živi i u kojoj mu se nalaze najbliskiji ljudi u životu pa i njih ima obavezu pričuvati kao i sebe, u intimnom i u društvenom, obiteljskom smislu. Tako domaćini bez gospodara kao da imaju veću odgovornost za sve i kao da nemaju ni mira, ni stanke, ni predaha jer sve mora biti u redu i ostati u najboljem redu sve do gospodareva povratka, a znamo da u kući i obitelji nikada ne ponestaje tema za razgovor i donošenje odluka i da nikada nije sve tako savršeno da ne bi moglo biti još savršenije. 
I što nam preostaje nego da neprekidno bdijemo i da budemo na posebnom oprezu jer nema gospodara koji bi nas upozorio na to što moramo učiniti i kada i što smo propustili učiniti. Ostati sam u kući veliki je osjećaj slobode, ali i preteška odgovornost. Još je veća odgovornost čuvati dom od pridošlica koji bi mogli primijetiti da u kući nema gospodara. Dobro je najprije se pobrinuti za najugroženije osobe u kući, a to su dječica. Treba ih zabaviti i dovesti u stanje poslušnosti da ne trčkaraju besposlena i kako ne bi nastradala dok odrasli obavljaju svoje poslove. Ako budu marljivi u pomaganju, nagradit će ih ukućani (kao što se događa na Svetoga Nikolu), a sigurno i gospodar kad se vrati.
Domaćica će pripaziti da se sve sjaji od čistoće i mira (kao što se sjaji naša prečista majka Marija).



Privremeni domaćin u kući mora sve organizirati, svime upravljati i pomagati u svemu, naročito u održavanju imanja i sigurnosti doma i ukućana (jer Isus preporučuje samo jedno: "Bdijte"). Njegov je posao da odgovorno vlada kao da zamjenjuje gospodara. Pokazuje se odjednom kao prorok za kojega se nije znalo da postoji u njemu, sluzi (kao što se Ivan Krstitelj nastanio u pustinji, daleko od ljudi pa došao iznenada u grad) jer njegov autoritet dobroga sluge nije dovoljan da bi napravio istinskoga reda u kući već mu je neophodan autoritet gospodara koji mora u domu ostati i tada kad je gospodar na putu. Domaćin mora naglasiti veličinu i značaj gospodara, svjestan da ni sluga, ni bilo tko u kući nije dostojan zaista zauzeti mjesto gospodara pa makar to bila i Porezna uprava jer nitko nije dostojan niti toga da odriješi vezice na gospodarevoj obući. Svaka riječ naredbe, prijekora ili pohvale koju izgovori sluga u ime gospodareva autoriteta samo su kao obična voda u usporedbi sa samim gospodarom i časom njegova povratka u kojega se mora zdušno vjerovati i ne dopustiti strahu od nepredviđenoga kašnjenja da preuzme vlast. To je gospodar glavom i bradom, zajedno sa svojim autoritetom vlasnika kuće. Također su i svi ostali ukućani svjesni povjerenja koje im je gospodar ukazao.

Sluškinja-domaćica koja se čitavo vrijeme radosno trudi da sve u kući i okolo sjaji od čistoće te da u svima i svuda vlada mir i da se ona sama nađe pri ruci svakome, uistinu je prava personifikacija kuće, doma i čitave obitelji; ona je prečista prostorija i stabilna posuda, osoba koja misli samo na volju svojega gospodara. I evo - nalazi izobilje milosti svojega gospodara koji je odlučuje prvu osloviti prilikom svojega iznenadnog i ranog, potpuno neočekivanog dolaska te joj daje jedinstvenu privilegiju da svima javi da se gospodar vratio kući, ali i veliku odgovornost da bude zaista uvjerljiva kako bi se što više ukućana u posljednjim brzim pripremama za dolazak svojega gospodara našlo što bliže na njegovu putu. ‎ponedjeljak, ‎4. ‎prosinca ‎2017. 14:52:24




Sunday, December 3, 2017

Prva svjećica Adventa


Dajem se na raspolaganje,
puštam novu nadu da se krčka
kao svježi rumen plam.
Krećem sad na ladanje
gdje se pahuljica brčka 
dok polako pada na moj kam.

Novi snjegovi mi zatiru sav korov,
mladi ljulj se neumitno smrzava
prije nego što će rasklijati.
Ptice kreću u svoj zimski lov,
pažnja moja grije ih i održava,
gnijezdo im se neće rasklimati.

Tako stiže iščekivanje do vrha,
skroz do one točke kad već kreće pokajanje,
prije nego što će se zabijeliti
duša, sigurna od grijeha mrka.
Anđeli mi zdušno nude poravnanje
staza prema Bogu koji će prostrijeliti

svojom strasnom nevinošću moje srce sretno.
Kao plam od prve svijeće
ono igra ravnomjerno u toplini.
Onu ružu samo gledam sjetno
kao pupoljak te vječne sreće
koja blago tinja u tišini.
30.11.2014. 06:54


Friday, December 1, 2017

Tiha noć


Ima li išta pod kapom nebeskom, a da se nije spomenulo u Svetom pismu, Bibliji?
U početku bijaše Riječ, govori sveti Ivan, apostol i evanđelist, pisac Knjige Otkrivenja. I Riječ dolazi s nebeskih visina kao Objava Boga ljudima; Riječ Božja, Božji Sin silazi na srca svih ljudi. Zvat će se Isus Nazarećanin, a zove se Riječ od pradavnina. I Riječ bijaše svjetlo, i svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze. I sve će na ovom svijetu proći, uminuti, a Riječ Božja ne, neće uminuti.
Kakva superiornost, zabilježena mučeničkom apostolskom krvlju, upisana u naša srca, ispisana u bezbrojnim prijevodima i prijepisima Svetoga pisma. Izrečena i napisana na svim jezicima, svakovrsnim riječima ljudskim. Ljudskim riječima prevodimo božanske riječi, pokušavamo izraziti bogatstvom svih jezika ono neopisivo bogatstvo riječi kojima obiluje Biblija. Obiluje riječima o povjerenju, ljubavi, ustrajnosti, pravednosti, oslobođenju, prikazujući nam osobine Boga o kojemu piše. I mi želimo slijediti Riječ Božju, i mislimo da slijedimo riječi pravednosti, istine i ljubavi. No, ne ispada nam onako kako piše u Bibliji da bi moralo biti. A Biblija zna za tu našu zbunjenost i za te naše borbe u kojima se trudimo slijediti Isusa, Riječ koju nam je Bog dao da ne pogine niti jedan koji u Nj vjeruje već da ima život vječni, u izobilju da ga ima. Zna Biblija jako dobro koliko ima nevolja ovdje, u nama i oko nas, zna za naše ratove. I pripovijeda o borbama čovjeka sa samim sobom, i prepuna je ubojstava i ratova, prijevara i izdaja, kazni i robovanja. Mnogi protivnici kažu da je Biblija krvoločna i prijetvorna jer ne vide kako u Svetom pismu Bog tumači čovjeku ljudskim riječima kako se zovu sumnje ljudske, ljudski strahovi i ljudski stid, odakle potječu i kako se pobjeđuju. Ljudska je, toliko je ljudska da ne vidimo i ne pamtimo ljubav i pravednost kojima obiluje.

Opet smo na jednom početku kada nam dolazi Riječ u obličju čovjeka, kao Dijete. Morali bismo biti svjesni superiornosti toga Djeteta, znati da nam je On svjetlo neugasivo i riječ neprolazna. Superiornost Djeteta Riječi ponajviše se ogleda u tome što ima zemaljskoga oca i zemaljsku i nebesku majku, što se uspješno rodilo u ovome svijetu gdje niti strojevi više ne mogu podnijeti jače vibracije, niti izdržati u radu neko malo dulje vrijeme i što je došlo kao vječnost koja neće nikada uminuti u svijet gdje sve služi samo za jednokratnu upotrebu, čak i čovjek, čak i kao djeca naša. Čak nam i one slavne riječi kada kažemo nekome "Da" na vjenčanju služe samo za jedan trenutak. Mi zaista više ne mislimo na sutra, previše nam je to mučno, ne da nam savjest od čije grižnje i grizodušja ne možemo ni pomisliti na sutra, niti na vječni život. I ta naša savjest nas grize, postajemo bolesni, retardirani pa tumačimo Bibliju lošije nego mala predškolska djeca.
Superiornost Djeteta Riječi je u tome što se rodilo, što je preživjelo progone i lukavstva i što nas privlači k sebi, što privlači vladare, kraljeve čitave ekumene, što nas intrigira i potiče da Mu se približimo, da Ga slavimo.

Načinili smo velike komercijalne poduhvate oko Božića. Pa neka, Biblija i o tome govori: idole smo načinili, lutkice djedica raznih koji usta imaju, a ne govore i prepunjeni su čokoladnim kremama. Načinili smo sjajne ukrase kako bismo ispoljili vlastite potrebe za zlatom, za blagom koje ne prolazi, nemoćni shvatiti poruku pjesme "Tiha noć" koju neopisivo volimo zbog istinskih potreba da skinemo sa sebe sve te urese i ukrase, sva ta blaga, svijetleće žaruljice i buku koju sami stvaramo, stvaramo je mnoštvom informacija u kojima prednjače reklamni slogani. U glavi nam se vrte reklamne pjesmice i od njih ne čujemo niti tihu noć, noć u kojoj se rađa Neprolaznost, isključivo radi nas i našega spasenja. Rađa se tiho, a tako je superiorna, tako je velik i nenadmašan Pobjednik nad ratovima i lažnim bogovima. 
Priznaj da voliš Božić, da voliš "Tihu noć" jer to ti je uvijek novorođeno Dijete koje već govori svojim neprevedivim jezikom u tvome srcu: sve će na ovome svijetu proći, nebo će i zemlja uminuti, ali ja, Riječ Boga, ne, neću uminuti nikada.
‎petak, ‎1. ‎prosinca ‎2017. 06:35:10

Thursday, November 30, 2017

Najviša ponuda


Došašće danas izgleda da je slično Došašću u bilo koje doba. U ovaj nemiran i ratoboran, nevjeran i poganski, izgubljen i zalutao svijet dolazi Novorođenče, silazi Bog Stvoritelj toga svijeta. Dolazi i sve čini novo, novo nebo, novu zemlju i nova srca ljudi. To se događa naočigled sviju, ali mnogima je neprimjetno to rađanje novoga i pretvaranje jedne suštine u sasvim nešto drugo, u nešto što oko ljudsko nije nikada vidjelo, niti uho čulo. To nije pretvaranje olova u zlato, nije čarobni štapić, nije simbolika, nije Božji zakon i naredba, nije prisila, nije ništa takvo već je to ponuda, ljubazna i diskretna, odmjerena, intimna i povjerljiva, a snažna i obrazložljiva ponuda Boga čovjeku da postane više pravi čovjek, da pokuša i okuša život nezemaljski, izvansvjetovni, a da pri tome zadrži sve što već ima i ostane sve što je i do sada bio, samo još i puno više.
To je ponuda jedne neopisive vrste moći, ljudske snage da istraje u teškim okolnostima, moći koja se ne mora nikome ničime dokazivati, ljudske moći koja preuzima tuđe terete i nosi ih na sebi i sa sobom, ljudske moći da razumije druge ljude i njihova stanja.
To je ponuda jedne neopisive vrste slobode, ljudske slobode koja si može priuštiti da svima oko sebe pušta na slobodnu volju, slobode koja ne ograničava nikoga, slobode za koju se nije potrebno boriti i slobode od raznolikih neprijateljskih nasrtaja.
To je ponuda jedne neopisive vrste ljudskoga postojanja u kojemu čovjek dobro vidi početke i svršetke stvari i događaja, postojanja koje ne brine o svojoj trajnosti, koje nema potreba za brigama i egzistencijalnim svjetovnjačkim borbama.
To je ponuda jedne neopisive vrste ljudskoga stanja dostojanstva i izvjesne sigurnosti.
To je ponuda jedne neopisive vrste ljudskog predavanja u posjedovanju i posjedovanja izobilja, ponuda ljudskog načina života u kojemu čovjek dijeli izobilje svoje kao iz ničega, života koji se umnaža sve većim dijeljenjem, načina ophođenja s drugima u kojemu čovjek daje najviše i najbolje od sebe, izvlači nezamislivo puno iz svojih osobnih izvora i uvijek daje u izobilju, i uvijek posjeduje izobilje.
To je ponuda Boga čovjeku da postane dionik božanske naravi s Isusom Kristom i ne samo to već da prigrli Krista kao svoje najkrhkije i bespomoćno Dijete te da se nježno i pažljivo pobrine za Nj.
To je ponuda Boga čovjeku da postane Njegov poslovni partner gdje bi oni dvojica ili trojica krenuli u ovaj izgubljeni svijet ponuditi ljudima to novo nebo i novu zemlju.
To je najviša ponuda koju ljudi mogu dobiti.
‎četvrtak, ‎30. ‎studenog ‎2017. 17:48:12

Ledena majka


Tužna zbog svih nevolja, žalosna zbog bora
napuštam i zadnju klupu od kamena siva
i zaboravljam da živjeti se i u tugi mora,
da je privremeno sada zamrznuta svaka njiva

samo zato da se ispod leda zemlja nagomila,
da u svojoj unutrašnjosti se grije, grije
kao topla peć i toplo srce, kao majka mila
u čijoj se utrobi komeša zrnje što ga krije.

A na površini sniježni vodopadi, mrzlo granje,
stara priroda sva sjaji u ljepoti zimska ugođaja
koji dovoljan je da se probude još mnoge sanje,
da se sjeti srce sličnih lijepih događaja.

Tuga će i tako ostati na dulje vrijeme,
i bez nekog moga truda ona caruje u sjećanju,
ona uvijek nosi ono zaleđeno sjeme
koje čvrsto klija zimi, ljeti, noću, danju.

Ponekad se pretvara u sreću, i u mir što nosi,
a za to je potrebno premnogo strpljenja;
ponekad od tuge čovjek mnoge nevolje pokosi
i okrene novi list životnoga trpljenja

jer je tuga kao vruće grotlo ispod leda,
jer je plodna u najmučnijim uvjetima
i ne vidiš od nje ništa, ma koliko da se gleda,
i jer odolijeva snjezima i vjetrima.

A kad sunce zarumeni, kada malo sazre
i otopi snježne pokrivače, ledene sve vrhove,
nježne, čvrste stapke što ih se i jedva nazre
tada niču kao da ostvaruju sve snove. 
‎četvrtak, ‎30. ‎studenog ‎2017.  15:50:21

Wednesday, November 29, 2017

Organiziranje i zločini


Nepravde ima, ali je žalosno služenje ljudi idejama apsolutne pravednosti njihovih osobnih uvjerenja. Ti poltroni gospođe Nepravde uporno govore i čine sve u ime te pravednosti svojih osobnih uvjerenja i zaista vjeruju da čine dobro. To čovjeka ražalosti do krajnjih granica.

Jedan čovjek ne može biti objektivan, ma kako mudar bio. Također niti skupina takvih ljudi koji ne mogu biti objektivni ne čini od njih samim okupljanjem objektivnu skupinu. Vjerovati u objektivnost, a ne vjerovati u Apsolutnu Objektivnu Osobu, Boga jedinoga, već je velika pogreška, logička narodna pogreška i logička pogreška samouvjerenih pojedinaca koji su uvjereni u svoju objektivnost i sposobnost razlučivanja vlastitih dobrih čina. Objektivna je samo Istina i dokazi i logični argumenti koji upućuju na nju. Sve druge osobe, ljudske osobe koje nisu Bog i znaju ili ne znaju da nisu Bog, mogu prosuđivati sve u izuzetno subjektivnom smislu, to jest ljudi su subjektivni, ali smiju donositi sudove ako vjeruju u dokaze i argumente koji upućuju na objektivnu istinu. Vjera u prave znanstvene, prirodne, društvene, medicinske, filozofske i teološke logične dokaze i argumente ljudi često pogrešno nazivaju objektivnošću u nedostatku nekog sofisticiranijeg izraza za svoju vjeru. Čovjek također može vjerovati i u politiku, i u umjetnost i u prazninu i negativnost, a može vjerovati i u Boga koji je Apsolutna Istina, Pravda i Objektivnost. U svjetlu vjere u Jednoga Boga čovjek pronalazi ideale pravde, istine, objektivnosti, slobode, općega mira, ljudskoga napretka i slično. No, kada čovjek ima samo ideale, a ne vjeruje u njihova Začetnika, to je subjektivna pogreška i vjerovanje u ništa jer ideali sami po sebi ne mogu pružiti čovjeku snagu za život u toj vjeri kakvu može dati samo Bog s kojim čovjek može uspostavljati bliske odnose te iz toga i naučiti zaista i istinski slijediti svoje ideale u svojim razmišljanjima, govoru, djelima, činima, gestama i propustima.

Zahvaljujući Božjem sudjelovanju u ljudskim životima, svaka pravedna ideja ili djelo dobiva tu svoju istinsku pravednost; svaka iskrena riječ i gesta dobivaju tu svoju iskrenost i istinitost; svaka objektivnost dobiva u čovjeku od Božje objektivnosti.

Iz toga logično proizlazi da skupina objektivnih ljudi koji vjeruju u Boga i to aktivno, moleći Ga i slijedeći Ga, uvijek uspijeva u svojim poduhvatima, a ako se i dogodi da se taj uspjeh odmah ne vidi, povijest čovječanstva pokazuje da u vjeri u Jednoga Boga ljudi dobro, objektivno i istinito čine pravedna djela pa ako se ispostavi da su im djela bila nepravedna, to nazivamo đavoljom rabotom, odnosno neuspjehom.

Đavao je rušitelj i djelitelj. Kad nema što podijeliti, razdijeliti, razbiti ili rušiti, đavao ne može ništa, ali kada se nešto gradi, eto posla za đavolju rabotu.

Iz svega toga proizlazi da poduhvat, kojega poduzima Đavao sa svojim poltronima, može biti samo rušilački i kriminalan, ali se nikako ne može nazvati organiziranim poduhvatom te iz toga proizlazi da sintagma "zajednički zločinački poduhvat" ili sintagma " organizirani kriminal" nikako ne stoji i nije logična pa ju često nazivamo oksimoronom jer ako je poduhvat uspio kao zajednički poduhvat skupine ljudi koji vjeruju u Boga jedinoga, tada znači da je bio i te kako dobro organiziran. Kod zločina ne postoji organizacija, jednostavno je u Bogu nemoguća. Zločin je rušenje organizacije, Božje i ljudske organizacije, a rušenje i kriminal iza kojih se ne može sačuvati ni ono što je bilo dobro, niti ono što je bilo promašeno, ne može biti niti zajednički, niti zločinački poduhvat, a kada bi to i bio, došlo bi do đavlova samouništenja. 
‎srijeda, ‎29. ‎studenog ‎2017. 10:53:45

Tuesday, November 28, 2017

Crni sjaj


Tri mi noćna sata traju,
a ja kao da sam nestala u dobi,
ne znam jesam li izgubljena u vremenu.
Bude me i sna mi ne daju,
a moj san se neumitno u sjećanju drobi,
ostavlja mi samo dušu u crnom sjemenu.

Nije dopušteno pospano se gnijezditi,
valjalo bi poći na još jedan počinak,
vratiti se mirnome usnivanju;
snenim putevima na ležaju jezditi
tragovima koje ostavlja mi crven tinjak
izgorjele svijeće u svome bivanju

među crnim točkicama koje lebde naokolo.
Ležaj mi je neugodan, a stihovi tako blagi,
utješna mi pomisao pospane mi duše;
meki poput majčinske ljuljačke, igraju kolo
u kojem se vrte slova, crna kao jasni tragi
što se uzdižu, poskakuju i ruše

na bijeloj podlogi što mi prazno zjapi, viče,
tjera me na počinak i odbija od stola,
jer mi ovdje nije pravo mjesto,
dok mi sakriveni stih iz srca vapi, kliče
kako trči mu se van, u vrtloge ta crna kola
kako sredila bih ga, osvjetlila vješto.

Svjetlo prazne bijele podloge u zjene mi tuče,
a ja moram svojim dubokim i tamnim stihom
zasvijetliti bar malo jače, malo dublje,
načiniti ravnotežu ovom svijetu, to me vuče,
izvući iz njega sve što mogu svojom dobi tihom
koja u sebi još čuje anđeoske trublje.

Sad već četiri noćna sata traju,
već u nekom pojmu,
a iz crnih točkica sad redam nešto stihova;
i te crne točke savršeni red mi daju,
daju sklada cjelokupnom dojmu
što ga načiniše plesovi iz kola njihova.

Tu, u tome noćnom mraku
izišla je tama duše na svjetlo prazne podloge;
jarka svjetla nesta, a tama mi svjetlije sjaji
kao da je dala najsvijetliju zraku
koju poslala sam da napusti moje tamne loge
samo zato jer ne volim da mi duša svoje svjetlo taji.
‎utorak, ‎28. ‎studenog ‎2017. 04:59:27

Popular posts