Život umjetnosti

Tražim onu pravu riječ za bitnost,
tražim srž i dušu na jeziku nekom;
stvaranje je samo puka nezasitnost.
Ako slikarsko platno ne putuje rijekom,

kako može slikar znati pravu nijansu;
kako moja umjetnost može biti stvarna?
Kako mogu znati u tom stvaralačkom transu
je li moja pjesma sa stvarnošću podudarna?

Kome služi moja slika velikoga svijeta
ako samo bacam nasumičnu estetiku,
ako nisam provjerila zašto biljka cvjeta,
ako ne znam izbjeći običnu patetiku?

Ako svoje riječi niti ja baš ne razumijem,
ako sebi samoj tajim najveće si blago,
život kojega još uvijek živjeti ne umijem,
kako mogu znati što je srcu drago?

Moj će jezik razumijeti svatko, svaka duša,
a moj stil označiti joj samo stavove
istom tada kad se život istinski okuša
jer je isti i za kišu, i za ljude, i za lavove.

Žalosno je kada pjesmom sakrivam si mane
i kad nesvjesno previdim mnoge greške.
Tada se zakomplicira sve što i u zjenu stane
dok ja sklapam oči, oslikavam smiješke.

Na toj rijeci najdublja je glazba bitka
koja uvijek nastaje u svetom istraživanju ljepota.
Bilo kojim stilom ova slika postaje razumljiva i čitka
jer je jedini mi pribor moja iskrenost života.
‎petak, ‎3. ‎studenog ‎2017. 02:22:10

Nešto bolje

Pronašla sam želju, želju jednu,
želju višu od planina i visina,
da premostim ovu provaliju bijednu
što me uvijek vuče kao kraljica nizina.

Kako lako propasti je u stare okvire,
u okvire što ih čini pohlepa i blud;
napiti se grijeha iz baruština što vire
iz tih svih dolina koje su po svud.

Kako lako propasti je niza sve strmine,
otkotrljati se nizbrdo gdje stihija vlada,
gdje su opravdanja za sve humane krivine;
nikada ne spoznati tajnu nebeskoga grada.

Tako teško, mukotrpno boriti se silom težom,
raširiti krila koja rađaju se sveđ u letu,
ne dopustiti leptirima da te vuku svojom mrežom,
ne dati da savjest prorokuje sudbu kletu

već se nositi i pritiscima odozgora.
Kad te tlače oblaci i sunčane strijele
što ti pale moždane i moć ti izgovora,
ostaje ti samo dići se za borove i jele,

ostaje ti samo naći gnijezda sokolova,
ne zbog toga da se nađeš na vrhuncu
nego zato da se pentraš kao putnik iz dolova,
da se suprotstaviš zlatnom bratu suncu,

tražeći od njega samo miris ozona
kako bi te nosila novija iskustva,
kako bi se suprotstavio svim zakonima Krona,
zakonu materije i tvari, zakonu prisustva

različitih duhova i sablasti strašnih.
Samo želja može te izvući
iz jaruge bezvoljnosti, iz sjećanja prašnih
koja bi te samo još više dotući.

Nije želja da postigneš puno, da narasteš
već da nađeš samo malo dobre volje
koja potiče te da proklijaš, da izrasteš
u toj slaboj, tihoj nadi da postoji bolje.
‎četvrtak, 2. ‎studenog ‎2017. 12:43:20

Petica

Da se sjećam tebe, da se tebe sjetim,
potrebne su vlati zarobljene duše,
potrebno je sinja mora da preletim
u svom dahu što ga uspomene guše.

Da primaknem zjene i da prignem uho
sasvim blizu tvojih darovitih ruku,
potrebno je bijelo i svečano ruho
u kojemu mogu promatrati Muku.

Da te vidim i da čujem u mom hramu
svu toplu blizinu, nježnost šapta sveta,
potrebno je klecalo što brodi kroz tamu,
moram se prisjetiti svih jeseni, svih ljeta.

Moram kroz sva ona vrata proći
što sam ih zalupila u strastima gorkim,
moram uvijek iznova i tamo doći
gdje su ostala pritvorena suzama mi nevoljkim.

Moram priznati, kao da sam kradljivica
što na strašnom sudu olakšanje čeka,
da sam nepopravljiva i svadljivica,
ali da me spašava i nosi neka slana rijeka.

Ona buči, ona huči kao kakav oceanski val,
ima tomu sitnih pet godina dana,
što prijestupnih, što redovnih kao miran žal;
niti jednom nisam zamijenila strana,

uvijek bijah, kao na početku
kad sam prve stihove napisala,
željna reći nešto u svakome retku,
a nikada nisam kao pjesnikinja uzdisala.

Još uvijek te dozivam u jutrima krajnjim,
poezija sviće kao da se nova ljubav rađa,
svakim danom dolazi mi putevima tajnim;
to je kao neka opravdana krađa

jer ne mogu šutjeti od silnih melodija
koje komponiraju mi vjetrovi sa sjevera;
oni donose mi miomirise mirodija
kakvih ova rijeka nema, niti nevjera. 
‎subota, ‎28. ‎listopada ‎2017. 20:01:07

Svi mrtvi, svi živi

Pripravljam lampaše za velike noći
da mi svijetle na nebeskom putu
i da njinim svjetlom svatko mogne proći
prema meni, prema mome srcu krutu

da me svu omekša, moje riječi grube
kojima se probijam kroz trnje i kroz šaš
kako pronašla bih duše koje se ne gube
i kako bih mogla dati što je život naš.

To bi bilo susretanje neprekidno,
raskrižja života trgovi su na koraku svakom
ako srce nije kruto nego nezavidno
pa da čuje, pa da odgovori tom koraku lakom.

Nema na tom svijetu nikakva zadatka
koji ne bi mogao se riješiti i znati,
samo kada bismo mogli biti veza kratka,
kada bismo htjeli tuđa srca pohvatati.

U tome mi pomažu svi naši sveti,
samo oni znaju kad se duše vežu,
kada misao nam zajednički leti
pa oko nas isprepletu nevidljivu mrežu.

Tada mrtvi govore molitve za žive
jer svi imamo jedinstvenu priliku
svetosti se prihvatiti, nebeske njive
dok svi živi na toj zemlji nose istu sliku

koja govori o vječnosti, prikazuje Boga.
Tako se na raskrižjima susrećemo skupa,
susrećemo uzora, nalazimo prijatelja svoga
koji putuje iz drugog smjera, a ka istom cilju stupa.
‎subota, ‎28. ‎listopada ‎2017. 18:51:45

Škrta zemlja

Škrti smo, ljudi, kao i ovo more,
kao i ova zemlja što nebu sliči;
pohlepni, sebični ili još gore,
kao kukavičluk što se bogatstvom diči,

a ne svime u ime čega se straši i pljačka.
Za slobodu, u ime humana napretka,
protiv gladi i za djetinjstva nejačka,
ili barem za dva, tri medijska retka.

Kriminalac biti, kakve li časti,
u zavisti građana trulih sustava
gdje se ne usuđuju bilo što ukrasti,
a dobivaju packe i raspad ustava.

Jadni smo, ljudi, a priznati neće
ni dijete da sebe krvavo gubi,
ni društvo u kojemu nema sreće,
ni onaj koji se zlatom sljubi.

I u tome sva nam pravednost leži,
svak se osudi kada prozbori,
kada od svoje stvarnosti bježi
i kada ga savjest više ne mori.

Bježimo, zečevi poretka loša,
jer tamo nas čeka prelijepa mrkva,
sočna od želje svekolika ološa
i što nam tu treba Kristova Crkva.

Što su nam potrebne nagrade, laži,
ljekovi, čipiranje ili mobiteli
ako ne čujemo Boga koji nas traži,
koji nas jedini od života odijeli?

Lijeni smo mozgovi i lijenih smo crijeva,
zaspali kao nevine trnoružice,
a samo gorčina u nama sazrijeva;
to zemlja je i to su te naše vibre i žice.

Kažu da istina dođe samo pred smrt
i da su posljednje riječi žalost i očaj,
a čitav je život čovjek lijen i škrt,
tako puno vremena da se stigne u raj.‎
petak, ‎27. ‎listopada ‎2017. 18:45:05

Melem

Kako bi to stvarno bilo
kada ne bih imala ni rod,
niti majčino sveto krilo,
niti nesiguran hod;

kada ne bih nosila u sebi
rodnu grudu i životni stil
dok mi suza spala ne bi,
dok mi ne bi spao til?

Kakva bih ja bila poetesa
kada ne bih ljubav uličnu isprobala
i kad ne bih nosila ni krijesa
tamo gdje mi se pokaže obala;

kad bih provodila dane, noći
u sterilnosti si stihova
koji nikad ne bi mogli doći
tamo gdje je domovina njihova?

O čemu bi pjevale moje priče
iz bračne ložnice, iz kuloara,
od nevolja koje se diče
i od nebeskih zlatnih dara;

čime bih badrila jutra snena
i sumrake s jesenskm kišama
kad ne bih bila i crna sjena,
kad ne bih znala što je tama?

Kako da pjevam o zvijezdama i svjetlu
ako ne poznam blato po kojemu gacam
i kako da odriješim životnu petlju
ako lažne tonove ne pobacam

svuda po livadi njina rođenja?
Zar mi je pjevati samo djevojčicama
koje dosadom plode u zemlji buđenja
raznolikih želja i pota na sljepoočicama

dok se pod nebom zeleni ružmarin
i obećanje vječno za sretne i mirne dane
pa da snivam život koji je dobar i fin
i da mi nikada melem ne osvane?
‎srijeda, ‎25. ‎listopada ‎2017. 05:26:19

Mišići, kratka priča

Uglavnom sam žena, u svom životu bila sam djevojčica, dječak, supruga, trudnica, kauboj, bespomoćno "ono", a vrlo često starac.
Ne znam smijem li mijenjati svoju rodnu opredijeljenost i koliko puta, ali u iskrenosti moram priznati da mi se rodna ideologija provlači oduvijek kroz moj osrednji život. 
Kad sam gledala one "junačke" filmove, uvijek su u njima bili jaki dečki, a cure slabašne. Tko ne bi poželio biti glavni junak i glavni glumac u filmovima pa makar to značilo da se mora ponašati kao osoba suprotnoga spola od onoga kojega nosi, to jest i dečki i cure moraju imati hrabrost, moć i snagu.
Ženska snaga, to je sasvim druga tema.
Dakle, serviraju nam supermene, jake i mišićave face, a kad tamo - oni mlate po slabijima. I što sada kad moji mišići nikada neće postojati, niti se toliko zjačati kao mišići prirodnog muškarca? Čak i kad je gej, jači je ma kako ja istrenirala i napumpala svoju snagu. Ako zatreba, preostaje mi samo raznorazno tipično "žensko oruđe i oružje" koje rabe svi, i muško, i žensko, i srednje.

U glavama klasičnoga muškoga svijeta žena uvijek mora biti sređena i lijepa, privlačna barem u nekom detalju za bilo čije oko i - mora šutjeti. Ako se poslije preokrene u neku ružnu i blebetavu babu - dobije prezir i batine. Može uzvratiti, ali uglavnom ne želi jer živi za boljitak vlastite djece i obitelji. Sada dolazi ono što mi nije jasno. Ako žena odredi da je muško i želi mušku osobu za zajednički život, kakva bi to morala biti šora u braku?!

Ili ako žena pokuša mišićima uzvratiti na mišiće, kako tek onda kada joj društvo odobrava da je zaista muško pa je prema tome borba između žene i muškarca ravnopravna? Tko će tada zaštititi slabo žensko, žene i djecu, i obitelj?

Priznajem da je naporno biti žena, to je tako oduvijek. "Muške šovinističke svinje" očekuju mišiće u borbi za život i opstanak čitave obitelji, a potom očekuju privlačno stvorenje naglašene suprotne spolnosti, ili bilo kakve spolnosti: važno je samo da postoji neki nadomjestak za uspješno istresanje sjemena. Jer ako sam žensko, moram li se odvojiti od muškoga svijeta i silom postati gej ženska?

Muškarci oduvijek vladaju, oni su nam to namjestili da bi uspješnije džabalebarili dok ženska marva šljaka, eto to je. ‎utorak, ‎24. ‎listopada ‎2017. 19:22:38