Prazne riječi ne postoje

PSOVAČI

Ne vjerujem da ću poći na počinak u ovaj kasni sat. Molitva mi zapinje na usnama, srce zastaje u čuđenju kojega se strašim, bojim se da se ne počnem sablažnjavati nad psovačima, a u grijesima svojim.
Pomišljam kako prazne riječi odjekuju našim srcima i u našim glavama, naročito odzvanjaju naše vlastite prazne riječi. Ako su to čak i riječi nekih molitvenih obrazaca, one ipak mogu biti prilično prazne, a da odzvanjaju vidi se po tome što neki, ili mnogi, koji inače mole Boga, također olako psuju, ponavljaju te riječi koje im odzvanjaju, dakle, mole u prazno.
Kako će duša procvasti, kakav će život imati molitelj u prazno? Očajan, stravičan život bezvoljnosti, prepuštenosti, pesimizma. Čak i kada mu je dobro, mislit će da je zlo.
I što kada čovjek u takvom stanju ostari, u neznanju i nepoznavanju Onoga koga moli? Što kada se grčevito drži boce pića, bočice svojih ljekova ili uporno traži samilost ljudi oko sebe? Zar nam ne govori život svetih kako se primjerno odlazi odavde, kako se pjevajući ide na križ?
Kakva razlika, umirati u blatu pokraj puta, gore nego neko ranjeno pseto koje su šutnuli srditi gospodari ili možda neka nevoljena i neželjena djeca ili pjevati Bogu, zahvaljivati Mu za sve i očekivati svoje preobraženje s unutarnjim mirom.
Ne daj mi, Gospodine, da uzljubim sažaljenje okoline i samilost okorjelih srdaca; ne daj, Isuse, da spadnem na takva iščekivanja, da se vješam drugima oko vrata, da ih povlačim za rukav, da ih pokušavam primamiti suzama. Ne daj, Bože moj. Ostavi me barem ovakvu kakva jesam ako ne može bolje. Izbori se za mene u meni.
Ne daj da se odvojim od Tebe, na času smrti zovni me, u času grijeha, izvadi me. ‎četvrtak, ‎12. ‎listopada ‎2017. 02:09:58


STARI ZAVJET O RIJEČIMA

U skladu s u starini opće raširenim poimanjem, biblijski svijet ne gleda u ljudskoj riječi samo prazan zvuk, puko sredstvo ljudskog saobraćanja: riječ je izraz osobe, dionik je njezina dinamizma, u njoj ima neka djelotvornost. Odatle njezina važnost u životu: već prema tome kakva je, riječ za onoga koji je izgovara sadrži čast ili smutnju (Sir 5,13 "I slava i sramota dolaze od riječi,
i jezik je čovjekov propast njegova."); smrt i život u njezinoj su vlasti (Izr 18,21 "Smrt i život u vlasti su jeziku,
a tko ga miluje, jede od ploda njegova.")
On je za prosuđivanje vrijednosti čovjeka kao probni kamen koji omogućuje da se ta vrijednost iskuša (Sir 27, 4-7 "Kad se sito trese, mekinje ostaju:
tako i nedostaci čovjekovi izbijaju u govoru njegovu.
5Lončareve posude peć iskušava,
a čovjeka njegov govor.
6Obradu voćke očituje njezin plod:
tako i riječi čovjekove otkrivaju njegove osjećaje.
7Nikoga ne hvali prije no što progovori,
jer govor je kušnja ljudi.").

Ima nešto gore od praznih brbljavaca i luda koje buncaju, a to je riječ zlotvora koja je krvava zasjeda:

Mudre izreke, glava 12, redak 6
"Riječi opakih pogubne su zamke,
a pravedne izbavljaju usta njihova."

LIT: Dufour i suradnici: Rječnik biblijske teologije, str. 1109/1110



MUDROST ISUSA KRISTA

Evanđelje po Mateju, glava 15, redak 10-20
"10Tada dozove mnoštvo i reče: »Slušajte i razumijte! 11Ne onečišćuje čovjeka što ulazi u usta, nego što iz usta izlazi – to čovjeka onečišćuje.«
12Tada pristupe k njemu učenici i kažu mu: »Znaš li da su se farizeji sablaznili kad su čuli tu riječ?« 13On im odgovori: »Svaki nasad koji ne posadi Otac moj nebeski iskorijenit će se. 14Pustite ih! Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti.« 15Petar prihvati i reče mu: »Protumači nam tu prispodobu!« 16A on reče: »I vi još uvijek ne razumijete? 17Ne shvaćate li: sve što ulazi na usta, ide u trbuh te se izbacuje u zahod. 18Naprotiv, što iz usta izlazi, iz srca izvire i to onečišćuje čovjeka. 19Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. 20To onečišćuje čovjeka; a jesti neopranih ruku ne onečišćuje čovjeka.«".
‎četvrtak, ‎12. ‎listopada ‎2017. 02:57:58

Bablja noć

Okna moja mute se od kiše
koja lijeva brazdama od stakla,
u daljini vidim mjesec što se njiše
i treperi kao da mu staza se pomakla

jer se budim kada ide se na počinak,
kad mi zore sviću na početku noći.
Očekivala sam sunce kao duše znak,
namjeravala sam u pobjede poći.

Neobično djeluje na mene
tanak srpac u toj magli listopada,
bliješti baš u moje zjene
kao da na život ovaj inje pada.

Tama noćna kao da će zamijeniti zoru,
sada stiže vrijeme kontemplacije 
koja će mi otkloniti svaku moru;
uvijek ima razlog za nove vibracije.

Nije baš romantično se buditi pod injem,
ali mjesec za sad još ne prži kao dan;
možda sanjat ćemo uskoro i doba djetinje,
sklanjati se svjetlu i tražiti san.

Morala bih smoći još to malo hrabrosti
šetati po ulicama jesenskih mogućnosti,
izići iz hladne sobe kao prosjak prosti,
naći se u svježoj noći beskućnosti

jer me srpac vuče provjeriti stanje grada.
Lijeno prozore otvaram, ali svijet se krije;
ljudi moji, pa to stvarno vani mračno inje pada
na zlokobnu tišinu koja snažno brije

poput bure što bi raščistila pute,
ali južinavo vrijeme bablje ljeto sad mi daruje.
Eto, to je, bablja noć raširila je skute,
naokolo tlači smog i zatopljenje caruje.

Niti kiša više nije što bi morala biti,
niti kosti stenju, nit' ima migrene.
Poremećaj neki kao da mi ne da sniti,
kao da već noćas život izlazi iz mene.
‎četvrtak, ‎12. ‎listopada ‎2017. 01:10:20

Ne želim sanjati

Dopusti mi opjevati tugu, žal,
dopusti mi dobro pjevati u nesreći,
čak i ako prekrije me kal,
čak i kad ne želim tu kaljužu prijeći.

Dopusti mi talente i dare
ostvarivati u bilo kojim uvjetima
jer je poriv moj iscrtati šare
ovog nemirnog života u vjetrima,

ja ne želim sanjati, makar sanjam;
ja ne želim bolima si onečistiti
poeziju u kojoj najbolje se klanjam
i ne želim nadahnuća silna slistiti

samo zato jer je život neprikladan,
jer umiru ljudi, zajedno s vijestima,
i teror se novi rađa iz dana u dan,
i duša boli na raznim mjestima

dok iz mene izlaze nespretni pokušaji
pa se čini da ja nisam poetesa
nego sklepavam si rimu gdje se sve to taji
i gdje ne znaš koliko je u tom stresa.

Zar mi nismo duše rođene za pjev
i za iskrenje slobode u toj tami,
zar smo manje ljudi kada dođe gnjev,
zar smo tako rijetka vrsta, zar smo sami?

I što više pjevam, teže mi je gledati
strašne scene od kojih mi se mrači,
teže mi je čuti psovke, a stihove redati;
ta me kaljuža sve jače tlači.

Oprosti mi što želim ostati u kalu,
to je poziv jauka i nadanja,
to je izazov za moju skromnost malu,
to je uspon čovjeka u padanju.
‎srijeda, ‎11. ‎listopada ‎2017. 05:39:01

Riznica

Samotne su moje priče, 
dosadne su kao nemir u nervozi
od koje se zapravo i stvaraju.
Da se barem nekim izričajem diče
sve te riječi u obimnoj dozi
koje me proganjaju, razaraju.

Da bar imam neki slijed,
neku plodnu notu i sa svrhom.
Ne. Sutoni i sjene, jutra, noći
samo neznatan su trag, i blijed,
što ga čovjek može prepoznati uhom,
ali zaista u sebi nema one moći

kojom mene stihovi spopadaju.
Kako samo naporno je tu pronaći rimu
koja odgovarala bi ritmu klijetki,
kad bi srce dalo čem' se misli nadaju,
kad bih izvukla iz riznice istu takvu klimu
kojom djeluju na mene neki snovi rijetki.

Iz mene izviru slapovi i vodopadi,
a ja ne znam kamo vode ove divlje rijeke,
gdje su mora moja i jezera slatka,
niti da li kakva kap izgradi
ono isto što me mami osluškivati jeke
i donositi na bijeli svijet samo slova kratka.   

Čemu služi sav taj nakit, svi dragulji,
zašto prebirati po tom zlatu, tražiti prstenje,
načiniti mnoštvo jeftinih ogrlica?
Eh, da mi je zaspati na samoj vrulji
i snivati tamo dok se ne pojavi zrenje,
dok se srce ne pokaže na crtama lica.
‎utorak, ‎10. ‎listopada ‎2017. 05:47:59

Životni let

Sada slobodna je duša ptice, 
duša umorna i grešna
dok se nad njom lome letjelice
kao eskadrila sasvim neuspješna

u svim svojim pohodima.
Slobodna je i sve više sveta,
što je bliže ropskim obodima
gdje se probija iz svijeta

kao da će brzo izići iz zvučnog zida,
kao da će svjetlo polomiti,
stići tamo gdje se molitvom poskida
svaka brana što se teži okomiti

protiv takvih letova slobode.
Najteže je krilima lepetati,
ali ta ju krila prema nebu vode
gdje joj ne mogu ni anđeli zasmetati.

Rumeni se oblaci na istoku noći
otvaraju stazi, bjelkastoj od svih svanuća
što ih morala je ista duša proći,
ogrnuta plaštem velikih ganuća

koji sada tako lako spada s njenih krila,
kao pahulje bez vode, pahulje kisika
za kojim je tragala i uvijek žedna bila,
gotova preuzeti na leđa mnoštvo raznih rizika.

Sve to sada, sav taj put se gubi iza nje,
ne terete je ni sjećanja, samo draga uspomena
što je kljunom svojim nosi poput grančice,
bogata od plodnih uroda, poput zlatna omena.

Samo ona svjesna je svih veza
što ih s Bogom ima i s kojima plovi
iako svi znaju tihi šapat breza,
iako su svakom teški svi ti okovi,

samo ona zna i njezin Bog
šifre toga puta i ustrajnog leta.
Jedini je On joj bio na strmini vrha tog,
samo Njemu poznata je njena meta.
‎ponedjeljak, ‎9. ‎listopada ‎2017.  06:57:47 

Posljednja nada

Često čujem da je mrtvima svejedno,
da ne mare ni za osvetu, ni za određenu kotu
u kojoj mi mislimo da smo s njima jedno
kada pjevamo im, sviramo tu posljednju notu.

Oni možda znaju, vide dalje nego mi,
nama potrebno je ispraćati svoje boli, smetnje;
nama potrebno je sveđ za njima žeđati,
u savjesti ponavljati sve postupke i kretnje,

svaki pogled krivi, svaku pogrešno izgovorenu riječ,
kajati se lakše ili teško što se nismo sjetili
da su naše duše možda bile kao lica njinih kreč,
kao šminka posmrtna kojom smo im prijetili.

Zašto kajemo se kad je kasno, ne vidimo sada
da je svaka duša dar za našu savjest,
da je svaki prolaznik u nama ona posljednja nada?
Zar nam samo smrt je dobra i pobuđujuća vijest?

Zar je dobro nam za dušu kada netko mre,
kada mnoge suze zapretane iznenada krenu;
zar ne žalimo za sobom u te dane sve?
Zar mi ne vidimo kad nam naši, jošte živi, venu,

možda baš zbog nas i naših površnosti?
Sebičan je čovjek, sebične smo duše
koje gledaju tu samo svoje mogućnosti
dok se živi pokraj nas još klate ili ruše.

Zašto suzu ne daš sada nego plačeš kad je kasno?
Sad te gledam, sad te pitam o životu tvome;
zar je tako teško živjeti, a umrijeti slasno,
zar je tebi draže plakati na grobu mome? 
‎nedjelja, ‎8. ‎listopada ‎2017. 10:53:48

Čudna ženska

Naglo se dogodilo da imam užasno puno slobodnoga vremena. Zaista to vas može užasnuti, barem na trenutak. Koliko samo bilo je potrebno vremena da si ostvarim slobodno vrijeme, da se metodom eliminacije oslobodim svega što me iscrpljuje i krade mi vrijeme, najbolje i gotovo jedino što konačno imam i posjedujem. 
Ne možete se riješiti društva i obaveza koje nisu nužne za kvalitetan život, ne tako lako. Ne možete se riješiti samo tako ljudi oko sebe koje zapravo volite i koji vam nisu ništa krivi. Kojima možete mirno reći da vam je potrebno malo samoće. No, kad nema normale i ravnoteže jednostavno morate, zbog bolesti, osloboditi svoj život od prevelikih napora. 
Radi se o bolesti od izolacije koja je vjerojatno uslijedila zbog nepravilnosti u životu i u organizmu. Kad se čovjek od malena navikne na nešto, to mu poslije najbolje i dobro dođe. Ako ste, primjerice, navikli sve jesti s prilogom od kruha, tada i kad ste bolesni, najviše vam je potreban prilog od kruha. Toliko što se odnosi na moja iskustva. Navika je jako moćna.
Navika na izolaciju nije loša za dušu, ali je loše kada društvo gleda na to s neznanjem i čuđenjem, rijetko tko želi prihvatiti ili razumijeti samce. U bolesti od izolacije ljudi čovjeka jednostavno duševno, tjelesno i mentalno jako iscrpljuju, naročito oni za koje su se razvili dublji osjećaji.
Kad ostarite malo, kad ste nemoćni i bolesni ili ste rekonvalescent i potreban vam je mir, čavrljanja s prijateljima više ne dolaze u obzir. Samoća se teže postiže kada ne izgledate tako staro i umorno, ljudi vas nisu niti dužni razumijeti, ali vas kontakti s njima psihofizički opterećuju. Osim toga, kad znate da vam je svaki trenutak sve dragocjeniji, nećete sigurno provoditi vrijeme besmisleno, bez svrhe trabunjati, ogovarati, ispijati zajedničke kave, čak ni šaliti se više nije zanimljivo jer vrijeme ide, a vi želite provjeriti postoji li nešto što još morate učiniti prije nego što sasvim onemoćate iako bi vam bilo najdraže da u svom času "odete" iznenada i bez priprema ili samrtne agonije.
Uglavnom, navikli ste na izolaciju pa ste oboljeli, počeli se liječiti i pokušavate izbjeći nepotrebna opterećenja, želite se vratiti u dobru, staru, poznatu samoću. Tu se sada može filozofirati o tome kako su vas ljudi iscrpili svojim problemima i nerazumijevanjem ili bilo čime, ali je činjenica da vi jednostavno niste društvena osoba. Da najčešće trpite i patite kad se nalazite u društvu i to bez jasnog razloga. Niste navikli, preslabi ste makar niste uopće neka anemična i krhka osoba. 
U mlađim danima niste toga bili svjesni, niste to primjećivali.
Ako ste umorni i povrijeđeni, ne mora biti da je netko kriv, netko drugi, drugi ljudi, ali ni vi ne morate zbog toga osjećati krivnju.

Da, užasno je shvatiti da pred vama stoji samo slobodno vrijeme, bez hitnih poslova, i - samoća. No, to se dogodi samo u jednom kratkom trenutku jer, čim se sjetite da se možete odmarati, makar i intenzivnim pisanjem, počinjete se opuštati, napokon, i postajete sve mirniji i sve sretniji iako mala primjesa tuge uvijek postoji. Po tome i znate da ste zapravo bolesna nedruštvena osoba, a ne samo neki običan samac.
Tuga vas obuzme, između ostaloga, i zato što su vam govorili čitav život da nema ništa gore od samoće. Kada shvatite kako samoća može otvoriti novi svijet i široke vidike, opet vam je žao što vam to drugi ljudi neće shvatiti, a naročito neće shvatiti da je to za vas najučinkovitiji način liječenja, da je to za vas dobro i samo dobro. Teško, teško će vam to ljudi shvatiti.

Možda nisam imala jaku volju, nametljivu volju. Možda sam previše vjerovala i ugađala ljudima, ali to se mijenjati ne može. Ili me pokušaj razumijeti ili idi od mene. To sada kažem zato što sam zadnjih godina primijetila da ljudi od mene ne mogu čuti niti jednu riječ koja bi spominjala neki problem pa makar ja i ponudila rješenje. Za ime svega, uvijek sam slušala tuđe probleme, to nije ništa neobično u međuljudskim odnosima. No, sad se sjećam da su me u onim nekim mladim danima neki dragi ljudi doživljavali kao problematičnu osobu, čak su mi u doba djetinje i rekli da sam čudna, ali mi nisu odgovarali na pitanje kako i na koji način sam ja to čudna.

Užas. Užas koji ja ne mogu riješiti. Ne mogu se ponašati onako kako drugi od mene očekuju. Često to niti ne želim, ali i da želim, ne mogu u normalnim okolnostima.


Konačno, svi ljudi su povezani s Bogom koji je svuda i koji je sve u svemu, s Počelom i Svrhom. Kad sam povjerovala u Boga, tada sam i shvatila to što pričam sada o samoći. Niti jedan čovjek ne može biti sam samcat jer Bog je u njemu i oko njega. 
Kad vjerujete Bogu, tada Ga čujete i vidite, osjećate i spoznajete. A Bog je nepregledan i nikada vam s Njime nije loše ili dosadno. Lako to spoznate jer vas uslišava u svemu. Takva prijatelja među ljudima nitko nema i stoga je vrlo teško odvajati se od Boga i odlaziti ljudima koji Njemu uglavnom slabo vjeruju. Nesvjesno i potpuno ljudski čovjek koji vjeruje Bogu često uspoređuje ljude s Njim. I tako, često odlazi odmarati se u "samoću". ‎subota, ‎7. ‎listopada ‎2017. 16:02:25