Sanjat ću te, ali te tražiti neću,
dozivati tvoje ime iz ponora ova,
bez neke želje da okusim sreću
il' da se budim iz svojih snova.
Sanjat ću te i ostati bezvoljna,
sa svime se lako pomiriti
da ne bi mi zora postala bolna
koju će burna noć raspiriti
jer bure su svemira tako neosjetne,
a vjetrovi srca tako snažni.
Tko bi još žeđao prilike sretne
kada se duša sva isprazni
i kad ju iscrpi životni plam
od kojega ostaje samo ugljen crni
i kada propada i dah, i kam
od kojih dolaze udarci, i svi trni?
Uzalud kao da sam te zvala
svih ovih dana, i crnih, i bijelih;
duša te stvarno još nije upoznala
od napora slabih, i napada smjelih.
Nervni su otrovi jako u modi,
a za mene nije potreban niti boj;
čemu tad ljubav da se rodi
kad otrov je duši ovaj nespokoj?
Čemu sad tražiti slavno rješenje
svih nevolja svjetskih, spašavati grad
kad i tako je svima doba jesenje?
Snijeg će prekrivati led i jad
sve dok i najtiše strune ne utrnu.
Tražit će ljubavnik svoju dragu,
i tražit će vukovi nesretnu srnu,
a duša se predati da bi smogla snagu,
duboko sakrivena u grotlu svome,
pod glatkim ledom i strašnim vjetrom.
Tek kad se posljednji otpori slome,
isklijat će Ljubav sa svojim Svjetlom.
utorak, 19. rujna 2017. 04:33:29