Križ u pustinji

Dozivam te, Dušo duše moje, 
kao što bi umor dozivao uskrsnulost
onih dana kada i slavuji poje,
onih sutona u kojima se sjaji usnulost

svih svjetovnih događanja i događaja
i svih blještećih i slavnih muža,
traženih žena, djece papirnatoga zmaja,
blijedih staraca u vrtovima ruža.

Jer svi oni, kao u nekome kompletu,
proizvode strašne zvuke i pogrešne slike
koje doživljavam kao lošu riječ o svijetu,
a on za me više nema snažne krike.

Blagoslovljen budi, Bože, na tome Ti hvala,
mislila sam nikad neće proći
sva potražnja obaveza društva, ideala,
naređenja tuđa i prikazivanja moći.

Zar ja ne bih odmakla već davno
živjeti po svome i po Tvojoj blagoj volji
da me nije Tvoje ime slavno
slalo naokolnim putem u taj život bolji;

zar ja nisam rekla što bih htjela
kad bi bilo to ostvarivo,
odlučila tu najveću od svojih želja
izdati u Tvoje srce podarivo?

Sada daješ izobilno kao što Ti znaš;
da je Tvoja volja, o tom nema sumnje
jer je uvijek takav bio ovaj odnos naš,
jer u Tvojoj volji ne postoji humnje

nego samo uskrsnuće i preobraženje,
samo život živi, izobilje nagrada i darova;
potrebno je svakog časa samo obraćenje,
s moje strane nema druge njive, niti rova.

Da sam brzo dobila to uslišanje,
danas ne bih umijela Ti zahvaljivati;
ne bih znala niti što je disanje,
ne bih umijela Te k sebi dozivati.
‎ponedjeljak, ‎7. ‎kolovoza ‎2017. 23:16:38

Visoko je iznad zemlje nebo

Znam da imaš nesuđene snove
i da često boriš se na koljenima,
i da klecaš srcem blijedi ove,
da se povijaš ka korijenima.

Ima dana kada riječi zastanu,
same sebe preduhitre, same sebe nađu
da su prebjegle u zastranu;
nitko nema novu riječ il' mlađu.

Štoviše, svi ponavljaju isto,
kao navijeni kolci probadaju srž;
a još misle srce im je čisto.
Sužnjevi smo, uminula krž.

Istog dana kad je sunce zapadalo
nekome je jutro bilo, a nekome ponoć.
Isti osjet ponavlja se kao zabadalo,
ni od kuda ne dolazi pomoć

jer je čovjek nikada ne želi
već to više pamti što ne može skriti;
to što ne zna, to ne dijeli,
al' je voljan uvijek takav isti biti,

sve dok ne kapne mu zora prosvijetljenja.
Tad u nevjerici Boga ljubi revno
kao da mu nikad nije bilo ta oduševljenja;
sunce izlazi mu bezbroj puta dnevno.

Premda duši možda već odavno je za mrijet',
i mada joj nije nikad vjerovati toga,
kao malo dijete kad otkriva svijet,
tako izgleda i ona kad otkriva Boga. 
‎nedjelja, ‎6. ‎kolovoza ‎2017. 13:29:01

Devetnica Mariji

U srcu prozirnog plavetnila, 
ogrnuta plaštom plavetnim,
ravnog stava, širiš ruke,
odlazeći u vis kakvog nikad nisi snila,
popraćena anđelima s vjetrom proljetnim;
zaboravljaš suze, boli, muke.

Gledaš točno me u oči, ali gledaš kroz mene,
među nama nalazi se Sinak tvoj i moj
koji nas razdvaja i još više spaja;
svaki put kad molitva iz mene krene,
ti se blago smiješiš mada vodiš težak boj;
prisjećaš se kobi usred sve to većeg sjaja

koji te obuzima u tvome uznesenju.
I svaki puta kad me zagovaraš,
sve si sjajnija i veća, sve se si više plavkasta
od velikih visina kojim' stižeš Božjem oproštenju
jer ti tada novu, veću nadu stvaraš;
haljina ti prebijela šalje na me duha rasta.

Oko tebe sama slava tada cvate krvlju boje purpurne
kao da je Božji Sin ti krv je proslavio,
onaj sastav, otopinu koja nosi premnogo ljudskosti,
čiste i duboke kao što je patnja zemlje tmurne,
kao da je tebe, purpurnu, zauvijek tu postavio
da bi mogla obuhvatiti sve žive, slabe ljudske kosti,

da bi mogla postati nam majčicom nad majkama.
Čahura se neka zlati kao sunce oko tvojih skuta
da bi mogla nas zaštititi, dati da se volimo
jer ti si ta što kao zemljanka je prošla hajku nad hajkama.
Vreba li još uvijek na te ona zmija, lukava i ljuta,
kao što su ljuti dani kada te ne molimo?

Kruno plava, kruno zlatna mog i našeg postojanja,
reci da li prozirna je bila tvoja duša
dok si poziv iščekivala u mladosti i samoći;
da l' si bila tako nebeski plavkasta zbog odstojanja
kojeg imala si da te zmija previše ne kuša,
da li smrzla si se usamljena, sama u hladnoći

ili blažena si bila od početka svoje svijesti?
Da li hodila si teškim putevima, padala strminama;
da li vidjela si kako može mračna ova zemlja biti
ili ti je bilo uvijek drago što ti možeš neku dušu sresti?
Je li i za tebe ovaj svijet ljepota i divota sama?
Kako dospjela si blaženoga stanja svoga kriti?

Da li Bog je tebe otvorio kao što je posjetio tvoje krilo,
tako da svi znaju, ali nitko ne primijećuje;
da li mi smo svi k'o zvijezde koje oko tebe svijetle?
Jesmo li ti nakit, ures tvoje krune, dragocjeno svjetlilo,
da li naše križeve tvoj Bog i naš osvećuje,
da li broji s tobom naše mučne, teške milimetre?

Ljudi nisu manje grešni ako se i blaženim učine,
a ti bezgrešna si, a ljudsko stvorenje.
Smijem li upitati te još i onu žensku stvar:
da li znaju momci svijeta da im smisao umine
kad od žene traže ponajveće otvorenje
pa im tada nude samo grešnosti na dar?

Zašto ženu kazne samo zato što je žena,
da li i ti morala si kroza sve to prolaziti?
Zašto ljubav muža liči čistoj mržnji?
Hoće li i ona biti tako uznesena
kao što si i ti, blaženice koja umiješ poraziti
svojom nevinošću samog vraga do njegovih pržnji?

Kraljica si moja, nebeska i zemaljska,
duh si moje duše, duša moga duha,
a znam dobro da smo svi ti isto dragi.
Samo daj da dođem k tebi na ta vrata rajska,
samo daj mi vijekom blagovati tvoga Sina kruha,
samo čuvaj za me vijekom taj tvoj osmijeh blagi.
‎subota, ‎5. ‎kolovoza ‎2017.  19:59:25

Gospa Snježna

Osoba koja nosi bezbroj lica,
Osoba koja sniježi usred ljeta,
Osoba koja leti dalje od ptica,
Osoba koja zauvijek cvjeta;

Osoba koja je čovjek i najljepša djeva,
Osoba koja je srce Boga jedinog,
Osoba koja Mu najveću slavu pjeva,
Osoba, majka jedinstva svog;

Osoba, začeće domovine najdraže,
Osoba skrivena kao bijeli dan,
Osoba koju svi pomorci traže,
Osoba, zvijezda što tone na san;

Osoba vjernija od sunčeve svjetlosti,
Osoba, mjesečina bez pomračenja,
Osoba mirisna kao srčika cvjetnosti,
Osoba, odraz nebeska proviđenja;

Osoba kao najveće ljudsko obećanje,
Osoba koja ispunjava života svrhu,
Osoba koja daje najveće blagostanje,
Osoba koja odnosi svaku strku;

Osoba koja donosi mir sreće bajne,
Osoba koje se svi đavli boje,
Osoba koja tumači Božje tajne,
Osoba koja je s Bogom troje;

Osoba koja ima sve osobe svijeta,
Osoba koja rađa vremena tijek,
Osoba najmanja i najviše sveta,
Osoba koja je učinkoviti lijek;

velika službenice Božje djece,
najvjernija odvjetnice puka svog,
ti od svih nas činiš svetce,
ti si nam veza života čitavog.
‎subota, ‎5. ‎kolovoza ‎2017. 14:45:02

Blaženstva

Prodala sam dijamante, zlato, nerve;
zaboravila sam od života pola,
a i sada nudim posljednje rezerve.
Pravi život provodim kod Stola

za kojim se časte anđeli, i sveti,
živa u tom tijelu, hramu Krista, Boga
što se ponekad i svoje duše sjeti
s duhom koji prilično je svjestan svega toga,

onih aktivnih trenutaka i grešnih
kad je žurba oko svega bila,
potom teških dana, neutješnih,
sve to dok se duša nije ispred Križa svila.

Čitava života svoga dotadašnjeg
mišljah da sam sposobna i snažna
zbog tih rana što sam nosila ih kao stijeg
zbog kojega ja sam bila važna.

Ali jao, nisam dostigla ni stvoriti svijet,
niti o životu ili smrti nekoj odlučivati,
nisam znala niti ne ubrati svaki cvijet,
samo ruže kako cvatu osluškivati;

nisu me naučili o duševnim stvarima,
postavili su idola kao mjerilo svega
koji glumio je da obasipa me darima;
iza moje ideale sakrila se gruba stega,

zastrašivanje i zabranjena vjera, povjerenje
pa još planirano podsmjehivanje
svemu što je predstavljalo drugačije usmjerenje;
to je bio progon, pravo istjerivanje

Duha Svetosti i Boga Životvorca, 
Boga Oca, Stvoritelja stvari, ljudi i nevidljivog, 
Boga Sina, Spasitelja ljudi i na križu Borca,
Majke Boga, duše čiste i srca stidljivog.

Kad su mene oslobodili od mojih varki
i kad su mi snovi o budućem propali,
ostale su samo kosti u Crkvenoj Barki,
ostali su samo oni od Blaženstava ideali.

Blago meni što sam siromašak,
željna samo pravednosti,
i što uvijek nosim svoje tuge dašak,
to je riječ na Gori Svete Radosti.
‎petak, ‎4. ‎kolovoza ‎2017.  02:50:25

Sedam godina života

Ako sam Te pitala za vrijeme
što ga moram provoditi u Tvojemu dvoru,
to je stoga što si želim oploditi sjeme
kakvo nosi svatko, koje Ti si darovao svakom stvoru.

Dva su sata dnevno optimalno dovoljna
da se s Tobom sretnem za molitve i slavlja;
jedna je dvanaestina života povoljna
da zarazi čitav dan, čitav život da zabavlja

Tvojim krasnim darovima, utjecajem, uslišanjem.
Dva su sata moje znatiželje, moga truda,
a ostatak držiš samo Ti sa svakim mojim udisanjem
i u svakom trenu me obasipaš kao more moga spruda.

Jedna je dvanaestina života samo kratak čas,
sve ostalo vrijeme duša čini što god drugo hoće
ili ono što bi morala po zakonima čiji sluša glas
jer je sve to Tvoje, isto kao zakoni gluhoće

ili kao obaveze koje nose majke, ili kakav političar.
Mogu baš i mukotrpno raditi, pjevati kad želim,
mogu biti anđeo ili  neslužbeni dnevni kritičar;
mogu i odlučiti da sve Tvoje bisere podijelim,

da se cijelim bićem spustim Ti do Groba
da bi me uzvisio još malo dalje od te svakodnevice,
da bi od mene načinio leptira, a ne roba,
da bi moje društvo bile, mjesto zvijeri, ptice pjevice.

Mjesto psovke ili ogovaranja da blagoslivljam,
mjesto praznih hodova da tražim što je dublje;
da se stegnem mjesto da za požudama divljam
jer iskustvo dobra znači pokoriti svoje zublje

što se neprekidno pružaju za lijenošću ili zlobom.
Nije lako biti iskusan životom, a u duši djevičanstvom,
biti mudar ili zreo znači često biti s Tobom,
a ne čuvati se zala koja vladaju pučanstvom

jer svijet nije zao, inače ga ne bi nikad niti bilo.
Svaka duša čezne znati što je mudrost i hlepi za moći,
mentalno su mnogi nevini kao prazno žensko krilo,
a u zloći žele biti iskusni kao vještice i vračare noći.

Sedam godina života nekome je zaista premalo
dok su drugom ta dva dnevna sata kao mučeništvo.
Jutrima, neposredno prije nego što je spavanje prestalo,
duša uvijek probudi se kao iznenadno udovištvo.

Tada čovjek žali što je bio s Tobom, Bože, tako škrt,
što je uvijek bio umišljena duša, najbolja od svih,
što je uvijek prosio za brzu ljubav ili smrt;
tada čovjek preokrene  svaki jad u stih.

Lijepo li je uspeti se Tvojim Križem sve do raja,
pustiti Te da me digneš iz svog Groba; uzeti Te, Breme.
Pustit ću se vlastitome križu do samoga kraja
i podarit ću Ti čitav dan i noć, predati Ti svoje vrijeme.
‎ponedjeljak, ‎31. ‎srpnja ‎2017. 22:56:00

Sljedbenica

Pratit ću te dio puta,
budi siguran u moje stope.
Tu sam, odmah iza tvojih skuta,
moje oči zbog tebe se tope.

Doživljavat ću te kao glavnu temu
da te sve to više, bolje shvatim,
tvoje uzlete i tvoju tremu;
da ti na sve pažnju svratim.

U srce ću te svoje upisati
da ti svaki glas upamtim,
isti zrak ću s tobom udisati
sve dok sva se ne rasplamtim.

Kraj tebe ću vjerno boraviti,
ljubiti te kao dušu što se ne ponavlja,
koju nikad, nikad neću zaboraviti,
kojoj najdraži se cvijet ostavlja.

Kad se navikneš na moju odanost,
zanemarit ćeš me, prije ili kasnije,
jer ni jedna duša nema stalnost,
uvijek želi nešto jače, strasnije.

Nećeš možda ni primijetiti
da nisi uvijek ona duša ista,
ali možda ćeš se katkad sjetiti
mojih ruku, moga Boga, Krista

kojemu sam skromna službenica
koja radi Njega za tobom uzdiše,
jedinome s mnoštvom sljedbenica
koji ljubi sve to jače, sve to više.
‎nedjelja, ‎30. ‎srpnja ‎2017. 04:37:08