Gospodin moj i Bog moj

Vidjeli su Tvoje tijelo, Tebe kako govoriš i dišeš, Tebe kako blagoslivljaš, Tebe kako uzlaziš.
Gledam Tvoje tijelo, Tebe slušam kako govoriš, vidim Tebe kako blagoslivljaš.
Nebo je  u meni, u dnu moje svijesti, treba se samo usuditi naći Te tu. Jer vidjeli su Te uskrsnuloga, vidjeli su Te samo neki, vidjeli su Te odabrani. Ja Te sigurno ne vidim tako, na taj način. Ja Te gledam drugačijega, promatram Te u Presvetom Oltarskom Sakramentu.
Već sama činjenica da si tu i već sama riječ 'Presveti' pomiče u meni mnogo granica, najviše iz navike. Najviše iz mnoštva uslišanja, neprekidnih i kontinuiranih; moje kraljevstvo nebesko cvjeta i rodi mnogim raznolikim plodovima. Postajem Tvoj siromah, Tvoja supatnica, Tvoja majka i kći, Tvoja bolesnica, Tvoja učenica, Tvoja sljedbenica i vjernica, Tvoja pjesnikinja i slikarica, postajem Tvoja sve, postajem sve više i sve jače Tvoja; sama sam sebi čudo, Tvoje čudo koje možeš načiniti samo Ti zato jer si tri puta svet, jer si Presveti. Samo Tvoje Ime sveti se u meni, razliva se mojim umom i srcem, tijelom i dušom, bubrezima i rukama. I ja se tada razlijevam s Tobom, prelazim vlastita ograničenja, prolijevam se izvan sebe i nalazim se u Tebi. Kada čujem Tvoj atribut, odmah se trzam, produhovljavam, nadahnjujem.
A Ti si na Oltaru, na stolu, ustoličuješ samim sobom svoje kraljevstvo. Za stolom se hranimo, a Ti si Kruh vječni koji je s neba sišao i silaziš sve do mojih grudiju i do moga čela. Više Te ne vidim samo u sebi, vidim Te na centralnom mjestu sred mnoštva ljudi koji čine moju braću i sestre, svi Te blagujemo, a ne znam čime, to jest čime sve ne: kroz tijelo mi struje valovi olakšanja, duša se zagrijava i topi, mišići se opuštaju, vedrina mi leprša po sljepoočicama, oko mene mir i moji istomišljenici, stari i novi. Oltar nam je cilj, pred Oltarom sjedimo i stojimo, suzimo i klanjamo se, slušamo Te i molimo, razgovaramo svi. A Ti si baš Onaj 'Oltarski', Onaj Ustoličeni, Onaj koji ustoličava i Onaj koji je sam Oltar. K Tebi smo došli, oko Tebe se okupljamo, zbog Tebe se vrti svijet.

I tada, 'Sakrament'. Otajstvo. Poznata otkrivena tajanstvena zemlja.
Sada si na križu, a opet si u jaslama. Sada si preda mnom, a opet si pred grobnim kamenom. Sada mi unosiš pozitivan razdor gdje se osipa sve svjetovno, a okuplja sve religiozno, a tada opet uredno slažeš svoje samrtne pokrove i haljine. Sada si pod naoblačenim jeruzalemskim nebom, a tada si opet preda mnom u mom gradu. Sada vodu pretvaraš u vino, a tada odjednom naša pšenica postaje duh i naše vino progovara. Klanjam se, klanjam se Tebi u duhu, a tada mudro i udobno sjedim, potpuno nesvjesna gdje sam osim kraj Tebe. Klanjam se, tko se ne bi poklonio pred jednom jedinom i jedincatom Istinom. Tako je izvjesno da sam tu ja, a tako je istinito da si tu Ti, glavom i bradom, na Stolu i u ovim ljudima, Tijelo moje. I kroz moju kožu, i kroz moje kosti koje osjećam i ne vidim ih od kože i mesa, ali ih prepoznajem po određenom, specifičnom strujanju i kao da to i nisu više one moje tvrde i teške kosti, i kroz moja okatranjena pluća koja sam vidjela na rentgenskoj snimci i ništa mi to nije značilo, dolaziš mi do svijesti - Ti, Isuse moj, Bog moj i Gospodin moj.
‎utorak, ‎13. ‎lipnja ‎2017.  19:16:35

Čovjek u svom svijetu

1. Dijalog
13.6.2017.
16:00

Svaki čovjek predstavlja jedan svijet. Iako volimo reći za nekoga da 'živi u svom svijetu', moramo priznati da svatko od nas ima svoj svijet u kojemu živi, spava, razmišlja i - vodi razgovore. I opet volimo reći da određena osoba razgovara sama sa sobom. Dakle, svi živimo u svom svijetu i svi vodimo razgovore nakon kojih nešto odlučujemo. Čak je jako dobro porazgovarati sa samim sobom, onako iskreno kao pred Bogom, prije donošenja neke odluke.

A kako se to može biti iskren prema sebi samome ako ne u susretu s Bogom i to s jedinim Bogom koji nam dade Sina da bismo, između ostaloga, mogli s Njim opušteno razgovarati i iskrenije nego kad same sebe uzalud uvjeravamo da smo u pravu.

Na lijevom ramenu sjedi mi djevojčica, odjevena u purpurnu odjeću i u rukama drži prste. Ona broji na prste, a meni se čini da sam to ja.

U nekoj drugoj slici također mi s lijeve strane prilazi muškarac, ali progovara mojim glasom i govori mi kao da mi čita misli.

I u prvoj i u drugoj slici ja na jedvite jade puštam iz sebe neke neobične zvukove kao da imam noćne, odnosno jutarnje more: "Odlazi, sotono' i svaka mora prestaje. Dakle, događa se čovjeku da je sam ili da razgovara sam sa sobom, ali mu se može dogoditi i da samo misli da razgovara sam sa sobom, a zapravo ga napastuje sam vrag. I zbog toga je također dobro razgovarati barem jedamput na dan s Bogom. Taj razgovor s Bogom zove se molitva. Molitava ima različitih. Važno je uteći se Bogu kojega gledamo kako daje život za nas i u takvoj dostojanstvenoj molitvi primijetit ćemo da više nismo sami s našim zavaravanjima jer kakve koristi imamo od toga da filozofiramo kako smo u pravu kad sotona prijeti i još se uspješno prikazuje kao mi.

U obje opisane slike umrle su osobe koje su bile sa mnom povezane. To nije strašno. Strašno je to što mi je glasnik smrti prišao tražeći od mene strah i grijeh , nevjeru i zabludu. Da nisam već davno prije saznala kako vrag može lako nagovoriti čovjeka na strah i da nisam saznala već prije da sam sama sebi najveći neprijatelj i da kojim slučajem nisam živjela već dugo molitvenim životom, potpala bih olako pod utjecaj praznovjernih ideja.

Jedna velika praznovjerica je dualizam. To je mišljenje da je sve borba između dobra i zla. Nije. Borba postoji u čovjeku i u njegovom svijetu gdje se neka osoba mora boriti protiv svojih slabosti, ali i razgovarati s Bogom jer bez Njega čovjek može samo zakržljati.


2. Posljedice

13.6.2017.
16:31

Bog Isus Krist je u stvari Bogočovjek, pravi naš Bog i pravi čovjek. No, mi još nismo pravi, dovršeni ljudi, mi se još borimo s vragom i zlom i borimo se zdušno protiv zla. Gospodin Isus pobijedio je zlo kao što pobjeđuje Stvoritelj svega, kao što pobjeđuje Spasitelj svih ljudi. Sotona je samo manji dio jedne duge pozitivne priče u kojoj čovjek misli da je glavni karakter on sam. Kada shvati da je u njegovom životu važan jedino Bog, počinje tražiti Božju volju. Ta potraga je glavna radnja priče i uglavnom je dobra i pozitivna pa u priči o životu čovjek zapravo skida sa sebe svoj svijet i ulazi u Boga, u raj. Kada je nezadovoljan svojim napretkom, čovjek govori o zlu. No, tek kada čovjek poželi slijediti Gospodina Isusa, nailazi na svoju iskonsku nutrinu, a u toj unutrašnjosti čekaju ga vrag i ostaci Istočnoga, prvoga ljudskoga grijeha, čeka ga smrt, a prije smrti čeka ga strah. Tek tada čovjek uz Božju pomoć počinje borbu s vragom i protiv zla.

Tako, Isus je pobijedio svijet čovjeka, ali ga nije pobijedio čovjek. A ako čovjek ne pobijedi svoje zlo u svojem svijetu, neće stići do lovora i pehara. Bez molitve se ne stiže nikamo i to baš zbog toga jer je za nas same i za naš svijet kompetentan samo Gospodin Isus. On je ovdje bio i  On je Svetac Božji kojemu nitko ne može nauditi protiv Njegove volje i protiv Njegove odluke.



3. Rat i mir


13.6.2017.
17:31

Svaki čovjek se nalazi istovremeno u ratu i u miru. Također, ljudi su ponekad ekspresivni, ponekad introvertirani i ako su u ratu, šire često svoj rat na druge. I zato je dobro moliti i razgovarati s Bogom. Jer Gospodin Isus nam daje svoj božanski, rajski mir. Jer mi plačemo protiv rata, ali i proklinjemo, a to nas uvodi još više u ratno stanje. Svaka ružna riječ, svaka psovka, svaka negativna pomisao dovodi do rata.

Čovjeku je to već teško povjerovati ako ne moli Boga, ali kada redovno razgovarate s Isusom, ne događaju vam se niti približno tolike negativnosti. A koliko je tek onih negativnosti duboko u vama, onih koje niste izrazili.

Čovjek ne može živjeti u svom svijetu jer u sebi nosi previše malih negativnosti. Brzo se takav teško razboli, a još brže izbaci svoje borbe i ratove u okolinu kao neosjetni nervni otrov. Suprotno tome, samo jedan iskreni vapaj prema Isusu na križu donosi mir koji preplavljuje čovjeka najviše neosjetno i iznutra i čovjek mnoge negativnosti zaboravlja jer Bog mu ih oprašta i zaboravlja.
Također ni čovjek u miru nije sam u svom svijetu jer u njemu živi Gospodin Isus.
kontemplacija na dan svetoga Antuna Padovanskog, ‎utorak, ‎13. ‎lipnja ‎2017.  17:50:06

Klanjam Ti se, moj Isuse

S mene spada zrnje oholosti, zabluda se osipava kao pijesak, a gorčina blagošću se isparava pred Tvojom veličinom, pred veličinom Tvoje poniznosti; ispred milosrđa Tvoga skrušena sam, ali sretna blagoslovom Tvojim. Mir me Tvoj obuzima, umorno mi tijelo okrijepu dobiva, duševno sam zasićena kao mlada i poletna silazeća rosa što još nije dostigla do lata. Još je rano za sva nova probuđenja, već je prekasno za bilo kakvo žaljenje.
Nemam vremena za sve gorčine kojima su bile opremljene moje bake. Sada opet zagovor tražim da me blagošću pred Tobom, Isuse, zastupa. Prikazujem Te Bogu Ocu živoga i zadovoljna kako hodiš putevima osnivanja nam prve Crkve i kako se raduješ sa svojim apostolima.
Rekao si da ćeš poginuti, i da ćeš uskrsnuti od mrtvih, to si znanje darovao svima na ravnanje. Rekao si puno toga, mnoge misli jasne, mudre, rekao si sve, sve što potrebno je za naše težnje: samo malo potrebno je, a mi brinemo za stvari mnoge.
Klanjam Ti se, mislim da sam smjerna i gubim od ovoga svijeta nedavno okrunjene kriterije za koje nisam Tebi ni zahvalila. Hvala Ti, Isuse moj, Gospodine, za kriterije kojih sam opet postala svjesna od kada sam zamolila svetoga Josipa, zaštitnika našega, zagovor kod Tebe.

Moj Isuse, Bože moj,
više puta molila sam Tvoje dare,
više puta zvao si me  u svoj dom
i u topli šator svoj
gdje  popravljaš moje kvare,
daješ bića srcu mom.

Isuse moj, moj Proroče,
više puta gledala sam Tvoje muke,
više puta pružio si meni odraz svoga lica,
nove stope koje kroče
gdje ne stižu moje otvorene ruke
nebeskih se načekati ptica.

Isuse moj, moj Svećeniče,
više puta slušala sam Tvoje uskrsnuće,
više puta rodio si meni blaga
koje mi zbog Tvoje riječi niče,
što ga daju Tvoje ruke umiruće,
što ga nude bića draga.

Isuse moj, moj Kralju,
više puta iskala sam Tvoje kraljevstvo,
više puta dao si mi majku
koja vodi mene Tvojem raju,
koja moli za me Tvoje carevstvo
da u njemu živim bajku.

Moj Isuse, moj Prijatelju,
opet slatka kruha molim sada,
sada daj mi mir Tvoj pravi.
Nemam od tog veću želju,
nema od te veća nada;
moje grijehe zaboravi.

Moj Isuse, Tijelo moje,
više puta sam Te blagovala,
više puta dijelili smo Tvoje krvi,
rumene nas prsi poje;
više puta sam se zatrovala
strahom koji svu me mrvi

da me opet svu okrijepiš,
da me opet k sebi vratiš,
da osjetim Tvoje gorke okuse;
da me krvlju svu oblijepiš,
da zbog mene opet nevin patiš,
Gospodine moj, moj Isuse. 
24.02.2015. 07:2

Samo Tebi

U Tvom hramu sada blagoslove primam,
da li živim, umirem li, nije tako strašno
jer ja nikad ne znam kakve staze imam,
samo znam da mi je stopa zagazila strasno,

a to stvarno jeste ono za što brinem.
Nekad gledam kao poraz vlastitu si pobjedu,
a prečesto Ti si pobjednik kad ginem
jer u Tebi nikada još nisam našla objedu

već opraštanje mi bilo život sav i baština.
Laskam sebi da sam ostarjela, dosta mi je toga
da mi društvo čine požuda i napad, sva taština,
želim gledati i čuti, ljubit samo Tebe, Boga.

Znam da to bi meni samo jedno značilo,
da sam ovom svijetu rekla, dovršila sve
pa Te uvijek primam makar što me kvačilo,
a tek poslije vidim da si dao blagoslove.

Lijepo li je zbog Tebe odlučiti i žrtvovati
vlastito imanje, ime i ponose razne,
s Tobom uvijek po svem strmlju putovati
kao da su stope bose, ruke prazne,

a u stvarnosti se ljubavlju napajati
koja obećava ono o čem nitko ne zna reći
pa po tome vidim  Tebe, neću se odvajati,
slijedim Te jer Ti si dao trag najveći

među svim tim bjelosvjetskim mrvicama
što ih prosipaju svakojaki vođe i lažnjaci.
Svakim trenom, kada hodim ovim ulicama,
otvara se meni ljubav i nebeski pašnjaci

postaju tad bogati i puni Tvoga beskraja.
Evo mene da Ti pustim sve na volju
jer, premilosrdna, vodi me do Tvoga raja
da me opet šalješ na pašu sve bolju.

Kad od mene uzimaš mi srce i sve moje,
čujem zvuke ljekovite i nije mi žao
jer me sveti pot, i sveta Krv i suze poje;
znam da ćeš mi dati još i više nego što si dao.
‎nedjelja, ‎11. ‎lipnja ‎2017.  20:42:19

Onostrani razgovori

Izmolit ću od Tebe, Bože, mali popravak,
evo, već Ti dulje vrijeme s tim dosađujem.
Smiluj se nama, vrati onaj mir i sreću.
Već sam za Te zrela, već mi teče zadnji stavak,
kako dozivaš me k sebi već Te čujem;
znam da uslišanje ovdje vidjet neću.

Kada opet sretnemo se u Tvojoj slatkoći,
kako bit će meni divno, meni krasno
Tvoje ljubavi se nagledati
koja mene uze u toj svetoj nemoći
da ostvarim ime časno;
sve ćemo to potanko raspredati.

A za tebe, oče moj zemaljske duhovnosti,
imala bih molbu veliku i nepreglednu,
da mi ona vrata molitvom pripraviš.
Roditelju moj, srce vjekovite skromnosti,
dao si mi sve od sebe, baštinu prevrijednu
pa te molim da mi nauke popraviš.

Svako srce kuca samo radi Boga,
ali svaki život nije uvijek isto svet;
neki ljudi prepoznaše što su dari,
a to je najvažnije za Sina Propetoga
koji dragovoljno krenuo je mrijet
da bi slao Duha spasa, Duha svojih čari.

Najsretniji onaj koji skromnost nosi,
kako lijepo, istinito taj mi dar izgleda.
Skroman čovjek najveće se mudrosti napaja
pa kad zli bi nešto, skromnost ga pokosi
jer nju dragi Bog i drago Nebo nikad ne da.
Skroman, braćo, nikada ne zdvaja

već se puti mnogi otvaraju njemu.
U mom srcu skromost ti se tvoja slavi,
na daleko, na duboko ja se sjećam nje.
Ona me je poučila svemu,
zbog nje ja sam živa kao rosa travi,
zbog nje duša razlikuje duhove.

Da li sjećate se toga stvora
što nam ga podari milost Isusova?
Kome sada došao je kraj poslanja?
Je li nama stigla naša hora
ako nismo prepoznali što je jakost Izakova?
I do kada čekat će se takvoga postanja?

Ti si, Gospodine, baština moja,
reci meni kako skromnost sad postići,
kako počast sada odat nemrtvome?
Sve dok ja ne nađem toga kroja,
u sve dane pokornim ću putem ići,
klanjat ću se  Sakramentu Presvetome.
In memoriam confessoris meum,
‎nedjelja, ‎11. ‎lipnja ‎2017.  12:28:20

Žena u vremenu

Zli se dusi iznenada razbježali,
odletjeli su u suton kao pod eksplozijom,
tamne šume zapahli su biseri mali
od kamenčića što nastaju erozijom,

a tajanstveno  svjetlo na ledini bliješti.
Kao da je ono naglo se ukazalo,
šumske zvijeri sada muk prikliješti,
nebo na kratko se umazalo:

to je doletjela anđelica kao munja
što joj ne znaš točan kraj, početak,
opušta si bijela krila poput strunja,
uzela u ruke biser što ga drži joj haljetak

pa iz nje se rasipava mnoštvo slična biserja
koje oblikuje čitavu joj građu.
Samo vatrene joj kose izgubile smjerja,
lepršaju guste, čine anđelici krađu

jer zbog njih se ona može prepoznati.
Lice je pretvorila u djevojačko,
kao skroman je curetak što se zlati,
kože meke kao što je sniježje prosinačko.

- Što je tebe zadržalo, anđelice,
da se spustiš među ljudska stvorenja?
Tko te poslao, ti, bijela djevojčice?
- Ja sam poruka iz snoviđenja,

a ti sanjaš da je ova šumska tmina mir
i da ledina je pusta, da si sasvim sama.
- Ali ti si stvarna, kao da si neki stari hir!
- Tebe čeka svjetlo gdje caruje tama.

Još se sjećam da je tiho rekla
da je meni važno samo nastaviti
jer ja nisam ništa novo stekla
osim želje, nemam čime niti sebe sastaviti.

Dahnula je k meni, a iz nje se širi inje,
nestala je slika, samo mrzla duša osta.
Sada vidim, biserje je bilo ono doba djetinje,
a od njega moje sve potomstvo posta.
‎petak, ‎9. ‎lipnja ‎2017.  10:04:43

Sunčeva kotlina

Nad visovima tamnim sunce prosijava,
oblaci se mekušasti anđelima čine
koji bajnu djevu postojano prate
na tom najvišemu vrhu što se osiljava
jer baš njemu zraka najtoplija sine,
jer baš tamo anđeli se uvijek vrate

pa se možda pita ovo nebo strasno
nije li ta djeva neka anđelica-žena
koja smjerno svoje djeveruše zove
da načine novo jutro krasno
i da pojavi se nova zora, osnažena
kao što su čvrste stijene ove.

Okupljeni oblaci kao da su zastali
u vremenu i mjestu, i u stavu
kojim počast odaje se samo velikome Bogu
u zahvalnosti zbog toga što su nastali
baš u času kad se san pretvorio u javu, 
kad se djeva našla u tom nebeskome logu.

Zna se, čitav svijet to sada čuje, zna
da je uspela se  pozivom svih vrhova,
posljednji se put oprašta od svih dana 
kao da je nekom novošću zaručena,
kao da je našla miris svježih vrtova,
kao da je ona sama postala ta zora rana.

Kome li je osvanula, kome li okrenula je lice,
da li zove, da li gleda tajnu, sasvim čistu
koja rosnim kapima htjela bi umivati
ove oblake i nebo, život, zemlju, ptice?
Da li zov je doveo je samom Bogu Kristu
jer ona sad više ne želi usnivati?

Da li dozvala je sunčeva toplina,
je li saznala pred svima ovu tajnu prva
da je danas suncem zrake usmjerio
onaj Sveti Duh od planina i kotlina
baš posebno, baš tamo gdje se oblak surva
da bi anđele sve, djeveruše uvjerio

da se svi okupe novom danu što se rađa
jer je bilo malo znakova o tome?
Saznala je dok je milovala tmina,
nitko nije mogao naslutiti da je zora mlađa
i da ruku nije dala bilo kome
već je predala se ljubavi kotlinskoga sina.
‎petak, ‎9. ‎lipnja ‎2017.  02:51:18