Vrtovi

U vrtovima života nepregledna
postoji mnogo cvijeća,
postoje križevi, postoji nada jedna
i niz mladoga drveća.

Na vrtove života bjelosvjetskoga
pada i rosa, i zagađenje,
spušta se sunčani blagoslov Boga
prsne k'o šipak svako zrenje.

Dominique Amendola, Ljetni vrt

U nizu pokraj glavne staze
često neke kućice stoje,
okrunjene lozom koju ne spaze
ni mravi što svoje korake broje.

Dok sazrijeva grožđe i caruje ljeto,
lijene se vlati trave zanjišu,
a samo strašila grbe se kleto 
pod bremenom ptica i niti ne dišu.

Sve drugo od vrta živo je živcato,
samo pod suncem sve cvate i cvate
jer sunčane zrake ovdje su zlato
što ga dobiju gosti i nikad ne plate.

U vrtovima života moga
jedno je samo posvećeno mjesto
gdje nitko ne kroči, nit' ima koga;
tamo ja naiđem prilično često.

Kamenje, samo je kamenje zrelo
u tome dijelu i postoji klupa
na kojoj živi sjećanje cijelo
i stala bi neka velika grupa,

a samo je jedan privilegirani putnik
sjedio dugo u vrtu tom,
hodočasnik i mudrac, uznik i ćutnik
bio je tamo kao moj dom.

Ptice zanijemile kada je prolazio,
a sve mladice lako se klanjale.
Kako je nestao, to nitko nije opazio,
čak nebeske zavjese kratko su sanjale,

a putnik u tome još pogodno vlada,
održava sunce u tome kutku
gdje postoje križevi, postoji nada
i kamenje bijelo na samome vrutku.
‎ponedjeljak, ‎5. ‎lipnja ‎2017.  09:43:45

Pelud

U sjaju cvjetova sjajnih, cvjetova bajnih
bezbroj malih života spava, života se budi.
Plodovi kajanja svijeta i pjesama pokajnih,
mnoštvo zrnaca peludnih pod nebom ludi.

Nošena pozivom koji s nebesa dolazi cvijeću,
pelud se diže i raste joj moć u lebdenju.
Na vjetru kao magnetne silnice zrna polijeću
po svojem nazivu i svojoj snazi u letenju.

To zora stiže, to dolazi novi dan za rađanje
i nova nada za egzistenciju umornih pčela
na livadi plodnoj, radioaktivno pogađanje
najdražih cvjetova, biranje pića, kušanje jela.

Zar ne vidiš, ranjeni vođo ratnih razaranja,
da si  pao u polje za poginule, da si tu zagazio bos,
grlom se bacio na mrtve njive svojega haranja,
da ti je od peludi požutio tvoj razbijeni nos

kao da krvariš zelenkastim  iritirajućim prahom
što  se rasprostire kao fluorescentna bomba
jer Nebo te šalje da svakim svojim udahom
još više izrasteš poput nabujala tromba?

Zrakasto šire se pore cvjetnih latica
kao simbolična utroba nove, najnovije ere
gdje sakuplja se ono što treba jedna pčela-matica,
velika majka bogate raznobojne žardinijere.

Tako je sada, tako je oduvijek moralo biti,
premnoge mračne polucije rađaju tuđe potomstvo
što ga određuje Bog da mogle bi pčele nektara piti
jer one su, smjerne, oduvijek činile poklonstvo.

Tamo gdje pčele zuje, tamo gdje plodi se lat
Providnost pravilnim crtama piše
i stvara na novoj zemlji raj, a ne rat.
Sa zelenog neba padaju nove zvjezdane kiše.
‎nedjelja, ‎4. ‎lipnja ‎2017.  23:29:14

Where Do You Go To My Lovely

Nisam čudovište

Plamen mira

Gori duh moj, gori plamenom od vatre
kada god pomislim koliko mi daješ
i, od tiha straha da me to ne satre,
govorim u sebi da Ti vječno takav traješ,

da me nećeš sažeći i da neću izgorjeti
zbog Tvoje divote i od silne potrebe
da Te u sebi sačuvam. Ti me uvijek sjeti
da sam takva živa, da sam to zbog Tebe,

Duše Sveti, da Te dugo već u duši nosim
i da nisam od toga nastradala.
Gorim, ali ne izgaram nego ognjem kosim
svaku nemoć kad bih se izjadala,

oganj taj me sve to više k sebi vuče,
otvara mi Obećanu zemlju bijelu
gdje se moje ruke nikada ne skuče,
gdje me držiš kakva jesam, cijelu.

Kao da sam naglo udahnula,
tako vrtoglavica me nosi od visina,
i od sreće što Te nisam utrnula,
od širina i dužina, od dubina

do kojih se sama nikad ne bih vinula
da me nisi obdario i odredio
da Ti budem i ja zraka koja bi prosinula,
koju ni s kim ne bi Ti poredio.

Samo zato što me vjeriš, što Te slijedim,
ja sve vidim kako mora biti pravo,
i tada kad ponosna sam, i tada kad vrijedim
kao užarenom suncu ovo nebo plavo.

Na Tebe ću u tom hramu glavu nasloniti
jer Te nigdje drugdje ne može se stiskati,
niti Ti se ikad može drugdje nakloniti;
samo tako zauvijek ću samo Tebe iskati.
‎subota, ‎3. ‎lipnja ‎2017. 04:08:39

Odbačena crna slika

Puna sve gorčine što se nakupila,
sunčeva se lava diže kao magla iznad klanca,
korito je stare rijeke popunila,
još do mora spojila je brda i doline poput lanca.

U kanjonu ispod magle rijeka teče
i sporo se kao golem titan valja
koji će se prolomiti kao da ga magla peče,
to je para koja označava snagu dalja

što ga je prevalila rijeka iz planine.
Velika je njena mudrost, količina
kojom je napunila dolinu tišine,
prekrila sve parom svojom poput plina.

Ona sad izgleda kao prvi onaj dan
što se javi poslije smaka svijeta;
mada nadošla je kao ružan san,
ona sad uranja moru poput cvijeta.

Oblaci se nadvili nad rijeku,
puni prijetnje i strašno se crne,
a kroz njih odaziva se svjetlo na tu jeku,
obasjava maglu, nikako ne trne.

U daljini magle nema, to je more sinje,
more pusto čiji val je sasvim uzburkan
zbog te gorke vode koja dođe mu k'o inje,
toliko je toplo kao da je tamo daleko vulkan.

Rijeka ta na ušćima se sasvim bistri
kad bi bilo koga tko bi pogledao
samo malo dublje u taj topli zrak i čisti;
tad bi čak i onaj slikar bolje progledao.
‎petak, ‎2. ‎lipnja ‎2017.  19:38:00

Vila s violinom

Izgubljena violina ova maestrala
našla se na rukama bića duge kose,
usred šume što prkosi navalama njina vala,
pa već utaplja se u dubini šumske rose.

Možda to je biće poželjelo zaguditi
kad se iznenada našlo samo s instrumentom,
ali tad bi možda moglo maestrala zaluditi
i te mračne šume što ih mrsi svom lamentom.

Mora da je neka vila odbjegla od snivanja
jer oko nje proziran se veo vrti,
a i šuma kao da je puna svjetlosnih umivanja;
ipak je sačuvala to biće umjetničke smrti

jer da nije vjetra bilo i velike rosne vode,
tko zna što bi zadesilo prozirnu vilu.
Ona svirala je plešući sva kao da je vode
šumska svjetla prema svome krilu.

Maestral joj gudalo otpuhnuo,
zalio ga rosom ove jedne kapi
potom Palčici kosu je otprhnuo;
sada ona gleda kako rosa hlapi,

utonula sva u nju kao da je malo more.
Možda sjetit će se da se mora vratiti,
možda je u tužnom šoku dok joj prsti gore.
Tko bi rekao da vile mogu patiti

i tko bi potvrdio da ne postoje.
Zar joj nisu lahoraste kose ove,
zar ta violina nema svoje boje
kao pravo drvo s kojeg neka glazba zove?
‎petak, ‎2. ‎lipnja ‎2017.  11:13:13