U danima ispraznosti

U danima ispraznosti moja duša čami,
noć mi više nije prilika za stih
već me mnogi zao duh poput vile mami 
kako ja bih potrčala da upoznam njih.

Već ih dobro poznajem jer srela sam se s njima,
vikali su da su gazde u mom srcu
koje još odonda averziju ima
prema svim osvajanjima njihovim u grču.

Oni kažu kad ih spoznam da će mene usrećiti.
Vidjela sam ljude pod takvom komandom,
postali su zvijeri, kao mržnja otresiti
i već postali su dežurni pod mojoj verandom.

Nikad nisu meni prepoviše smetali,
ali nikada se ne zna kad će udariti.
Sjećam se da brzo su se kretali,
više ih je bilo pa su htjeli mi udaljiti

koncentraciju na dobro i na molitvu krasnu.
Imali su umotane rogove i papke
i zahtijevali od mene riječ mi časnu
kao da se može tako zalijepiti kapke,

praviti se časnim pred nečasnim stvorom,
odgovarati mu dobro i sve čisto,
ne sluteći da te hvata vlastitim ti izgovorom. 
Njima ne mora se pretvarati moje oko bistro.

Kako oni će završiti, to se dobro zna:
krdo svinja gostit će ih pred provalijom
ili će se spetljati kao leglo zmija;
možda će poroditi se društvenom anomalijom.
‎srijeda, ‎26. ‎travnja ‎2017.  21:11:22

Jedini lijek za mrzitelje

Često se vraćam na istu temu, nosim onaj isti, dobro poznati križ. Ne činim to namjerno već silom prilika. Smuči mi se i znam da pogrešno postavljam osnovni problem jer mi je već samo od toga mučno.

Prijatelj mi počinje stvarati neugodnosti zato jer sam označena, ali nikada to ne bi otvoreno priznao već nalazi tisuću izgovora i razloga zbog kojih se udaljava od mene ili se srdi na mene.

Moje srce je potpuno svjesno glavnog problema među nama, to je i problem mnogih ljudi oko nas.
Tako postajemo svi označeni i obilježeni: neki su za, a neki su protiv. Stvaraju se dva nasuprotna tabora. Klopka je takvih problema u tome što su oni puno veći od naših "za" i "protiv" uvjerenja. Na kojoj god bili strani, ne možete riješiti problem koji se počinje rastezati godinama, iz naraštaja u naraštaj.

Taj problem u srcima rađa mržnjom iako se ljudi opravdavaju ponajviše suprotnim - velikom pažnjom i ljubavlju, ali to nije iskreno i u tome spomenuti problem ima svoje temelje: nema iskrenosti i nema povjerenja te postoji puno mogućnosti da se zli duhovi razulare i raspojasaju.
Da ti mene voliš, naših problema ne bi bilo.
Mržnja ima stravičan poriv za osvajanjem. Nalazi si bezbrojne racionalne razloge. Uzrokuje sukobe pa se potom poziva na te sukobe kao da su oni uzrok problema, ali ne: uzrok su problema mržnja, zavist, ljubomora i zloba, oholost i pohlepa, obični, ali teški, smrtni grijesi ljudski.

Kad vas netko u sebi mrzi, a govori o ljubavi bez poleta, ponaša se bezbrižno, ali to je smo gluma, tada vi jako dobro prepoznajete taj prikriveni govor mržnje jer i sami se ponašate na isti način. U takvim slučajevima mržnja se može označiti kao obična mala netrpeljivost. No, zaista ljudi čitavo vrijeme jedni drugima nešto glume i lažu.

Prikrivena mržnja se taloži i "curi" kroz bjeloočnice, kroz usiljene osmijehe, kroz nadmeno držanje, kroz podsmijehe i kroz vrlo pristojne riječi kako bi se pokazala kao neko visoko-kulturno i napredno ponašanje, kao ležerni i opušteni osjećaj osobe koja se ne osjeća krivom i odgovornom, a to upravo dokazuje da su mrzitelji odgovorni za zlo i krivci za netrpeljivosti.

Nesposobnost obiju tabora da sjednu za stol i počnu razgovarati o ključnom problemu također je dokaz i znak nedostatka ljubavi i raumijevanja.
Da se volimo, odmah bismo riješili probleme najbolje što možemo.
Ta nesposobnost je također dokaz da smo nezreli, emotivni bogalji, a to smo postali upravo zato što ne ispovijedamo svoje smrtne grijehe te ćemo tako završiti kao retardirani ljudi koji ne mogu i ne znaju stvarati.
U tom slučaju pokorit će nas sve netko treći, nametnut će se neki jači, bilo oružjem, bilo kulturom.
To nikada neće riješiti probleme mržnje prema obilježenim ljudima. ‎srijeda, ‎26. ‎travnja ‎2017.  22:24:25

Mudri prolaznik

Nešto sasvim drugo, nešto novo
događa se trenom kada lomiš kruh,
više od raspeća čini Tvoje slovo
jer nevidljiv bio Tvoj je Sveti Duh.

Kako mi smo mogli tada spoznati
što Ti činiš za sve nas?
Kako itko mogao je znati
da mu Tvoje tijelo rađa spas?

Tek je nešto rekla nama Revelacija,
tek su nešto rekli apostoli,
a već do tada je bila racija
i u smrt su išli, puni boli;

tek se nešto ispred Tebe otkrilo
onim jadnim Tvojim poslanicima
kojima si ponudio svoje krilo
da im tugu Ti zamijeniš poklicima.

Da Ti nisi, Kriste, rekao im što si,
da si mudri prolaznik u svemu,
ne bi nikad spoznali ni tko si,
da si Onaj Bog što oteo je drijemu

zarobljeni narod i pokorne robe;
mjesto gline stvarali su si strpljenje
da unište sve kumire i sve snobe,
da nauče što je suvislo trpljenje

pa su spoznali da hoće kralja
što ih mjesto Mudra voditi mora,
a dobro su znali Mesiju iz dalja
koji nosi za sve odgovora,

da, dobro su Ga svi opisali,
ali nitko Tebe nije još dokučio
sve dok nisu Jedinoga Te otpisali;
vidješe Te kad si im razlučio

koliko su mali, umišljeni, dragi
i kako je postojala Mudrost prije svega;
tako zborili su Tvoji versi blagi,
tako vidjeli su Boga svoga, zavoljeli Njega.

A tek kad si prelomio pšeničnu žrtvu,
Ti im se pokaza da si upravo baš Taj
i tek tada digao si zemlju mrtvu
da postane njihov nebeski raj

jer si ih podsjetio na kraju što im reče,
da ćeš za tri dana uskrsnuti
kao što se loza na suncu ispeče
kad je čovjek hoće trudom otrsnuti

pa što više oko trsa radi,
to će lakše spoznati si vina
i što više na zemljici sadi,
prije vidi Božjeg Sina.
‎srijeda, ‎26. ‎travnja ‎2017.  11:44:35

Potraga za našom pjesmom

Pjesmom ću ti prići kao spas vremena
koja izgubljeno lutaju po čistilištu,
u kojima ostali su traci kršćanskoga sjemena
što mi ga ti preda da mi pjesme Boga ištu,

da mi Majku našu nestalno dozivaju,
da po kaldrmama lome stope i da lome koplja
dok svi tvoji dari daleko od mene plivaju,
da me slože kao što se složi hrpa mnoštva snoplja

izgubljenih dana i uspjelih pjesama, posinstava
što zbog tebe navikla sam ja naviješati i propovijedati,
a sve zato što sam porođena kao lijepa strava,
kao stravična ljepota koja ne zna zapovijedati

vlastitom životu da se bilo kamo i što prije makne
ili srcu vlastitome da potraži zaklon mrtve grude
prije nego što ga ova čežnja i potraga sva smakne
ili makar prekasno da odomaći one divlje sprude,

koji postojaše onog dana što se uporno i kobno vraća
u sve moje svagdašnjice, u sva moja prenočišta, 
da ti opet lađu tvoju razbijenom pjenom staklenom ispraća 
od šampanjca i od porinuća, od sveg čišća

jer su još za tih vremena bili rastanci svi savršeni,
a ne, kao oni poslije, nejasni, magloviti,
a, osim toga, nikad niti jedni nisu bili završeni,
nisu nikad bili, kao ovaj sada, tako vjekoviti.

Jesmo li zaslužili to, da li ja sam tome dostojna
da te uzaludno tjeram iz svih svojih misli večerima,
je li vrijedno toga da tu plodim kao smokva osojna,
da se dičim sa svim svojim bremenitim šekelima

srebra, zlata, meda, ulja i maslina, i pšenice
koji će poslužiti prije ili kasnije bar nebeskim pticama,
i kojima ću pogostiti, ponuditi zaklon ove sjenice
jer ja nikad ne znam dolaziš li to sa sivim grlicama

ili kao car u pratnji sve svoje ekipe i presjajne svite,
a možda i kao slavni konjanik i crni vitez, ili bijeli,
da me zaobiđeš il' mi blagosloviš oči, pokraj stupa skrite
da te ne gledaju kao žeravu od sunca što se dijeli

naokolo tako bezočno i nadasve bezobrazno darovito.
A nije me toliko briga za sve nas da bih zdvajala,
ali vidim da je ovo što se događa znakovito
kao zaljubljenost svih leptira što bi vječno trajala.
‎srijeda, ‎26. ‎travnja ‎2017.  00:15:21

Nevidljivci

Jednom se dogodilo da je neki tobožnji znanstvenik proveo istraživanje o nevidljivosti. Zaključio je da veći dio anketiranih osoba vjeruje da je nevidljivo jer im je poturio neku filozofiju o ljudskoj nevidljivosti, a oni su se u tome prepoznali.
Nevidljivi ljudi su oni koji se ni po čemu ne ističu. Oni ne provociraju, ali niti ne razgovaraju, samo prolaze kao sjene, a ostali gledaju kroz njih. Ipak su se javili, mnogo njih, tražeći pobliža obrazloženja od znanstvenika i govoreći kako oni zaista misle da su također nevidljivi i da ih to jako uznemiruje.
Bilo je to davno kad sam pročitala vijest o nevidljivim ljudima i do dana današnjega nisam držala shodnim dalje razmišljati o pojavi nevidljivosti kod ljudi.

Puno kasnije naučila sam da se ljudska duša izražava tjelesnom aktivnošću, većom ili manjom i da se ljudski duh prepoznaje u mislima koje izgovaramo i pišemo riječima i rečenicama, jezikom kojega znamo.

Rekla bih da čovjek u svojoj potpunosti nije nevidljiv, ali da mnogi ljudi ne vide ili ne vide dobro. Za neke se odmah zna da slabo vide jer upozoravaju vas unaprijed na to, ali ako vas ne upozore, vjerojatno nećete samo tako prepoznati čovjeka koji ne vidi i nećete odmah shvatiti da je slabovidan ili slijep.

Kada i shvatite i znate da netko ne vidi dobro, morate to prihvatiti, ali ima nas koji se pitamo zašto je to tako i od čega se to pojavljuje. Odgovor možda može dati i onaj koji ne vidi, ali i onaj tko proučava problem sljepoće ljudske.
No, odgovor znaju i mnogi drugi, ali ih ne pitamo za obrazloženje pa kažemo kako se to ne zna. Mi ne znamo pa je to vjerojatno zato što nitko ne zna. Eto, kakvi smo mi pametnjakovići.

Nedavno sam srela bolesnu osobu za koju mi nitko nije rekao da je bolesna i od čega boluje pa niti ta osoba sama možda ne bi to nikada priznala, a možda nije niti svjesna da je bolesna. Iskreno, to što sam vidjela bolest na toj osobi nama ništa nije smetalo u komunikaciji.
Čemu onda služi bolest, to jest nevidljive bolesti?
Možda je to veliki dar jer kada upozorite čovjeka, kojemu ste postali prilično simpatični, da ste bolesni, taj će pobjeći ili će se početi ispetljavati. Zato su nevidljive bolesti veliki dar, odmah možete znati, u kojem god hoćete trenutku, s kim imate posla.

A nevidljivi ljudi, naravno da postoje.
To su siromasi Gospodinovi. Kraljevi.

Pokušala sam gledati prolaznike, ali je bilo prenapadno pa sam postala diskretnija. Uglavnom, nisam više toliko gledala izloge na ulicama grada. Ima ih, zaista ih ima, tih nevidljivih.
No, morate gledati s barem malo ljubavi, a malo ljubavi za ljude samo zato što su ljudi možete zadobiti u vjeri u Boga kada molite, na primjer, krunicu i ulazite u prostore Božje Isusa koji je Ljubav i koji vas ljubi i želi da se svi ljudi spase, čak i oni nevidljivi. Nevidljivci znaju da ih ljubi Bog, ali također znaju sve o slijepim ljudima. ‎utorak, ‎25. ‎travnja ‎2017.  17:52:41

U trenu ganuća

Spasit ćeš me, sigurno to znam,
ali ne znam kad ćeš stići k meni,
sve do mojih grijeha što ih poklanjam,
ali nisam sigurna da l' su uzneseni

na sve Tvoje anđeoske podije, oltare,
sve do svetih skuta Tvoje pratnje;
ne kajem se za sve grijehe moje stare
i ne vidim žalost i dubinu Tvoje patnje.

Ne osjećam se nedužnom ni malo,
ali nikad ne bih pustila Te jadu
koji prouzroči sve što Te je zapalo.
Više uživam u svetom slavljeničkom kadu.

Kako da Te slijedim ako nemam boli,
kad je ljubav moja grijehu tako podložna
i kad srce moje luta dok povazdan moli,
kad je ljubav moja ljudska tako potrošna?

Nedostojna sam svijetliti onako kao neki,
ali ipak čeznem za Tvojim preobiljem.
Može li se prići, Kriste, gdje su tužioci prijeki,
a da se ne griješi svakome pred Tvojim miljem?

Molim Te za Tvoje srce i da Te doživim, 
boli dosta mi je za sve vrijeme dugo.
Može li se tako načiniti srce živim
ili ja sam određena za kajanje drugo?

Iste molitve Tvoj puk ponavlja, a ja zaboravljam,
odmah nakon slavlja dođe vrijeme mrzlo,
jadna sam zbog svega što u sreći zapostavljam;
ne znam se pokajati da bi mi se srce trzlo.

Samo rijetko, kad se razveselim Tvojim uskrsnućem
i kada se Tvojim dolaskom utješim,
pukne suza, pukne srce čežnjom k Tijelu umirućem,
dođe želja da sve odmah riješim

jednim potezom preslatkim i nekom ekstazom,
da se vratim zauvijek i sjenicu izgradim
onom istom trnovitom stazom
kojom si se otkrio Ti meni u danima mladim.
‎utorak, ‎25. ‎travnja ‎2017.  14:55:11

Moramo li svi biti pravedni?

Osjećaj za pravdu nemamo svi. Svi znamo da moramo biti pravedni po uzoru na Isusa i Njegove zapovijedi, ali u biti ne razumijemo svi zašto pa lako padnemo u smrtne grijehe.
Osjećaj za pravdu dobiva se kada čovjek trpi uvrede i tlačenje, kad ga ranjavaju mržnja i nasilje drugih ljudi.
Te rane se ne mogu zaboraviti, one na neki način nikada ne zacijele potpuno, a ožiljak koji ostaje niz je opraštanja i podsjetnik na loša iskustva iz kojih čovjek uči bolje živjeti, biti više čovjek.
Takav ranjen čovjek doživljava često ignoriranje drugih ljudi što mu produbljuje rane, a kada zatraži pomoć, još dobiva i podsmijehe ili čak sažaljenje.
Tada razmišlja u čemu je on sam uzrok takvoga stanja i ne nalazi dubljih razloga u sebi za takvo i toliko nasilje nad njime. No, može se pokušati prilagoditi i naučiti kako poboljšati svoj položaj i za to mu je potrebno neko dulje vrijeme.
U svakom slučaju čovjek, koji je tako ranjen, doživi spoznaju o tome kako nije pravedno da drugi nisu tako ranjeni kao on. Još bi nekako i podnio svoje rane kada bi znao da i svi drugi ljudi doživljavaju toliko ranjavanje. To je osjećaj pravednosti, osjećaj za pravdu, ali to ne čini od ranjenika pravednu osobu.
Isti čovjek shvaća i to da su drugi nasilni upravo zbog toga osjećaja pravde koju žele samostalno provesti u djelo pa ranjavaju druge ljude jer misle da će im od toga biti lakše, ali nije nego se rane još povećavaju i nove rane se javljaju koje još više bole i peku, a to nije pravda.
Tako se osjećaj za pravdu može pretvoriti u nepravdu.
Pravednik Isus nije ranjavao nikoga iako je bio sam ranjen. Već od krštenja na Jordanu počelo je teže ranjavanje Isusa, Pravednika dok nije kulminiralo u smrti na križu, s riječima opraštanja za sve rane, s molitvama i molbama Bogu Ocu neka svima oprosti jer opraštanje liječi ranjenike koji traže pravdu ranjavanjem drugih ljudi, naročito ako ti drugi ljudi postojano trpe ranjavanje i opraštaju ranjenicima koji ranjavaju sve oko sebe, tražeći pravdu i pokušavajući se na taj način izliječiti.
Pravednik Isus je liječio, On je opraštao sve.
Pravda je Boga milosrđe i opraštanje, a oni proizlaze iz ljubavi i razumijevanja patnje, iz ljubavi koja daje razum i razumijevanje svega.
Bilo bi beskorisno i besmisleno učiniti bilo što drugo, sići s križa, liječiti nasilnike izgonom zlih duhova, čudima se opet nametnuti puku: puk bi i dalje nastojao u svojoj ranjenosti dostići pravdu.
Tek kad je Isus umro na križu, sav izmučen, ali i s riječima opraštanja, ranjenici su se smirili, ali i - progledali. Od njihove pravde nastala je najveća moguća nepravda. Ta spoznaja je djelovala poražavajuće, ali i smirivala je žeđ za ljudskom pravdom. A potom, kada je Isus uskrsnuo, nestao je i svaki osjećaj krivnje zbog mučenja i ubojstva Isusa. Vuk je bio sit, ovce su ostale na broju.

Mnogi se zaljubiše tada u Sina Božjega i nikada više ne potražiše nove žrtve. Tako su morali podnijeti križ sramote jer su Isusu nanijeli sramotu; morali su podnijeti križ boli jer su Isusu nanijeli bol; morali su ponijeti križ duboka kajanja, a kada se to kajanje duboko proživljavalo, ljudi su spoznavali da je pjesma otići na križ i umrijeti u mukama, točno onako kako su to priuštili Bogu prije obraćenja, pokore i kajanja.

Pravedno je samo opraštanje, ali je pravedno i kajanje.
No, budući da pokajanje ljudsko cvate dubokom ljubavlju za Boga i druge ljude, ne može se zvati kaznom nego samo nagradom nakon što je čovjek u vjeri spoznao malo Boga.
Vjera je pravedna kao što je opraštanje pravedno i kao što su pokajanje i pokora pravedni. To je žrtva u svjetlu ljubavi i samopredanja; to je muka i trpljenje u svjetlu uskrsnuća. 24.04.2017. 21:00