Stairway to Heaven

Ugodna je pomisao, Isuse, da Te nitko ne želi. Postajemo bolji prijatelji, Ti i ja.
Braća i sestre me čudno gledaju, govore mi da se u Crkvi svi uzduž i poprijeko mrze i pitaju me što jedna ovakva pametna cura vidi tamo. Dugo sam ih ignorirala jer sam vidjela da su Ti mnogi vjerni, ali željela sam pokazati im Tebe, upirala prstom u Tebe i govorila: evo mene, ovdje sam, odavde dolazi moj život i moja djela, moje misli i moje riječi i stavovi. Dugo sam ih zvala ili možda nisam bila dovoljno jasna i glasna, govorila sam kako je Istina lijepa i oslobađajuća kod susreta s Tobom u Euharistiji.
A kad tamo, usred misnoga slavlja, započele neke zavisti, hladnoća pa oholost i, na kraju, doživljavala sam sve češće neskrivenu mržnju. No, Ti si bio uvijek najdominantniji i narod me ipak malo prihvaćao, po netko, tu i tamo. Češće se događalo, sjećam se, da Te primam sva izranjena i s puno boli. Tvoj pečat na mome čelu gorio je i utiskivao se sve dublje u mozak. No, znala sam da mogu očekivati i gorih muka jer to si bio stvarno Ti. A Ti si Taj koji mi daje poslanje, kakvo god bilo; Ti si Taj koji me je k sebi doveo, u Kanu, na Goru, na Kalvariju. Nisam znala da moram svakoga posebno i unaprijed upozoravati da imam gubu. Nisam niti primijetila da moje slabašno tijelo i ostarjelo, izmoždeno lice, te odbojne ruke i grimase moje, moja obuća, moja odjeća drugima izgledaju kao guba. Ispričavam vam se pred Bogom, maleni siromasi, što sam vas dovela u opasnost od zaraze. Ispričavam se svima malenima i siromasima jer ih sablažnjavam, jer ih moja naklonost prema drugim gubavcima izluđuje i stvara se ogromna nevera; oprostite mi na grubosti, mrtve može podići samo Bog.
Nije to novost, zar ne, Isuse? Dugo sam bila gubavica prije nego što si me zazvao i poslao ovim siromasima i malenima.
Sada moram poći. Ova Misija je završena.Odustajem od Kalvarije. Ona ne bi imala smisla i moj postupak mi izgleda razuman. Ovoga puta je moja odluka jasna jer konačno je sazrela.
Vidimo se, Isuse moj, na starom mjestu, u Duhu i istini. 
Na kalvariji mržnje ostaje moja prazna klupa, iza mene dolazi vjetar koji šumi jedva čujno, romori i kao da praznoj klupi tiho šapuće: "Ovdje je sve suho, nema niti vode, niti vina; niti žući, niti octa. Sve je pusto, Isusa traže i gledaju jedni u druge, pred Tobom se okreću i tumače si neke važne nauke; izgledaju kao da su omamljeni, ništa ih probuditi ne može. Zagledani su u nešto što vide kao smrt, kao politiku, kao uobičajene propovijedi i svi blaguju grijehe.", a Ti me zoveš, Isuse, opet me zoveš u nova poslanja, ostavljaš moje prazno mjesto na kojemu si me obilježio i kao da šapućeš: "Tebe sam žedan".
gordanatomljanovic2015atgmail.com

Susret Ljubavi i Smisla

Budući da je moj pojam o Bogu puno manji od Boga i uvijek će biti, teško razumijevam onu tvrdnju kako je Bog sav za čovjeka, to jest, ne vidim zašto bi to moralo značiti više nego što je rečeno. Bog je sav za čovjeka, ali može i vjerojatno je i bez čovjeka. No, dobro,odlučio je čovjeku izjaviti i objaviti svoju ljubav. Malo se kao nametnuo. To je stoga što ga čovjek ponekad doziva u pomoć bez ikakvih predumišljaja, ali ljudi rijetko to priznaju sebi i Bogu.
Ljubav je više ili manje angažirana naklonost prema nekome ili nečemu. Tu sada dolazimo do stare hebrejske misli prema kojoj  ljubiti znači poznavati. Kad se rodi naklonost, rađa se želja za zbližavanjem i upoznavanjem koje mora teći polako i postepeno kao kada gradimo neku građevinu, čak neku svetu građevinu, neki hram.
Pojam agape znači dijeljenje ljubavi, to nam je Euharistija, ali neki ljudi u svijetu ponekada primijete da u slavljima ima svega, samo ne vidljive ljubavi. To je stoga što se ona toliko polako i temeljito gradi da je pridošlicama i strancima neprimjetna. No, osjeća se u raspoloženju okruženja kada uđete u crkvu na misno slavlje.
Kad smo zaljubljeni, ne mislimo na sutra. Na neki način smo ovjenčani vječnošću. I nije nas briga sve ono što nas inače zabrinjava. U ljubavi nalazimo smisao života i smrti u svijetu u kojem nam jedino i samo ljubav ima nekog smisla.
Također možemo i obrnuti redoslijed riječi u ovoj tvrdnji: sve što je smisleno, ne može bez naklonosti i dobroga poznavanja; primjerice, kada o nečemu govorimo, to mora biti povezano i smisleno kako bismo bili uspješni u općenju, a čim nešto poznajemo, to je znak da to i volimo, da onoga kojemu ili o kojemu razmišljamo i priopćavamo podatke - ljubimo.
Pojam o ljubavi je valjda najširi pojam u nama, a pojam o smislu nekako najsržniji za život. Ljubav ima smisla, a smisao i smislenost se temelji na ljubavi. I zaista, sve nam ima neki viši smisao kad smo zaljubljeni, tada smo i optimistični. Nalazimo se nekako u nekom višem stanju.
Smisao je značenje, svrha, sadržaj, korist nečega.
Logos je um, govor, riječ, kazivanje, istina, zakon svijeta, Bog, Sin Božji.
Ljubav je više ili manje angažirana naklonost prema nekome ili nečemu.

Između svega ostaloga, Bog naš i Spasitelj, Isus iz Nazareta stvara ljubeći po Duhu Svetome, Životvorcu u nama stanje vječnoga života. I čovjek i Bog žele ostvariti međusobno uzvraćanje ljubavi. U odnosu na Božju naklonost prema čovjeku čovjekova naklonost prema Bogu je kržljava. Prepuna je preduvjeta i zahtjeva od Boga. To je zato što se čovjek uspinje i nadograđuje, a nadogradnja je uvijek nešto novo i nepoznato, ono što još nismo naučili i nismo iskusili. Taj odnos ljubavi je pravo rađanje i to duhovno, temeljito i nepropadljivo.
Naravno, i Bog želi iskusiti takvo rađanje novoga, a to je upravo Njegov silazak, Njegova duhovna i tjelesna nadogradnja u obrnutom smjeru, prema unutarnjosti i malenosti, nesavršenosti i polupropadljivosti te prema površnosti ljudskih stanja. Otac nam šalje svojega Sina da ostvari prema svojem stvorenju, čovjeku isto ono što zahtijeva od čovjeka da ostvari prema Njemu, Bogu Stvoritelju svega. 
To se događa neprekidno na Euharistijskim slavljima, agape neprekidne po čitavome svijetu. Ostvaruje se intiman odnos dviju različitosti, suprotnosti koje su slične samo u jednome: i Bog i čovjek su osobe. Drugo sve, životna iskustva, sve je među njima različito kao kod ljubavnog para, kao kod Adama i Eve gdje im je zajedničko samo to da su ljudi, a spolovi, to jest sve drugo im je različito. Zato se žele vječno upoznavati, spoznavati, ljubiti. To zaista ima smisla.
Taj spoj između kraljice-Ljubavi i kralja-Smisla idealno i najsavršenije se ostvaruje između Boga i stvorenja koje je Bezgrešno Začeće. Ljubav ne poznaje predumišljaj i zadnje namjere; Smisao ne zna za raspadljive dijelove. Duh Sveti, Životvorac među njima najsavršenije je na djelu, na hvalu i slavu svoje milosti i zajedništva te zajedničarenja u kojemu su oni - jedno. ‎Zagreb, petak, ‎7. ‎travnja ‎2017. 16:10:21

Miroslav Skoro i Thompson Sude Mi

Miroslav Skoro i Thompson Sude Mi

Bishop Barron on “Jackie”

Crno-bijeli cvijet

Pokušala sam rasti poput ruža, davati uvijek pupoljke, biti nedodirljiva zbog trnja, imati neopisivo raznobojan cvat, ali tada nisam žeđala za Tvojim prostorima, nisam imala snage dodirnuti nebo; ne odbaci me od lica svojega, Isuse, Gospodine koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen

Osobna Pasha

U Isusovo vrijeme o židovskoj su se Pashi sabirali u Jeruzalemu Mojsijevi vjernici radi žrtvovanja i blagovanja janjeta; ona je spomen na izlazak koji je izbavio Hebreje iz egipatskog ropstva. 
U prapočetku je to bilo klasično proljetno slavlje i prinošenje prvina Bogu općenitome, kasnije Bogu Praotaca vjere Abrahama, Izaka i Jakova. Najdojmljivije je da se u Izlasku 12,8-11 Pasha blaguje na brzinu, beskvasni je kruh onaj koji ne stižemo pričekati jer je Gospodin objavio Mojsiju tako, namjeravajući pokositi sve koji ne bi slavili Njegov dan, a od toga se moralo bježati. Danas živimo u posljednjim vremenima (1 Kor 10,11  i  1 Tim 4,1) pa stoga također žurimo jer očekujemo Kristov dolazak. Zato blagujemo post.
Danas kršćanska Pasha sjedinjuje svagdje na svijetu učenike Kristove u zajedništvo s Gospodinom, istinskim Božjim Janjetom; ona ih pridružuje Njegovoj smrti i uskrsnuću kojima su oni izbavljeni od grijeha i smrti. 
Nakon izlaska iz Egipta događaju se na isti dan razni izlasci iz ropstva. Od onoga trenutka kada je Mojsije stao pred gorući grm (Izl 3,1sl), sve što se događa dobiva posebno, božansko značenje za ljude. Slijede novi izlasci (vidi: Dufour, str. 829-832)i odlasci selilačkog vjernog naroda. Vjerski život ne završava obraćenjima i pričestima već su to događaji koji pokreću nova obraćenja, poslanja i odlaske dalje na put vjere, na put križa, na put u samrtno preobraženje.
Odlazak sa Sinaja (Br 9) popraćen je odabirom svećenika i Pashom za koju se priredilo svjećnjake. Bog nas posvećuje i opskrbljuje svjetlom za put kako bismo vidjeli kuda i kojim stazama kročimo, a već znamo od čega bježimo; ne znamo kamo idemo, ali putem pjevamo Bogu našemu psalme i molitve (Ps 18). 

Ulazak u Kanaan (Jš 5), nakon što su pomrijeli svi "opaki" naraštaji, zaostali iz Egipta, ponovni je izlazak iz ropstva te opakosti koja se očitovala mrmljanjem, lakomošću i nesposobnošću za hod u vjeri. Jošua, pomoćnik preminuloga Mojsija, obrezuje mladi naraštaj kako bi vjeran narod očistio od zaostataka grešnih stanja. Na isti dan oslobođenja od ropstva u Egiptu slavi se Pasha. Tom prilikom, bez oružanog napada već samo uz pomoć ustrajnosti u molitvi i velikog strpljenja, pada prvi vanjski neprijatelj, Jerihon. 
Slijede neke reforme u narodu kao što to uvijek slijedi. Čita se knjiga zakona i pravila. Narod ima postavljene upravitelje, suce i kraljeve (oko 300 godina poslije Davida).
Naravno, nitko nije savršen, nismo svi veliki svetci, barem koliko se zna i koliko je javno, padamo u grijehe od kojih je najveći grijeh nevjera, nemolitva i štovanje, odnosno klanjanje svemu što nam izgleda "božanstveno" i svima koji malo podviknu na nas. Gradimo sebi svoju sliku Boga, sastavljamo svoja evanđelja. Padamo u teža ropstva od onoga u Egiptu, duhovna ropstva, ideologije. 
Boga se ne može pojmiti, ali kao što je narod pao u Babilonsko ropstvo, tako i mi, kada izgubimo voljenu osobu, tek tada znamo što nam je značila. Povratak Božjega naroda iz dugogodišnjeg ropstva podsjeća nas da smo ostali ipak na neki način vjerni; svaki put kada se dođemo okrijepiti Euharistijom, počinjemo jače vjerovati. Svaki puta slavimo u isto vrijeme, na dan izlaska iz Egipta.

No, nije sve u psihološkom proživljavanju naše povijesti spasenja jer mi danas imamo Novi zavjet i Katoličku Crkvu za posljednji uspon prema vrhuncima vjerskoga života.
Imamo Isusa Krista i znamo da nam je naša svjetlost i spasenje Otac i Sin i Duh Sveti. Imamo Kristovo i Isusovo Pashalno otajstvo: Muku, smrt i uskrsnuće, uzašašće i poslanje Duha na Crkvu i na sve ljude.
Naša je nedjeljna pasha. Obrezali smo srca svoja, duhovni smo ljudi, suuskrsavamo s Kristom, ali niti sada ne spavamo nego žurimo, molimo, strpljivo postimo i naviještamo Radosnu vijest, u zgodno i u nezgodno vrijeme:
Druga Poslanica Svetoga Pavla apostola Timoteju, glava 4, redak 1-50
1
Svečano zaklinjanje
Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: 2propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. 3Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; 4od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. 5Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni!

Ako tako činimo, sigurno ćemo se osloboditi smrti i znat ćemo se kretati u vječnom životu.
‎petak, ‎7. ‎travnja ‎2017. 01:01:00