Obnovi rane moje

Baruh je bio pisar, pomoćnik i tajnik proroka Jeremije (Jr 32,12; 36,4).

Iz Knjige Baruhove se vidi kako je bila čvrsta veza između Izraelaca u babilonskom izgnanstvu (721g.-587.g. prije Krista) i onih u domovini. Ta je veza održavana istim Zakonom, običajima, molitvom, a nakon podizanja Hrama, bogoslužjem i Svetištem.

Baruh zapisuje sve riječi koje je Jeremiji objavio Gospodin (Jr 36,4). Baruh čita svitak u Hramu (Bar 36,10).

Baruh, glava 4, redak 7-13

⁷Stvoritelja svog ste izazvali
žrtvujući zlodusima, a ne Bogu.
⁸Zaboravili ste Boga vječnog, svoga hranioca!
Ožalostili ste i Jeruzalem – majku koja vas je othranila.
⁹Kada je vidjela gdje se na vas obara gnjev od Boga,
stade naricati:
»Slušajte, susjede sionske: 
u tugu veliku zavi me Gospod.
¹⁰Vidjeh gdje mi u sužanjstvo
izruči Vječni sinove i kćeri.
¹¹S radošću sam ih hranila,
s tugom i plačem gledam gdje odlaze.
¹²Nitko nek' se nada mnom ne raduje
što obudovjeh i ostadoh sama.
Zbog grijeha djece svoje opustjeh,
jer se okrenuše od Božjeg zakona.
¹³Nisu marili za njegove zapovijedi
niti išli putovima njegovih propisa,
niti stupali stazom stege u njegovoj pravednosti.

Nevjera je rana velika, to je služenje lažnim bogovima. Baruh zapisuje što Gospodin govori svojemu narodu o kumirima i lažnim bogovima.

Baruh, glava 6, redak 29-47

²⁹Ta kako biste ih mogli zvati bogovima? Tima srebrnim, zlatnim i drvenim bogovima žrtve prinose žene. ³⁰U njihovim hramovima svećenici sjede poderanih haljina, obrijane glave i brade, ne pokrivajući glave; ³¹tule i viču pred svojim bogovima, kao na mrtvačkim gozbama.³²Svećenici im skidaju haljine te njima odijevaju svoje žene i djecu. ³³Učine li im kakvo dobro ili zlo, oni to ne mogu uzvratiti; ³⁴niti mogu koga učiniti kraljem ili ga svrgnuti; niti mogu dati bogatstvo ili novac. Učini li im tko zavjet pa ga ne održi, oni ga ne mogu prisiliti da za to odgovara. ³⁵Oni ne mogu čovjeka spasiti od smrti niti slabijeg osloboditi od jačeg; ³⁶ne mogu slijepcu vratiti vid niti izbaviti čovjeka iz nevolje; ³⁷ne mogu se smilovati udovici niti učiniti dobro siroti. ³⁸Nalik su na kamenje iz planine, ti bogovi obloženi zlatom i srebrom. Oni koji ih štuju stidjet će se! ³⁹Kako se, dakle, mogu smatrati ili nazivati bogovima!
⁴⁰I sami ih Kaldejci obeščašćuju; jer videći nijema čovjeka koji ne može govoriti, oni ga dovode Belu i traže da čovjek progovori, kao da bi ga bog mogao čuti; ⁴¹i nesposobni su promisliti o tome i ostaviti te bogove, toliko su lišeni razbora! ⁴²Žene opasane užetom sjede na putovima i pale kâd od maslinovih ljusaka; ⁴³kada koju od njih snubi prolaznik da mu se poda, ona se ruga svojoj susjedi što je nisu zapazili kao nju i što joj uže nije prekinuto.⁴⁴Sve što se događa u blizini tih bogova prijevara je; kako ih, dakle, mogu smatrati ili nazivati bogovima?!
⁴⁵Načiniše ih drvodjelje i zlatari, i nisu drugo doli tvorevina njihova. ⁴⁶Njihovi izrađivači ne žive dugo; kako bi njihove rukotvorine bile bogovi? ⁴⁷Jer svojim će potomcima ostaviti samo obmanu i sramotu.

Sredinom 10. stoljeća poslije Krista, u borbi carstava i papinstva, događa se prvi korak  prema poimanju laičke, o duhovnom autoritetu neovisne države. 1054. godine dolazi do raskola u do tada jedinstvenoj kršćanskoj ekumeni (Franjo Šanjek: “Kršćanstvo na hrvatskom prostoru”, KS 1996., str. 28*).U srednjem vijeku, sve do rođenja Svetoga Franje 1181. godine i za njegova života ( i poslije), u Katoličkoj crkvi se događaju velika previranja, a za Franjine mladosti postojali su pape i protupape koji bijahu postavljani od državnika.

Štuju se, zapravo, lažni bogovi, svjetovan način i pogled na vjerska pitanja.

Iz Wikipedije:

Nakon viđenja u crkvici svetog Damjana u Asizu, u kojem mu Krist s križa kaže: »Franjo, idi i obnovi moju Crkvu«, počinje popravljati tu ruševnu crkvu. Sugrađani su ga ispočetka smatrali čudakom, pa i luđakom, ali njegovo propovijedanje o apsolutnom evanđeoskom siromaštvu u doba oštro naglašenih klasno-ekonomskih razlika u feudalnom društvu nalazi pristalice među narodom i siromašnim slojevima građanstva...

1209. godine papa redovni Inocent III (Lotario de Segni) odobrava Franjinu neuobičajenu vjersku djelatnost i ona postaje i službeno crkvena. Nastadoše franjevci, sljedbenici Franje i njegovoga Reda manje braće.

Jednako tako kao što je prorok Jeremija izgledao lud i čudan ( U doba kad je prevladavalo uvjerenje da se Jeruzalemu ne može ništa dogoditi jer je Hram nepovrediv i da bogoslužje u njemu osigurava spas, Jeremija pravu vezu između Boga i Njegova naroda izražava slikom zaručničke ljubavi koja nužno mora biti uzajamna, a pokazivao je da to u nevjernome narodu tako nije: prorokov čitav mučenički život je rana i znamen Gospodnji:

Knjiga proroka Jeremije, glava 16, redak 10-13

¹⁰A kad objaviš tom narodu sve ove riječi, pa te upitaju: ‘Zašto nam Jahve zaprijeti svom ovom golemom nesrećom; u čemu je zločinstvo naše i u čemu su grijesi naši što ih počinismo protiv Jahve, Boga našega?’ – ¹¹onda im odgovori: ‘U tom što me ostaviše oci vaši’ – riječ je Jahvina – ‘i trčaše za tuđim bogovima da im služe i da im se klanjaju, a mene ostaviše i Zakona se moga ne držaše. ¹²A vi još gore učiniste nego oci vaši, jer evo, svaki se povodi za okorjelošću zloga srca svoga, a mene ne sluša. ¹³Zato ću vas istjerati iz ove zemlje u zemlju koja vam je neznana, kao što bijaše i ocima vašim. Ondje ćete služiti tuđim bogovima danju i noću: jer neću vam se više smilovati!’« ), ni Sveti Franjo nije zaostajao u gorljivoj namjeri obnoviti u svakom pogledu Božji narod u vjeri, rastjerati lažno štovanje i lažne bogove koji uzeše maha.

Rana Gospodnja, dakle, je velika nevjera u riječ Njegovu i to pokraj tako velike milosti Božje i pouzdanja u Njegov izabrani narod.

Prorok Jeremija je poznati tužni prorok Staroga zavjeta koji je žrtva za narod kao što je i Sveti Franjo bio, tisuću i pet stotina godina poslije, slika rane Gospodnje za čovječanstvo koje još od prvoga čovjeka Adama pada u grijehe, sve dok ga Gospodin ne izbavi iz ropstva toga i egipatska; no, narod je još uvijek malovjeran te ga Bog šalje u ropstvo babilonsko gdje svi čeznu za svojom domovinom; tako Gospodin šalje i Svetoga siromašnoga Franju pred čitav svijet, ranjava ga slično kao i Jeremiju kao zamjensku žrtvu i simbol Božjega naroda, odnosno čovječanstva.

Jeremija, glava 23, redak 30-33

³⁰»Evo me stoga protiv proroka« – riječ je Jahvina – »koji jedan drugome kradu moje riječi.³¹Evo me protiv proroka« – riječ je Jahvina – »koji mlate jezikom i proroštva kuju. ³²Evo me protiv proroka« – riječ je Jahvina – »koji prorokuju izmišljene snove i pripovijedajući ih zavode narod moj izmišljotinama svojim i lažima. A ja ih nisam poslao, niti sam im što zapovjedio, niti su narodu ovome od kakve koristi« – riječ je Jahvina.
³³»A ako te ovaj narod, ili prorok, ili svećenik, zapita: ‘Što je breme Jahvino?’, odgovori im: ‘Vi ste breme Jahvino i ja vas odbacujem’« – riječ je Jahvina.

Ovi maleni

Zašto mislimo da mala djeca moraju imati malog Boga? Zar djecu odrasli ne vide u svojoj ljubavi bezgraničnoj prema njima? Pripovijedati djeci da se o velikom Bogu razmišlja na ograničen način čini se kao ograničavati svoje vlastite poglede na svijet; to je najčešće veća ili manja, ali okorjela sebičnost ljudska: lakše je izići na kraj s nekim drugim tako da ga gledamo umanjena nego pokušati sagledati svoju malenost i sebičnost.

“Kako je maleno dijete, ništa ne zna”.

Zar mi mislimo da “postati kao dijete” znači postati ograničen, a pred djecom su tolike mogućnosti kolike mi više nikada nećemo imati. Možda i zbog toga ne možemo ili ne volimo razgovarati normalno s djecom nego ih često čak i oponašamo tepanjem u razgovoru.

U kojem trenutku je pravo vrijeme da molitva “Anđele, čuvaru mili” postane molitva “Anđeo Gospodnji”?

Zar mislimo da dijete neće razumijeti zato što mi ne razumijemo?

Matej 18, 6-10

6 "Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku." 
7 "Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan.
8 Pa ako te ruka ili noga sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Bolje ti je ući u život kljastu ili hromu, nego s obje ruke ili s obje noge biti bačen u oganj vječni.
9 I ako te oko sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe. Bolje ti je jednooku u život ući, nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni."
10 "Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima." 

Prednost je malenih u njihovoj malenosti: veliki često ne primijete da ih ti maleni dobro vide i čuju i da sve dobro pamte, bolje nego veliki.

Uslišeni proroci

Dolazak Kristov izmoljen je kod Boga

Hvalospjev (Hab 3, 2-4, 13a. 15-19). Božji sud

  Gospodine, čuo sam za slavu tvoju, *
        Gospodine, tvoje mi djelo ulijeva jezu!
    Ponovi ga u naše dane! †
        Otkrij ga u naše vrijeme! *
        U gnjevu se svojem smilovanja sjeti!
    Bog stiže iz Temana, *
        a Svetac s planine Parana!
    Veličanstvo njegovo zastire nebesa, *
        zemlja mu je puna slave.
    Sjaj mu je ko svjetlost, †
        zrake sijevaju iz njegovih ruku, *
        ondje mu se krije sila.

    Iziđe da spasiš narod svoj, *
        da spasiš svog pomazanika.
    Gaziš po moru s konjima svojim, *
        po pučini silnih voda!
    čuo sam! Sva se moja utroba trese, *
        podrhtavaju mi usne na taj zvuk,
    trulež prodire u kosti moje, *
        noge klecaju poda mnom.
    Počinut ću kada dan tjeskobni *
        svane narodu što nas sad napada.

    Jer smokvino drvo neće više cvasti, *
        niti će na lozi biti ploda,
    maslina će uskratiti rod, *
        polja neće donijeti hrane,
    ovaca će nestati iz tora, *
        u oborima neće biti ni goveda.

    Ali ja ću se radovati u Gospodinu *
        i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju.
    Gospodin, moj Bog, moja je snaga, †
        on mi daje noge poput košutinih, *
        i vodi me na visine.

Habakuk je prorok koji je žvivio u doba kad je narod bio u Babilonu u sužanjstvu, u sedmom stoljeću prije Krista.

Ranjenik

Žrtva radi žrtve zaista je nešto potpuno besmisleno. U toj besmislici možda mnogi i požive neko vrijeme, ali puno više nas misli da ljudi, kršćani, vjernici, mučenici i slični žive upravo tu besmislicu. Otajstveni je to život za malovjerne kada promotre neke kršćane. Imaju za njih svoj potajni izraz, misle da su mazohisti. I, naravno, jesu naizgled takvi, ali to se otajstvo ne da vidjeti drugačije nego unutarnjim, vjerskim pogledom.

Mnogi mi mislimo da je za žrtvu potrebna hrabrost, a mnogi ne znamo uopće neki normalan razlog zbog kojega se netko prepušta žrtvovanju, naročito kada je žrtvovanje socijalno očigledno, tjelesno, fizički u prostoru i određenom času kao što je uskakanje u vatru da bi se spasilo jedno živo biće iako je jasno da je to nemoguće ili kao što je ranjavanje samoga sebe. Tko pokuša samoranjavanjem dokučiti neku višu tajnu, taj je lud ili pubertetlija u prvoj etapi odruštvljavanja. Ili možda u visokom stadiju nevjere.

Ako neki ljudi stradavaju u borbama, to nam nije čudno jer oni to ne čine namjerno.

I to je sve što bi se moglo reći o žrtvovanju.

Žrtva poradi Boga nije dokazivanje odanosti Bogu, svetosti i nadnaravne ljubavi. Boga se ne može dokazati. Boga nije dopustivo dokazivati i ne bi se smjelo Ga dokazati nikada, niti žrtvama. Kad bi se moglo dokazati na neki svjetovan način Božju opstojnost, to ne bi bilo istinito.

Neki ljudi kažu da neće vjerovati dok ne vide, dok ne ugledaju, a pri tome misle na materijalne i slične dokaze koji su dostupni ljudskom razmišljanju koje je čak i u ljudskim normalnim okvirima ograničeno jer ljudi slabo razmišljaju, a oni koji nauče razmišljati, postaju oholi ili su često izraženo sebični. Takvima žrtva nekog vjernika izgleda nerealno, ali im ipak budi strahopoštovanje ako samo malo zastanu i promisle o tome.

Objašnjavati se hrabrost žrtvovanja ne mora i ne može.

Željeti biti žrtvom nije normalno.

Ljudska žrtva je poruka Boga za čovječanstvo, znak i volja Božja. Kada netko naiđe na žrtvu nekog čovjeka, to je Božji znak i pitanje za onoga tko tu žrtvu vidi, a nije ovdje zato da bi ljudi komentirali među sobom onoga koji postade žrtvom. Naiđeš li na čovjeka koji je podnio žrtve, zastani i promisli što ti to znači u tvome životu.

Uzalud je žrtvom doputovati u puku iscrpljenost.

Žrtvovati znači hvaliti sveto više biće.

U vjerskom smislu žrtva je samo posljedica ili, bolje rečeno, jedna od mnoštva nuspojava.

Tko hvali, štuje i slavi Boga nadnaravnoga, predaje nešto značajno svoje ili što više od sebe. Na sve moguće i nezamislive načine. Bog je taj koji upisuje rane svojemu hvalitelju, a da on o tome ne zna puno. No, zato po tim ranama o Bogu uči čovječanstvo; vjernik na svoj način proživljava rane dublje ili slabije, a nevjernik se samo divi onome na čemu nema ništa vrijedno pažnje ili divljenja.

Budući da je Bog prvenstveno Duh, nedokučiv u fizičkom i materijalnom smislu iako sve stvara i svime upravlja, najdraža Mu je duhovna pohvala, hvala i slava. Iz toga ponekad iziđu vrijedna i dobra djela, ponekad se ne vidi ništa, a ponekad čovjek postane nekim oblikom vidljive žrtve, postaje manje ili više ranjenik. Taj ranjenik namijenjen je materijalistima, žive i vidljive rane na ljudskom tijelu nisu u prvom redu namijenjene religioznom štovanju nego ateistima jer iza njih stoji uobičajeno i veće duhovno vjersko predavanje čovjeka Bogu koje prethodi vidljivome.

No, da bi čovjek koji želi biti nešto posebno došao do žrtveničkog stanja koje će okolina primijetiti mora se kao prvo odreći te iste okoline i ona mu više ne smije biti prioritetna i važan životni interes za samodokazivanje. Kada staviš Boga kojega poznaješ na prvo mjesto u svom životu, čovječanstvo može postati manje poznato, a ti manje slavan kao žrtva. Iako možda tako izgledaš ljudima, nisi ranjenik u duhu.

No, da bi ti Gospodin postao prvi u životu, prvo Ga je nužno malo upoznati i spoznavati u vjeri. Poznavati Ga bolje nego što poznaješ sebe i svoje težnje. Živjeti vjerskim i molitvenim životom.

Tada si sretnik. Tada si blažen i svet i ako imaš i neke muke, one su slatke i dobrodošle. Bog je taj koji određuje koliko će okolina vidjeti tvoje blaženstvo, a koliko tvoje rane.

Blagdan Prvog dana sedmog mjeseca

Knjiga Levitskog zakonika, glava 23

1 Jahve reče Mojsiju:
2 "Kaži Izraelcima i reci im: Blagdani Jahvini koje imate sazivati jesu sveti zborovi.

Blagdani prastari bili su ovi:

1. SUBOTA  (Uskrs)

2. PASHA I BLAGDAN BESKVASNIH KRUHOVA ( Muka, smrt i uskrsnuće Kristovo)

3. PRVA ŽETVA ( Euharistija, Pričest)

4. BLAGDAN SEDMICA ( Duhovi, Pedesetnica)

5. PRVI DAN SEDMOGA MJESECA  ovih dana

6. DAN POMIRENJA ( post)

7. BLAGDAN SJENICA (hodočašće)

Prvi dan sedmoga mjeseca ( vidi: Knjiga Nehemijina, glava 8, redak 2)

Leviticus 23, 23-25

23 Jahve reče Mojsiju:
24 "Govori Izraelcima i reci: 'Sedmoga mjeseca, prvoga dana u mjesecu, neka vam je potpun odmor, proglašen glasom trube, sveti zbor.
25 Nikakva teškog posla ne radite; u čast Jahvi paljenu žrtvu prinesite.'" 

Dan pomirenja

Lev 23, 26-32 

26 Reče Jahve Mojsiju:
27 "Povrh toga, u deseti dan toga sedmog mjeseca pada Dan pomirenja. Neka vam to bude prigoda za sveti zbor; postite i prinesite u čast Jahvi paljenu žrtvu.
28 Toga dana nemojte raditi nikakva posla. To je, naime, Dan pomirenja, kada će se za vas obaviti obred pomirenja pred Jahvom, Bogom vašim.
29 Jest, tko god ne bude postio toga dana, neka se odstrani iz svoga naroda.
30 A tko bi god radio kakav posao na taj dan, toga ću ja istrijebiti iz njegova naroda.
31 Nikakva posla nemojte raditi. To je trajan zakon za vaše naraštaje gdje god vi boravili.
32 Neka vam je to subotnji počinak. Postite! Navečer devetoga dana u mjesecu - od večeri do večeri - prestanite raditi." 

Blagdan sjenica

Lev 23, 33-36

33 Jahve reče Mojsiju:
34 "Reci Izraelcima: 'Od petnaestoga dana toga sedmog mjeseca neka se sedam dana drži Blagdan sjenica u čast Jahvi.
35 Prvoga dana, u dan svetoga zbora, nikakva težačkog posla nemojte raditi.
36 Sedam dana prinosite paljenu žrtvu u čast Jahvi. Osmi dan neka vam bude sveti zbor, kada ćete u čast Jahvi prinijeti paljenu žrtvu. To je svečani zbor; nikakva težačkog posla nemojte obavljati.'" 

Još o blagdanu sjenica

Lev 23. 39-44

39 "Osim toga, petnaestoga dana mjeseca sedmoga, pošto pokupite sa zemlje plodove, svetkujte Jahvin blagdan sedam dana. Na prvi dan i na osmi dan neka je potpun počinak.
40 Uzmite već prvoga dana lijepih plodova, palmovih grana, grančica s lisnatih drveta i potočne vrbovine pa se veselite u nazočnosti Jahve, Boga svoga, sedam dana.
41 Svetkujte tako blagdan u čast Jahvi sedam dana svake godine. Neka je to trajan zakon za vaše naraštaje. Svetkujte taj blagdan sedmoga mjeseca.
42 Sedam dana stanujte u sjenicama. Svi Izraelovi domoroci neka proborave u sjenicama,
43 da vaši potomci znaju kako sam ja učinio da Izraelci žive u sjenicama kad sam ih izbavio iz zemlje egipatske. Ja sam Jahve, Bog vaš."
44 I tako Mojsije objavi Izraelcima Jahvine blagdane.

ZAKLJUČAK, Lev 23

37 "To su blagdani Jahvini koje imate sazvati - sveti zborovi određeni za prinošenje žrtava u čast Jahvi; žrtava paljenica, prinosnica, žrtava klanica i ljevanica; svaku na njezin pravi dan,
38 povrh Jahvinih subota, povrh vlastitih prinosa, povrh svojih zavjetnih i dragovoljnih darova koje inače prinosite Jahvi." 

Zakon slađi od meda

Psalam 19

1 Zborovođi. Psalam. Davidov.

(19:2) Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.
2 (19:3) Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje.
3 (19:4) Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti,
4 (19:5) al' po zemlji razliježe se jeka, riječi sve do nakraj svijeta sežu. Ondje suncu razape šator,
5 (19:6) te ono k'o ženik iz ložnice ide, k'o div kliče kad prelijeće stazu.
6 (19:7) Izlazi ono od nebeskog kraja, i put mu se opet s krajem spaja, ne skriva se ništa žaru njegovu. 

Nečujan je glas Boga živoga po kojemu mora se razmiču, po kojemu narod putuje preko mora, po kojemu valovi prekrivaju svaki trag zlih namjera. Samo onaj glas se mora čuti koji siđe s nebesa, ode na križ i progovori tiho šaptom da se narod ne prestraši.

7 (19:8) Savršen je Zakon Jahvin - dušu krijepi; pouzdano je Svjedočanstvo Jahvino - neuka uči;
8 (19:9) prava je naredba Jahvina - srce sladi; čista je zapovijed Jahvina - oči prosvjetljuje;
9 (19:10) neokaljan strah Jahvin - ostaje svagda; istiniti sudovi Jahvini - svi jednako pravedni,
10 (19:11) dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga, slađi od meda, meda samotoka. 

Savršen je zakon Gospodinov-dušu krijepi.

Što Ti je zakon Tvoj? Ti si Ljubav nebeska. Ljubav na križu. Križ je zakon. Da nisi odlučio visiti, ne bih se u ljubavi Tvojoj nikada rodila, ne bih saznala nikada što je čednost prvoga čovjeka u vrtovima rajskim, niti bih prepoznala mnoštvo ljudi koji zrače nevinošću. Govore dobri ljudi da treba izići van na rubove društva i pomoći ranjivim skupinama. A kamo bih mogla izići kad kod mene više nema ono “unutra” i “van” društva. Svi smo marginalizirani, samo su novinarčići zaostali u nekom središtu zbivanja i prave se da su oni Javnost. Lakše će deva kroz iglene ušice nego novinar u kraljevstvo nebesko.

Pouzdano je svjedočanstvo Gospodnje-neuka uči.

Da nije Ljubav rastrgla se pribijena, pričvršćena pa rastepena na sve strane, našao bi neki zao duh prostor kroz koji se može pobjeći “van”, van iz Ljubavi koja se razapela i prekrila nebo i zemlju, nadzemlje i podzemlje, krovove i duše ljudske. No, ne nađe zao duh pukotinu na Ljubavi koja se uglavi na križu, sasvim sigurno i pouzdano, čvršće od svakoga ljudskog zakona ili zakona prirode, ne nađe zao duh kamo bi pobjegao da bi ostao sav onakav, zao i loš pred svjedočanstvom koje se više nikada neće moći ukinuti. Tko promatra Ljubav na križu, postaje mudar.

Prava je naredba Gospodnja-srce sladi.

Naredba je Tvoja: obrati se! Ona poništava zloću i krivine, najslađe je obratiti zloga. Zatvoriti ga u srce puno Ljubavi, uglaviti ga na tom mjestu pa ga promatrati kako se koprca i polako uči obraćenje, nevinost i dobrotu.

Čista je zapovijed Gospodnja-oči prosvjetljuje

Zapovijed je Ljubavi protivna našim umovima, a svi se razbacujemo ljubavnim izjavama jer smo tek kročili na put obraćenja, tek smo spoznali da nam je zapovijed potrebna jer ne znamo, ništa drugo još ne znamo. Da nam je ići na križ, slađi od najslađe ljubavne izjave koju sve bolje i bolje naziremo kada tek samo pogledamo kako se zove ta zapovijed Ljubavi.

Neokaljan strah Gospodinov-ostaje svagda.

Neće uminuti nikada ono što je čovjek stekao na rođenju: život i strah da će taj život izgubiti.

Istiniti sudovi Gospodinovi– svi jednako pravedni, dragocjeniji od zlata, od mnogo zlata čistoga, slađi od meda, meda samotoka.

Psalam 19, 11-14

 11 (19:12) Sluga tvoj pomno na njih pazi, vrlo brižno on ih čuva.
12 (19:13) Ali tko propuste svoje da zapazi? Od potajnih grijeha očisti me!
13 (19:14) Od oholosti čuvaj slugu svoga da mnome ne zavlada. Tad ću biti neokaljan, čist od grijeha velikoga.
14 (19:15) Moje ti riječi omiljele i razmišljanje srca moga pred licem tvojim. Gospodine, hridi moja, otkupitelju moj!

Poštujemo li anđele?

Poštujemo li anđele?

Knjiga Postanka, glava 11, redak 1

Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste...

Jedan drugome reče: ‘Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!’

Gospodin se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji. I reče: ‘Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije.’

Jesu li ljudima anđeli nekakve ljestve do Boga?

Ili je Bogu dobar način pokazati se i sići bliže čovjeku u svakom trenutku taj da šalje vojsku svoju pa svak od nas, svjesno i još više nesvjesno, razgovara sa svojim anđelom čuvarom koji je u dosluhu s našim Gospodinom Ocem na nebesima?

Drugo je pročitati djetetu pripovijetku o nekakvom posađenom grahu čija grana uzraste daleko u nebo, u nepoznato. To nije jedno te isto što i poslati Bogu poruku po anđelima. Gospodin nam daje vidjeti ili naslutiti anđele svoje i naše i to prije nego što mi prvi put začujemo priču o čudesnom grahu jer posađena biljka kojom se dječaci mogu penjati dok se ne umore odvodi djecu u snove dok anđeoske poruke velikom brzinom lete između Boga i čovjeka.

Posađeni grah je čežnja sasvim ljudska jednako kao i gradnja Babilonske kule, pokušaj čovječanstva da postane veće samo od sebe.

Milost našega Gospodina je, naprotiv, čežnja Njegova da se spusti do najmanjih među nama, odnosno, tamo gdje ni  sam čovjek ne voli uvijek otići: do dna svoje duše. Radije čeznemo pobjeći dalje od sebe. Bog nas uči ponirati u tajne nas samih, a tada postajemo prava ljudska stvorenja, tada se molitvom možemo vinuti najdalje, prerasti sebe jer nas vuče Gospodin Stvoritelj, a vuče nas upravo po nebeskim ljestvama kojima se uspinju i silaze anđeli jer kad nas ne bi Otac naš želio, ne bi ni naše molitve nastale.

Veliki je uspjeh posaditi visoko i daleko uzraslu biljku, veliki je uspjeh izgraditi velegrad, ali nema takvog uspjeha kao što je izgradnja sebe samoga. To se može jedino uz Božju pomoć. Zato nam Gospodin izmiješa jezik i govor, zato nam i poremeti razgovore i dogovore, da ne odlutamo u ništavilo ili ne padnemo u snove koje zaboravljamo nego da se malo spustimo po anđelovim ljestvama koje vode od nebesa do nas, ali ne do naše svijesti i našega srca i uma nego puno dublje u nas same, tamo gdje nam se ne da nikada otići jer to je jedan od najtežih poslova na svijetu, izboriti se za ono što nam govori naš unutarnji glas savjesti, zatim to priopćiti drugima i tako pronaći sebe, pronaći druge ljude, izgraditi zajednički svijet; čuti Boga, odgovoriti Mu i zamoliti Ga da nas izliječi kako bismo se razumijeli slično kao što se razumiju Otac i Sin i Duh Sveti.

Knjiga Postanka, Post 28, 12-13a

Jakov u snu vidi ljestve gdje stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru, i anđeli Božji po njima se penju i silaze. Uza nj je Gospodin te mu govori: "Ja sam Gospodin, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov."