Friday, January 8, 2016

Kap vode i malo mira


Kada dijete dolazi na svijet, kad se nevinost rodi, ona je na mukama i plače. Ništa nije tako čisto i nedirnuto, tako nježno i krhko kao novorođenče. Mnogi misle treba ga maziti i paziti, ali svaki pokušaj da se ugodi pridošlici nije dovoljno dobar. Grubost naše pokvarenosti i težina naših grijeha svaljuju se na dijete u obliku velike dobrodošlice odraslih. Mislimo da smo nježni kao pahulje, ali i pahulje su preteške za novorođeno biće, toliko je nevino i čisto.
Kada je Isus ušao u sinagogu prvi put nakon svojega krštenja i predstavio se kao Mesija, Sin Božji, dočekali su ga sa zgražanjem, sablažnjavanjem i optužbama. Sin Božji je čovjek, to je ono što se ne može samo tako protumačiti, čak je i teško u to iskreno vjerovati, a naročito je teško povjerovati ili pokušati si predočiti da je taj čovjek, po svemu isti i pravi kao i svi drugi ljudi, zapravo toliko svet da nema niti traga od grijeha na njemu. Dvije činjenice koje se potvrđuju u rođenju svakoga djeteta, svakog čovjeka na kugli zemaljskoj. Jedino što novorođenče na sebi nosi je nasljedstvo u krvi, to jest istočni grijeh, posljedice prvoga grijeha prvih ljudi Adama i Eve, nasljedni grijeh, sklonost oholosti, pohlepi, požudi očiju i srca. Upravo se zbog toga krštavaju mala djeca, nevini ljudi kako bi im krštenje opralo taj istočni grijeh, to nasljeđe u krvi i mesu. Krštenjem malo dijete postaje otvoreno za duhovni razvoj, krstiti dijete nikada nije prerano, uvijek s tim kasnimo.
Isus je mogao i očekivati da Ga neće ljudi shvatiti i prihvatiti. No, doživjeti pogrde je ipak bilo teško iskustvo za Bogočovjeka. Poslije je otišao iz sinagoge i poveo obične ribare, apostole-poslanike svoje s kojima će utemeljiti novo nebo na zemlji, Crkvu kršćansku.
Osobina običnih ljudi je često ta da ne kompliciraju puno oko pristupa novorođenom nevinom djetetu. Često pripovijedaju da su maloj bebi dali vrlo rano čvrstu hranu i da je to malo dijete počelo jesti normalno i bez ikakvih problema. Danas je to manje pojmljivo.  Danas sve više pripravljamo posebno oplemenjenu tekuću hranu i filozofiramo kako dijete ne može ništa drugo osim te posebne hrane i majčinog mlijeka. Često ne damo djetetu niti kap obične prokuhane vode dok ne navrši neku stariju dob, a dijete nam često plače i mi ne znamo zašto jer kompliciramo. Ima roditelja koji drže tada dijete neprekidno u naručju i budnim okom paze na nj, umotavaju ga u svilu i meke tkanine, ne daju mu da diše od silne pretjerane pažnje odraslih, okupiraju ga dudama-varalicama, zvečkama i slično, izmišljaju nove posebne nauke i filozofije o njezi djeteta. No, ništa to ne pomaže nevinosti koja je pristigla u svijet teških grijeha.
Kao što je Isus često puta izmakao podivljaloj gomili ljudi koja Ga je željela fizički napasti i, po mogućnosti, raniti ili ubiti, tako i novorođenče ima snagu nepojmljivu u svojoj nevinosti.
Dijete izgleda tako krhko i žalosno, bespomoćno i slabašno i ljudi često pretjerano hrane svoje male bebe, hrane ih posebnim umjetnim pripravcima u kojima zapravo leži sjeme kasnijih učestali bolesti, onih koje se javljaju često zbog nepravilne prehrane i općenito nepravilnog načina života.
Često nakon rođenja djeteta ne mislimo kako ćemo imati još djece. A to je ono najnormalnije i najprirodnije što se djeci može dogoditi, a i odraslima. Njegujemo mi svi, roditelji, obitelj, daljnji rođaci, susjedi, kumovi, prijatelji, zakonodavci i tako redom, to jedno jedino malo i bespomoćno dijete te ono zaista ne stigne niti poželjeti jednu kap vode i malo mira.
Danas čitamo kako je Isus, Gospodin nahranio svoje sljedbenike, mnoštvo ljudi, žena i djece samo s nekoliko kruhova i dvije ribe. Nevinost je jača od grijeha. Malo novorođeno dijete ima sve što mu je potrebno, a još i daje od sebe. Treba ga samo poslušati, prihvatiti i povjerovati da je nedužno, nevino i u tome mu je najveća snaga jer ništa tako ne ugrožava opačine naše, koje mi pokušavamo liječiti jedni na drugima, kao čistoća mladog nevinog srca. Ako povjerujemo novorođenčetu, hranit će nas i pojiti božanskim darovima, a jednoga dana kada odraste, uzvratit će nam istim načinom i istom mjerom. Ne moramo ga opterećivati našim umovanjima jer već je dovoljno opterećeno našim sebičnim pristupom.
Kao što je Isus pristupio običnim ljudima, pastirima i ribarima koji Mu povjerovaše jer nisu imali velika znanja i koji su Ga slušali u svemu, tako dolazi i prinova u društvo. Jednostavnošću i nadasve prirodnim porivima treba vjerovati tom veliko čudu na svijetu, nevinosti novorođenoga djeteta jer nevinost pobjeđuje sve što grijeh učini, grijesi naši preslabi su i nemoćni pred čistim dječjim srcem. Malo dijete je jače od nas kao što je i Svetac Božji, Isus koji je došao kao čovjek bez ljage grijeha, uvijek jači u nježnosti i krhkosti svojoj i nedužan je pobijedio vrli i jako pametan svijet. Novorođeno dijete obnavlja društvo i što više djece ima na svijetu, to je veća nada u brži oporavak svijeta jer ništa nam tako ne pomažu znanja i blaga našem društvu kao što pomažu nevina dječica. 08.01.2016. 06:27



Thursday, January 7, 2016

Srce - izvor


Bog naš želi biti naš Bog i da mi budemo njegov narod. U tu svrhu govori: “Dat ću im srce da me poznaju da sam ja Gospodin...” (Jr 24,7 ). Ivan govori da je “Sin Božji došao i da nam je dao razum, da upoznamo Istinitoga. Mi smo u Istinitome, u njegovu Sinu Isusu Kristu. On je Istiniti, Bog i vječni život. ( 1 Iv 5,20 )”. Ivan sve to govori radi zajedništva Boga i naroda Njegova ( 1 Iv 1,3 ), a taj narod sam ja.
Spoznaja je ljubav, zajedništvo i vječni život.

U mojoj nutrini je Isus, a iz Njegove nutrine probija izvor koji me iznutra obnavlja. Isus je srce naroda svojega.
Okrunjeno trnjem, srce Isusovo s jedne strane ima bodlje, a iza svakoga trna dolazi i jedan trn koji stoji s vrhom prema gore. Kruna Kralja je u isto vrijeme i Muka i kraljevstvo nebesko, to jest Muka Isusova je Radosna vijest. To je kruna srca Isusova. To je srce moje, i radost, i bol. Jedno bez drugoga ne ide.

Dati srce Bogu znači poslušati Ga pažljivo. ( Izr 23,26)
Tvrdokorno srce je zatvoren duh.
Srce koje je zatvoreno i ne razmišlja jest kameno srce, a srce koje promišlja u dubini svojoj jest srce od mesa, nov duh.
Bog je Adamu udahnuo svoj dah i time je Adam postao živa duša.
No, Adam i nasljednici njegovi zatvorena su duha i kamenih srdaca pa Isus postaje to novo Srce ljudsko, novo srce od mesa, novi duh kada Isus šalje Duha Svetoga na sve ljude i daje im priliku za vječni život koju prije nisu imali, prije Utjelovljenja. Tek poslije umrli pravednici će ugledati svjetlo dana.
Lakše je sanjati i maštati nego čitati i učiti, slušati i pamtiti. Lakše je reći “ja to znam” ili “Bog ravna sa mnom i mojim životom” nego upoznati Boga molitvom i promišljanjem onoga što o Bogu znamo, čuli smo ili čitamo. Jer ljubav Mu je mila, poznavanje Njega samoga, Boga našega, a ne žrtve ljudske ( Hošea 6,6 ).
Mudre izreke, glava 23, redak 26
“Daj mi, sine moj, srce svoje,
i neka oči tvoje raduju putovi moji”.

Srce zbog mirisna začinjena vina može govoriti ludosti (Izr 23,33). Kako tek trijezno srce može biti mudro!
Knjiga proroka Jeremije, glava 29, redak 3;5
“Ali vam ne dade Gospodin do danas razuma da shvatite, očiju da vidite ni ušiju da čujete”.
“Vodio sam vas pustinjom četrdeset godina; odjeća se na vama nije izderala niti su se sandale na vašim nogama raskidale. Kruha niste jeli; vina ni drugoga opojnog pića niste pili, da biste znali da sam ja Gospodin, Bog vaš.”
Isus je moje oči, moj sluh i moj razum.
I što više postim, to sam Mu više zahvalna. I što pažljivije slušam, i što češće čitam o Isusu, to mi je toplija duša i tim bolje vidim ono što spoznajem.

Knjiga proroka Ezekijela, glava 36, redak 25sl
“Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših. Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa”. Tako je Isus konačno jedinstvo između Boga i njegovog naroda.
Mi se moramo zaista očistiti i svima oprostiti prije nego što poslušamo riječ Božju i prije pričesti jer Riječ je Euharistija, jer Isus je Gozba naša. Ako se dobro očistimo, Boga ćemo gledati i dok nam bude govorio, gorjet će srca naša. 07.01.2016. 22:07



Kruha preko pogače


Nije ništa čudno u tome da čovjek bježi nekamo u bolji život.
Nije ništa čudno u tome da po našoj zemlji hodaju ljudi čiji su očevi i djedovi došli ovamo u bolji život. I nije čudno da se negdje teže uklapaju, a negdje lakše. U svim zemljama svijeta ti ljudi prvo moraju naučiti kako će se sporazumijevati jer su različitih kultura, jezika i odgoja.
Na pojedinim mjestima postoje gušće naseljena središta takvim ljudima u kojima se oni osjećaju jedinstveno u svojim ugodnijim životima, ali i u svojim problemima prilagođavanja.
S jedne strane su postigli bolji život, a s druge strane su još uvijek nezadovoljni, i uvijek će biti, jer su ostavili svoju zemlju.
Postoje države koje izgrade čitav kompleks za te pridošlice, no, to je već getoizacija, to je samo dokaz da nisu prihvaćeni i da nemaju udjela u novoj zemlji, bilo u problemima, bilo u izgrađivanju zemlje. To samo znači izolaciju za pridošlice.
Normalno je i uobičajeno da pridošlica stvara prijateljstva i veze, da uči i polaže ispite i da doprinosi razvoju zemlje u koju je pristigao u potrazi za boljim životom. Apsurdno je kad bi pokušao uvesti iste probleme koje je imao u svojoj zemlji i od kojih je i pobjegao.
Taj proces prilagođavanja pridošlica, naročito ako ih ima u velikoj navali, osjećaju svi stanovnici, i oni domaći i oni pridošli. Najčešće treba barem nekoliko generacija provesti svoje živote u novoj domovini prije nego što se pridošlice uključe aktivno i konstruktivno u sve pore društva svoje nove domovine, uza svu nostalgiju prema staroj domovini ma kakva ona bila kada su iz nje morali bježati u novi život.
Postoji uvijek ideja o povratku na rodnu grudu. To je više san koji se ponekad ostvari, ali uglavnom ne.
U modernim migracijama u svijetu kao globalnom selu manje dolazi do izražaja gdje stanujemo i živimo, a više se gleda jesmo li zaposleni kao cijenjeni stručnjaci koji utječu na jako širok teren za koji nema ograničenja, državnih granica i starinskih barijera. Postati dobar u svom zanimanju i govoriti puno jezika postalo je važnije i uobičajeno više nego stanovati na jednoj stalnoj adresi i prijateljevati samo s bliskim susjedima, ovo potonje je već zastarjelo.
To sve ne znači da država i njihovih granica ne treba biti. Još uvijek ima naroda koji nema internet, puno ih ima takvih, i koji ne znaju i ne moraju znati o strujanjima po cijelom svijetu, a još uvijek postoji jako, jako puno nepismenih ljudi. Najčešće ti nepismenjaci ne znaju zaista pročitati niti novine, niti se snalaze na portalima već najčešće slušaju vijesti putem radio-valova i televizije, gledaju značajne i manje značajne slike i filmove. Neki od njih nađu prijatelje svugdje, a mnogi se nastoje držati zajedno sa svojima. A tko su ti njihovi? To su možda oni koji govore svoj prvi, materinji jezik jer niti jedan drugi nisu naučili, ali to su također i oni koji vole pogledati iste TV-emisije i iste, dobre stare filmove koje razumiju samo oni u svom uskom krugu.
Nekada su geyevi bili rijetki, a danas mnogi nastoje postati gey samo zbog mode i radi poistovjećivanja svojih problema sa sličnim problemima većih grupa ljudi. To su problemi prilagođavanja. Mi smo imali jednog ped... pardon, transrodnu osobu u razredu koja je bila uvijek zanimljiva zbog svojega životnog stajališta koji je bio drugačiji od stajališta svih ostalih trideset pet učenika i bio nam je kao maskota razreda. Nikada se nije požalio da nema jednako pravo na jedinicu ili na odličnu ocjenu ako je dobro naučio ono što smo svi morali naučiti barem za prolaz u viši stupanj obrazovanja. Bio je dobar prijatelj i imao je neke bolje prijatelje, a naročito prijateljice dok se s nekima manje kompao i rjeđe.
Danas bi taj čovjek bio odbačen od sebi slične grupe ako ne bi agresivno tražio kruha preko pogače. To jest, danas transrodna osoba ili pridošlica u nekoj zemlji traži svoja prava na taj način da zahtijeva da svih trideset pet učenika u razredu, odnosno čitava zemlja moraju misliti kao što misli taj peder jer inače bi bio ugrožen čovjek u tako naprednom društvu.
To je fašizam. 07.01.2016. 04:49


Wednesday, January 6, 2016

Tri kralja, mudri ljudi


“MUDRI LJUDI STVARAJU VIŠE PRILIKA NEGO ŠTO IH NALAZE”
Francis Bacon

 Mudar čovjek namuči se u životu dok ne shvati da ništa ne zna, da je malen i priprost.
Priprosti, obični  ljudi nadareni su mudrošću u svojoj jednostavnosti.
Tako možemo reći da su nepismeni vrijedni pastiri samo milošću Božjom i svojim nesumnjivim povjerenjem postupili najmudrije što se može u svijetu kada su prihvatili vjerovati u Boga novorođenog, a najveća tri mudraca koji bijahu i kraljevi svojih zemalja samo su im to svojim napornim trudom i razmišljanjima i potvrdili.

Tamo gdje čovjek svršava, Bog počinje


Uvijek volim pogledati sadašnjost u svjetlu sutrašnjice, naročito kada pred sobom imam katolički kalendar. Tek u svjetlu uskrsnuća vidi se smisao postojanja i to vrlo problematičnoga postojanja.
Također pred sobom imam lik blaženoga Alojzija Stepinca koji nam je poručio i ovo:
“Preporučit ću u molitvi stvar za koju me molite Gospodaru života
koji znade i može pomoći i onda kad ljudi ne znaju dalje.
Štoviše, praksa je Božja:
gdje čovjek svršava, Bog počinje!”

Očigledno jest da nam je iduća nedjelja u znaku krštenja Isusova na rijeci Jordanu, krstio Ga Ivan Krstitelj, krstio Ga vodom za otkupljenje grijeha kao i sav ostali puk koji je na rijeku dolazio radi Božje pomoći u obraćenju njihovih srdaca. To je bilo najviše što je mogao Ivan Krstitelj učiniti za kojega je Isus rekao da je velik u kraljevstvu nebeskom.
Što može čovjek? Politi se vodom i oprati, a onda krenuti dalje u život koji završava smrću.
Što zna čovjek? Zna raditi i pogriješiti, ali i otići dalje bez kajanja.
Što nam govore tri mudraca koji pohodiše Novorođenče? Govore nam da je pronaći Isusa nešto jako mudro i još više nešto strašno tajanstveno.
Što nam govori činjenica da su pastiri povjerovali anđelu i otišli se pokloniti Isusu tamo gdje im je anđeo pokazao? Govore nam da jedino na neki mističan način možemo “vidjeti” Isusa.

Dakle, ili moramo temeljito proučavati sva znanja ljudska ili moramo vjerovati svojim “viđenjima” kako bismo pronašli Boga.
Grijeh! Tako misliti i tako činiti jest veliki, smrtni grijeh.

Iduće nedjelje Isus dolazi među nas i ne prepoznajemo Ga, on je nalik svima nama, nalik je onoj krasotici s duplerice, nalik je vojniku koji je stigao s ratišta, nalik je nekom radniku koji je popio malo rakije pa krenuo razgovarati sa sličnima; Isus je među nama, Isus je jedan od nas, Isus je pravi čovjek, a osim toga jedini koji je tako grešan da nas sve strašno sablažnjava; štoviše, On je među nama najgrešniji čovjek, puno gori od nas samih.
Mi nikada nećemo postati mudraci i kraljevi, a nemamo ni vremena pogledati u sebe na kraju dana već gledamo svoje rezultate, oholo mislimo kako smo zaradili plaću i, u svjetlu sutrašnjice, planiramo gdje ćemo uložiti i potrošiti jer nam je politička situacija vrlo neizvjesna pa nemirno i s napetom pažnjom pokušavamo pogoditi tko će biti na vlasti sutra i u kojoj ćemo se državi probuditi.
Neki svećenici, mudri teolozi nam govore o Isusu, a mnoge žene nam govore o nekakvom spasu i Djetešcu u jaslama. Izgleda nam da ta religija samo ometa normalnu dnevnu napetost, rad i razgovore, kao da nas pokušavaju odvući na neki sklizak teren gdje ćemo zaboraviti pratiti najvažnije vijesti. Kao da je baš sada pravi trenutak za religiju, religija je za starce i umirovljenike, i za majke s malom djecom, religija nije za odrasle snažne ljude koji privređuju za život i nastoje se domisliti kako će uzdržavati i sebe i majku, i ženu i djecu, i još nabaviti automobil ako ne poskupi nafta.
A onaj bedak na zebri zbog kojega moramo naglo zakočiti uz neku sočnu psovku i onaj bolničar koji nas ne pušta k prijatelju dok leži pod srčanim udarom na intenzivnoj njegi, i ona dosadna susjeda s kolačima, i ona mala s prvog kata u minici, i moj nezaobilazni šef (!) koji ne zna koliko vrijedim, svi ti dosadni ljudi koji su gori od mene, i onaj odvratan poltičar, gori i od Hitlera, to je Isus. 06.01.2016. 07:13


Tuesday, January 5, 2016

Ledena zvijezda


Život moj je kao život zalutalog pastira,
uvijek naiđem na nešto grubo, ili mi se čini.
Život moj je čežnja u mom srcu punom mira,
ali raznovrsni bijahu mi načini.

Moju grubost Ti razori, Ti mene pripremi
da se mognem sresti s Tobom dostojno.
Moje srce novom blagošću opremi
koje zaTe želi biti postojano.

Blage ruke vojskovođa, kraljeva
blaže su od moje grube naravi.
Grubost moja slabije sad odolijeva
kao konji zauzdani, konji garavi.

Kada promatram Te i tu Tvoju svitu,
nježna srca Tvojih svih darivatelja,
uvijek povlačim se u tu špilju skritu,
uvijek mislim nije red na prijatelja

već su samo oni slavni predodređeni
prići Tebi kao dostojanstvenici.
Čak i oni što su Bogu svi podređeni,
prilazeTi lako u malenoj sjenici.

Kao zvijezda daleka sam i nevidljiva
koja po skrivečki krade jedan pogled.
Nije zato što sam možda stidljiva
nego možda samo ja sam hladna kao led.

Da si samo malo bliže, tu, na otvorenom
gdje fijuču vjetrovi, gdje se noći rađaju,
možda mene našao bi netom stvorenom,
nalik darovima što se Tebi nadaju

ili možda još i više, kao majka bih Te prigrlila,
nježna bila, zaklon Tebi načinila.
Ali ne, možda bih te ledom svojim smrvila,
možda bih te optužbom i udarila;

može biti da bih Ti se sablažnjavala,
može biti da Ti ne bih bila tako nježna.
Ti si kao mala duša koja rado bi i spavala
kada Muka Tvoja ne bi bila tako neizbježna.
05.01.2016. 18:53




Dijete u srcu


Probudim se kao noćna ptica,
onda kada ne treba se buditi.
Smiješi mi se ura, varalica
kao da je meni sada bluditi,

kao da je meni stalo je li dan
ili jutro, ili večer sijeva.
Korak lak je, govor malo uspavan,
uru gledam kao da mi zijeva.

Vijesti već su davno pročitane,
vidim, ništa neće biti tako novo
kao nebu molitve mi odaslane,
kao tebi jedno sveto slovo.

Što god bilo, ja o tebi razmišljam,
ti si moja prva misao i sjećanje.
Još odavno, kad sam tebi prišla,
primio si moje obećanje

da ću vjerovati, nadati se, sanjati
ovaj dan ovakav koji sada dolazi;
da se neću iz tvog krila sklanjati
makar život tako zdušno prolazi,

makar mi smo se razdvojili.
U dubini srca još smo jedno
jer smo se u nebu spojili,
a to jedino je vrijedno.

Ja sam tebi kao prsten oko ruke,
isti takav nosim otkad si mi ponudio
život svoj bez tebe kao znak za muke,
a sad opet si me zaspalu probudio.

Čujem tvoje srce kako meni stremi
kao da ja ne znam da je pravi dan
makar zvijezda ovdje je da se pripremi
jer je slavni čas od neba odaslan,

a ja tebe tražim i nalazim dijete nevino.
Dug je bio ovaj put u nutarnjost;
sva drhturim kao da je opilo me vino,
a to vino, to je naša podudarnost.

Sada kad sam došla tu u pravi čas,
samo tebi se obraćam za zahvalnost
jer je budio me tvoga srca glas,
jer sam čula našu živu stvarnost.
05.01.2016. 18:01


Popular posts