Večernja je zakasnila
i još duge zimske tmine.
Svijeća se ugasila
kao da je ovaj čas joj da umine.
Nisam progovorila ni riječ laku
svojoj Majci, našoj Gospodarici;
možda nije čula moju suzu svaku
što je zaostala nekoj ropotarnici,
ali znam da moli, znam da gleda
kako će mi dostaviti mlada vina.
Lijek si tražim, vrteška mi ne da
što u glavi mi je zalog Sina
da bih često tražila ga spasa.
Slabe riječi i još gore rime
očituju zrelost moju koja stasa
da se opraštam sa svime
što me sačinjavalo u bijedi
koja zato znam da nestat neće.
I ta sjeta lako se prorijedi,
mozak usporit će i već kreće.
Tebe sad se sjećam u sporosti svojoj,
Isuse iz Nazareta, slavni Bože naš.
Otvorit ću prozore u sobici mojoj
da mi laka Duha sve to više daš.
Duše Sveti, dobro došao si meni;
znaj da iste one molbe vrijede
koje nađu još topline i u sjeni,
koje za te nikada ne blijede.
14.01.2024. 18:34
