Čekam dane, večeri i zore,
mada znam da ugledati neću
niti snove, ni rosu, ni more,
niti neku određenu sreću.
Već odavno gledam sve u slici
i u znakovima poput Neba;
očekujem sud u svakoj prilici,
kao da mi drugo ne treba.
Samo ponekad se srce prene,
ovo tijelo kao da je slabo ime,
ali zato puno manje traži mene;
zaboravljam gdje ću s njime.
Kažu, dobre su dubine,
kontemplirajući stil života
pa se duša u slobodi vine
preko ovih zemaljskih ljepota
sve do na kraj svaka kraja.
Sjenicu bih sagradila
koja visjela bi sve od raja,
a ptice bih sve nagradila.
27.06.2021. 18:21