Mnogi
kažu kako se u zemaljskom životu ne može znati što se događa kad
čovjek umre, živi li kao besmrtnik i u kojem i kakvom obliku,
stanju i okolini.
U
našem bivšem sustavu govorilo se da riječ „bog” ništa ne
znači, ni pozitivno, ni negativno te da se socijalizmom putuje u
bolju budućnost, a ako tko vjeruje da je besmrtan, neka vjeruje
uzalud jer ne može to dokazati i ako tko vjeruje da će besmrtan
biti ako učini slavna i velika djela na zemlji, neka mu je svaka
čast i slava.
Također,
prirodnjački kultovi starog Istoka pridavali su veliku važnost mitu
o umirućem i uskrsavajućem bogu, kao dramatskom izrazu jednog
općeljudskog iskustva proljetnog buđenja života nakon njegove
zimske utrnulosti (Dufour, str. 1390); Oziris u Egiptu, Tamuz u
Mezopotamiji, Baal u Kanaanu (koji je u kasnom razdoblju postao
Adonisom) bijahu bogovi te vrste. Njihova drama beskrajno se
ponavljala u prirodnim ciklusima: mislilo se da obredi,
aktualizirajući tu dramu u svetim skazanjima, pridonose obnavljanju
njezine djelotvornosti, dakle, mislilo se da čovjek upravlja
bogovima dok nam Biblija govori da je Bog blizu u našim životima
(Dufour, str. 71) i da nam govori o samom sebi u nadahnutim prorocima
Staroga zavjeta te u Novom zavjetu tajnu jedinstvenog Boga otkriva
nam Isus Krist, „Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, On
Ga je objavio (Iv 1,18)”.
Biblija
zna da je Bog od početka (Post 1,1 ; Iv 1,1) i Njegovo se postojanje
nameće kao iskonska činjenica. Bog nema ni početka, ni nastajanja,
samo je Bog „prvi i posljednji (Iz 41,4 ; Iz 44,6 ; Iz 48,12)” i
stoga je sav svijet Njegovo djelo, Njegovo stvorenje. Spoznati Boga
znači biti od Njega spoznat (usp. Am 3,2) i otkriti Ga na izvoru
vlastitoga postojanja. Od časa kad Ga otkrijemo, znamo da On nešto
sasvim određeno hoće i da točno zna kamo smjera i što čini.
Jedini
Bog jest i jedini Gospodar života i smrti (Dufour, str. 1391), On
ruši u Šeol i odande diže (1 Sam 2,6; Pnz 32,39), a ima moć i
nad samim Šeolom, Podzemljem (Am 9,2; Ps 139,8). Stoga je proljetno
buđenje prirode učinak Njegove riječi i Njegova Duha (usp. Post
1,11sl. 22.28; 8,22; Ps 104,29 sl). On je Onaj koji ljudske duše
izbavlja iz rake (Ps 103,4) i vraća im život (Ps 41,3 ; 80,19);
duše prijatelja svojih ne ostavlja Šeolu i ne da da one ugledaju
truleži (Ps 16,10 sl). Gospodin može oživjeti mrtve, dozivajući
ih iz Šeola kamo su bili sišli. Ilija i Elizej također izvode
čudesa uskrisivanja (1 Kr 17,17-23; 2Kr 4,33 sl; 13,21) po
Gospodinu.
Ova
vraćanja u život nemaju, naravno, više ništa zajedničko s
mitskim uskrsnućem umrlih bogova.
Uskrsnuće
je kolektivno nadanje izraelskog naroda; ako se obrati, Gospodin Bog
će ga vratiti u život. To je nagla promjena u načinu vjerovanja,
drugačija od svega do tada. Proročka obećanja izrijekom
posvjedočuju da će biti tako („Poslije dva dana oživit će nas,
trećeg će nas dana podignuti, i mi ćemo živjeti pred Njim” -
Hoš 6,1 sl.), poslije kušnje izgnanstva Bog će uskrisiti svoj
narod kao da se suhe kosti vraćaju u život (Ez 37,1-14) i drugo.
Iskustvo
mučeništva daje temeljnu sigurnost da treba dočekati kraljevstvo
Božje...Danielovo otkrivenje odgovara: „Tada će se probuditi
mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi
za sramotu, za vječnu gadost (Dn 12,2)” jer kada bi se to sigurno
znalo, već bi to bilo trgovanje s Gospodinom koji isključivo traži
vjeru čovjekovu za sebe. Najčešće se govori o preobraženoj
stvarnosti, a Isus, Gospodin također objavljuje o uskrsnuću:
„...bit će kao nebeski anđeli (Mt 22,30//).”
Isus
zna da misterij uskrsnuća mora otpočeti s Njim komu je Bog Otac dao
gospodstvo nad životom i smrću jer Isus je Sin Božji koji je s
Ocem i Duhom Svetim Onaj koji živi i kraljuje u vijeke, jedan Bog u
tri božanske Osobe.
Dvanaestorica
Isusovih apostola nisu shvatila da se navještaj uskrsnuća u Pismima
prvenstveno tiče samog Isusa (Iv 20,9).
No,
Uskrsli se počinje ukazivati, ukazuje se „mnogo dana” (Dj 13,31)
svojima i drugima, sve do onog značajnog prizora – uzašašća.
Izvještaji evanđelista ističu konkretnost Isusovih ukazanja: Osoba
koja se ukazuje jest Isus iz Nazareta; apostoli Ga vide i dodiruju
(Ivanovo i Lukino evanđelje), s Njime jedu, prema izvještaju
Evanđelja i Djela apostolskih; Isus je tu, ne kao neka utvara, već
u svom vlastitom razapetom, umrlom i sahranjenom tijelu (Matej, Luka,
Ivan). To tijelo izmiče uobičajenim uvjetima zemaljskoga života
(Iv 20,19; usp. 20,17). Isus ponavlja čine što ih je vršio za
svoga javnoga zemaljskoga života, i po tome Ga mogu prepoznati, ali
Gospodin je Isus Krist sada u stanju slave kako su Ga opisivale
židovske apokalipse.
Isus
uzima svoje apostole za svjedoke, uključujući i svetoga Pavla koji
Ga nije poznavao i koji je progonio kršćane kao sektu. Ne pokazuje
se svijetu jer se svijet zatvorio prema vjeri u Boga. Čak ni
stražari kod groba, prestravljeni tajanstvenom teofanijom, Ga ne
vide i ne poznaju (Mt 28,4).
Isus
Krist, Gospodin javlja se po svojim piscima-izvjestiteljima i
svjedocima kao ključ za razumijevanje svekolikog Svetog pisma i
Pisma koje se unaprijed (mnogo stotina godina) odnosilo na Njega.
Kao
što se Bog naš pouzdaje u čovjeka da će slušati i vršiti
Njegovu riječ, kroz koju Ga čovjek i upoznaje, a tada Ga i ljubi
kroz sakramentalnu milost i u Duhu Svetome, tako očekuje da će
čovjek iskazati pouzdanje, barem približno, u svoga Stvoritelja i
Otkupitelja i Životvorca Isusa Krista u kojemu ima spas i uskrsnuće
isključivo po vjeri i po riječima i djelima koji su vjerom u Krista
nadahnuti i prožeti.
Zato
nam govori da je blažen onaj koji vjeruje jer kome bi bilo sve ovo
potrebno dokazivati, kakve koristi od takvog ljudskog bića ima ono
samo, a i drugi svi?
01.05.2019.
17:32
