Nebeske baklje

Svakog dana, svake noći pokraj staze moje
bliješte mala svjetla nedodirljiva.
Anđeli mi kazuju, kao da ih broje,
da su te nebeske baklje vatra mi pomirljiva

za sve one nesvjesne i smiješne sate
kad sam, rasplesana, nešto slavila,
kada željela sam da se dani vrate
one djetinjaste sreće koja me preplavila

svakog puta kad bih ugledala zvijezde
ili kad bih osjećala sunčevu toplinu,
latice od cvijeća koje lahorima jezde
ili ledene kristale inja i njinu gorčinu.

Kako čeznula sam romantične zgode
da mi nešto ljepše u meni pobude,
ne znajući za duhove zlobne koji stazom hode,
zastiru mi baklje da me svjetla ne probude.

Sada, kad su prošle mnoge životne nevolje
preko mraka, preko muteži i blata
sve do umorne mi duše, ona ih prebolje
da bi zadobila svjetlo kao sjaj od zlata;

anđeli me pute sigurnijom stranom
tog života u kojem se mnoge zamke množe
pa ja hodim sve po svjetlu, dan za danom,
stignem tamo gdje se duša naći može

da mi nikad više tako nesretno ne gaca,
da se ne opeče na sve zlobne zamke i ugarke.
Sad nebeska ona vatra jarko svjetlo baca
preda me i pred jasne stope moje žarke.
‎utorak, ‎9. ‎siječnja ‎2018.  00:30:02

Iz riznice duše

Kao da sam čula poziv moga puta,
kao da me još dubine moje zovu
da potražim neko zrno duše koje luta
poput golubice koja zastaje na krovu,

pregledavajući svoje osvojene sve terene.
Dušu ne mogu si nikada iscrpiti,
uvijek tu su strašne more ili letnje snene
što ih treba istražiti ili istrpiti,

uvijek duša želi više, bolje, bistrije i jače
razgledati sebe, svoje tajne, svoju žeđ
iako nalazi još i staro, preboljeno drače
u svom sutonu koji obogatio joj sijeđ.

Tek je sada riznica se životna otvorila
s bezbrojnim rješenjima i odgovorom
kao da se duša konačno i nebu dodvorila
svojim naporima, svojom zrelom horom.

Sve što mladosti je bilo neizvedivo,
sad je tako jasno i sve tako pitko 
jer se oslobodilo u nitima svo predivo
koje nikad nije znao otpetljati nitko;

nitko drugi do li duše moje same
nije mogao ni znati što je za nju milje,
što je teško, kako izići iz svoje tame
i kako pronaći pute i dostići cilje.

Čovjek sam se rađa, umire i sam odlučuje,
dušu ne može si zaista ni prevariti
već on prati poziv što ga duša vidi, čuje;
muke svoje, radosti i milja mora sam prevaliti.
‎ponedjeljak, ‎8. ‎siječnja ‎2018. 06:29:18

Zazvah te imenom

Svjetlo vjere

Vjera je Božji dar. Vjera je naša odluka. Vjera je kraljevstvo nebesko.  Vjera je bogoslovna krepost, pokraj nade i ljubavi; ona nam otvara put u  osnovne ljudske vrline, četiri kardinalne kreposti: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost. Vjera je štovanje i klanjanje, odavanje hvale i slave Jednome Bogu. Vjerovati u Jednoga i jedinog Boga znači biti pripadnik jednobožačke religije, za razliku od mnogoboštva gdje je plodno tlo za ponore praznovjerja; vjerovati u postojanje jednoga Apsoluta znači prilaziti istinskom otajstvu Boga koji je Duh, nepropadljiv.  


"Vjera je čin razuma koji, na zapovijed volje koju pokreće Bog milošću, daje pristanak božanskoj istini."
(vidi: Katekizam Katoličke Crkve, br 155, str. 54
vidi: Toma Akvinski, 'Summa theologiae' II-II, 2,9
usp. I. vatikanski sabor: DS, 3010)


Vjera je utjelovljenje Isusa Krista u našu dušu i pretvaranje našega duha u božanski duh. Vjera je vidljiva na nama, ona poprima naše obličje, naše izraze i izražaje i u našem tijelu govori našim jezikom, radi i moli našim rukama, hoda našim stopama. Vjera je Isus u našoj najdubljoj intimi, jednako kao i u gledanju na ljepote svega stvorenoga.

Vjera dolazi postepeno ili iznenada. Ona je kultiviranje od prirodnoga u natprirodno, od divljega u pitomo, od naravnog i neukoga stvora u istinsku i dostojanstvenu ljudsku osobu. Sva ljudska bića, kao i sva stvorenja, imaju svoje porive i nagone, ali samo čovjek nosi u sebi klicu duha, sjeme duhovnosti gdje se vjera može utjeloviti i razvijati.

Vjera traži obrat, obraćenje čovjeka, pretvaranje poriva u slobodno odlučivanje, preokret nasilja u mir, promjenu stava iz bijega u suočavanje; ona znači spoznaju stvarnosti, razumijevanje sebe i drugih, upotrebu intelektualnih kapaciteta; vjera je i osjetilo i osjećaj, intuicija i zdrav razum, duhovnost i duševnost.



Poziv na obraćenje

Na poticaj Boga čovjek doživljava želju da bude dobar i da mu sve lijepo uspijeva. Time se otvara dvostruki vid i dvostruki sluh kod čovjeka te on može u bilo kojem i bilo kakvom trenutku čuti i doživjeti poziv na vjeru, na dobrotu, na pravednost. Tada čovjek spoznaje da je sam sebi dokaz za postojanje savršenstva jer prepoznaje u sebi klicu i nagovještaj toga savršenstva u obliku želje, čežnje i općenitoga poimanja. Često se dogodi da nečije oproštenje ili uslužnost, dobrota ili ljubav pokrenu otvaranje čovjeka za što veće dobro. Tako Bog zazove čovjeka imenom kojega samo Bog zna i taj određeni čovjek doživljava u sebi odaziv na to ime, odgovor na Božji poziv. To se može dogoditi odjednom ili u nekoliko sve jačih navrata. Tada se već događa početak obraćenja.
Božji poziv je neodoljiv, ali ipak veoma diskretan pa čovjek lako zavara sam sebe prečesto puta jer pomišlja da mu se samo pričinjavaju neka ispunjenja ideala ili slično. Često poziv na vjeru i obraćenje dolazi kao tanana slutnja koju se može ugušivati. No, u čovjeku postoji od prije začeća njegovoga već predodređenost za postojanje, a u njoj Božji glas i poziv te se kasnije razvija u čovjeku kao ljudska savjest.

"U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našega srca (...). Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini."
(vidi: Katekizam Katoličke Crkve, br. 1776, str. 457
vidi: II. vatikanski sabor, 'Gaudium et spes' 16)

Kad ne bismo imali savjest, čovjekova ogromna sloboda koju mu daje i pušta Bog, pretvorila bi se u neodgovorno divljanje.



Božja uslišanja

Ljubav Boga prema čovjeku je beskrajna, a ljubav čovjeka prema Bogu razvija se sve više, što je više čovjek otvoren vjeri svojoj i iskren prema sebi. U svojoj ljubavi za Boga čovjek pomalo razvija stožerne kreposti. Naročito postaje sve bolji kada doživljava Božja uslišanja.
Bog uslišava čovjekove prošnje uvijek.
Biblija nam svjedoči o mnoštvu požrtvovne odgovornosti našega Boga za sve nas koji Mu se klanjamo i kojega molimo. Kada uslišava, Bog to čini u izobilju i velikodušno te nam budi u nama neprekidno čuđenje i divljenje.
Uslišanje Božje je poput velikih krila koja se razviju kada čovjekov duh s puno vjere i ljubavi to uslišanje prima, a naročito kada prima i sve popratne nelagodnosti, neugode i trpljenje, uvijek svjestan da ga je Bog uslišio već prije nego što je sastavio svoju molbu i da je potrebit obraćenja, pokajanja i ispovijedi grijeha ako ne vidi to Božje uslišanje. ‎nedjelja, ‎7. ‎siječnja ‎2018. 07:52:56

Knjiga proroka Izaije, glava 43, redak 1b:
"Ne boj se, jer ja sam te otkupio;
imenom sam te zazvao: ti si moj!"

Isusovo krštenje smrti

Što za mene znači krštenje u Crkvi Katoličkoj? Ono je bilo crta raskida s mojim poganskim životom i jedan veliki početak udubljivanja u otajstvo moje vjere. Ono je za mene bilo smrt poslije koje sam postala prijateljica Boga, Isusa Krista. Ono je za mene bilo neočekivani dar svjesnoga života u kojemu sam spoznala tko sam, što sam, odakle dolazim i kamo idem. Ono je za mene bila moja riječ koju je primio Bog i koja se više nikada neće zaboraviti, niti izbrisati; ono je bilo moje obećanje sebi samoj: evo, dobila si i ti priliku za kojom si čeznula dugih trideset godina, priliku da budeš jednaka s ljudima i da učiniš svoj život kvalitetnim i plodnim. Ono je bilo prilika da postanem dostojanstveno ljudsko biće, a to ljudsko dostojanstvo nalik je slavi koju imaju glavni likovi napoznatijih svjetskih romana, svaki njihov pokret ima veliki značaj, svaka misao njihova predmet je dubinskoga i pažljivog proučavanja, a svaka njihova riječ iskazuje mudrost koja se može očitovati na najrazličitije načine i u svakom ljudskom i božanskom smislu za koje zna čovječanstvo. Toliko sam značajna postala Bogu ja, to jest, u krštenju i poslije saznala sam da sam Mu oduvijek bila na te načine značajna. I ne samo to, moj Bog me je predodredio za to krštenje, shvatila sam da me je vodio u svakoj stopi života, i predodredio me je za slobodan izbor svake nove i daljnje stope u zajedništvu s Njim. Kakve li krhke i značajne slobode za ljudsko biće, ući u dijalog sa Stvoriteljem, prijateljevati s Isusom Kristom i ne brinuti ni o čemu, uvijek znati svoju vlastitu izvjesnost u Božjem Srcu!


Krštenje je čišćenje, odnosno pranje tijela i uranjanje čitavoga čovjeka u običnu vodu. Ispiranje prljavštine koja se nakupila od blata od kojega nas je Stvoritelj načinio i to sviješću životnoga daha što ga nam je Bog Otac udahnuo kad nas je načinio. Odmah smo se uprljali, to jest, bijasmo skloni svoju krhku i veličanstvenu slobodu iskoristiti za učenje, bijasmo znatiželjni za svijet oko nas, a bijasmo i znatiželjni o svemu što smo mi, mi sami i što je to život zemaljski jer drugačijega života kao da nismo poznavali, nismo poznavali Boga našega koji nas je načinio. U nama je proklijao grijeh, htjedosmo biti moćni kao da smo slutili da mogućnosti za veliku moć nosimo u svojem životnom dahu što nam ga dade Bog. A nismo spoznavali ništa, nismo shvatili kako je ta naša moć od Boga diskretna i ne traži onakve napore kakve već čine ljudi od blata. Krštenje je, kao prvo, brisanje grijeha.

A Ti, Bože moj, dođe na zemlju kao čovjek od blata i grešnik koji od Ivana Krstitelja primi to ljudsko, zemaljsko krštenje, pranje od grijeha kojih nikada nisi počinio. I zadobi, i preuzme sve one grijehe što ih je ispirala voda rijeke Jordana sa svim vodama svijeta, Ti preuze na sebe i na svoje sveto tijelo svakojako blato ljudsko, Ti postade čovjek kao što sam ja da mognem biti sigurna da znaš kako mi je i kakve su moje boli, muke i patnje, i kakva je moja zloba i ljubomora, moja zavist, blud i pohlepa, moja neprekidna želja da vladam, moje opetovano upadanje u neumjerena stanja; da budem sigurna da si i u najgorim trenutcima sasvim uz mene da me spasiš i izbaviš od mene same. I Ti to zaista činiš, tada kada ja niti ne znam, Ti me izvlačiš kao lavica svoju mladunčad i nosiš me u svoje okrilje da se pokajem i postanem bar na kratko skromna osoba, ljudska, ali ne blatna nego puna Tvojega božanskoga životnoga daha. Ti si proživio sa mnom sve što sam činila, a da se nisi ukaljao. Ti ćeš sa mnom biti u mojoj zemaljskoj smrti. 



I, kao što je Bog udahnuo blatnim ljudima život, tako je i na Tvome krštenju u rijeci Jordan Bog, Otac naš na nebesima udahnuo svoj duh, Duha Svetoga na Tebe da Ti pokaže da će ostati zauvijek kraj Tebe, da će Te u zemaljskoj smrti uskrisiti. Otac objavi da si Ti Sin Boga, da Mu je u Tebi sva milina, Ivan Krstitelj je čuo i svima rekao, da si pripadnik naroda kojega Bog od davnina izabra kao svoj proročanski narod, narod grešnika i ljudi od blata da ga od grijeha izvadi, da mu život spasi. "To je u isto vrijeme i navještaj Duhova, kad otpočinje krštenje u Duhu, za Crkvu (Dj 1,5; 11,16), novi Božji narod, i za sve one koji će stupiti u nju (Ef 5,25-32; Tit 3,5 sl)"; vidi Dufour, str. 457.

Uz Tebe sam, Isuse, i ja postala posinak Boga Oca Stvoritelja toga dana kada je objavio svoje očinstvo nad Tobom.

"Ivan Krstitelj je navješćivao krštenje Duhom i ognjem (Mt 3,11//). Duh je obećani mesijanski dar. Oganj je sud koji se počinje ispunjavati s Isusovim dolaskom (Iv 3,18-21; 5,22-25; 9,39). I jedan i drugi naviještaju se u Isusovom krštenju koje je predigra krštenju vjernika (Dufour, str. 458)".


"Uranjanje je slika Kristove smrti i pokopa; izlazak iz vode je znamen uskrsnuća zajedno s Njime...Smrt grijehu i dar života ne daju se odvojiti; pranje čistom vodom u isto je vrijeme škropljenje Kristovom krvlju, rječitijom od Abelove (Heb 12,24;  1 Pt 1,2), djelotvorno udioništvo u zaslugama koje je Krist po pravu stekao za sve na Kalvariji, sjedinjenje s Njime u uskrsnuću".
‎utorak, ‎26. ‎prosinca ‎2017. 06:58:29

Nebo se otvorilo

Isuse, kada si uronio u zemaljsku vodu rijeke Jordan, blato Te i mulj, i pijesak mutne rijeke obuhvatili poput grešne ljudske zemlje i blata, sasusli se na Tebe svi grijesi svijeta, ponio si na svojim plećima zle duhove, vračanja, praznovjerice, taštinu i oholost našu, pohlepu i požudu svih očiju svijeta i svih srdaca, osim jednoga: prečistoga srca Marije, majke Tvoje. Tada je počelo Tvoje silazeće hodočašće, sve do pakla. Dao si se krstiti od blatnoga čovjeka Ivana Krstitelja, ali svetoga kao što je svet bio čitav njegov pustinjački i kontemplativni život, odana i mučenička smrt njegova.
Izranjao si, okupan površinskom bistrinom, umiven mnogim svetim zemaljskim ljudima i djelima, potaknutima od Duha Božjega koji Te je čekao u tom času Tvojega samrtnoga porođenja i Tvoje predanosti čovječanstvu i, kada si izronio iz blata, izišao iz paklene, grešne zemaljske vode, nebesa se otvoriše i nebo je zasjalo sjajem, puno jačim od sunčevoga sjaja; Duh Sveti u obliku golubice sjede Ti na ta Tvoja Bogoljudska ramena i nebo se i zemlja ukrstiše u Tebi, pripojila se grešna ljudska narav Tvojoj božanskoj biti, Tvome svetom božanstvu, svetome uvijek i zauvijek, bez grešnosti i grijeha kakvoga poznaju ljudi; Bog je Otac naš na nebesima u Tebi primio u vaše zajedništvo sve ljude, ikada rođene, učinio nas slobodnima da postanemo dionici Tvoje božanske naravi, kraljevstva nebeskoga koje si nam navijestio, koje si zapravo Ti sam.
"I glas s neba reče: 'Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj koga sam odabrao (Mt 3,17)!'"
Bog Otac je, da nam se opet objavi, za Tebe i za nas odabrao najvažniju Riječ svoju - "Ljubljeni Sin". U ljubavi Božjoj, na Tvome krštenju, nestali su staro nebo i zemlja, izbrisana je crta razgraničenja između onoga što je dolje i onoga što je gore. Sve to si postao Ti, Onaj koji će granice postavljati, koji će odrediti visine i širine, dubine i nizine; Onaj u kojemu nam se od tada pa do poslije pashalnog prinosa Tvojega i ljubavi Božje, sve do Tvoje smrti na križu i uzdignuća u vječnu slavu zdesna Ocu, pokloniti i krstiti. To naše krštenje je blatna voda rijeke Jordan koju si kroz smrt prenio u vječni život. Kao što si se Ti očovječio, tako smo se mi dobili priliku obožanstveniti uranjanjem u našu svetu vodu Crkve koju si utemeljio i u kojoj vladaš. I, kao što je Tvoje krštenje postalo smrt, tako je naše krštenje mogućnost prijelaska u novi život, kroz Tebe jer Ti sam kažeš da si prolaz, da si Vrata za nas. Ti si nam otvorio nebo koje nam je bilo nedostižno i koje nam nije više daleko i nedokučivo jer si Ti Božji Ljubljeni Sin. ‎ srijeda, ‎3. ‎siječnja ‎2018. 06:57:07

Biblijske vjerske skupine

Za Isusa ne postoje nereligiozni ljudi, ateisti, agnostici i slično.
Isus poznaje samo poganske narode, koji su mnogobošci; opsjednute nečistim duhovima; malovjerne, koje može ponekad spasiti od nevolje vjera njihova; licemjere, koji uzaludno traže i predstavljaju Boga, a žive u grijesima oholosti kada se ponašaju kao da su sami bogovi; i bezumnike koji buncaju da Boga nema.
Vrlo rijetko, s obzirom na ogroman broj ljudi koji su čuli navještaj Isusa Krista, dogodi se čovjeku da iznenada impulzivno uzvjeruje; također vrlo često, s obzirom na Božju milost koja počiva na čovječanstvu, ima mnoštvo ljudi koji su postojani u svojoj vjeri.
Ti su ljudi vjeran Božji narod, Isusovo 'stado malo', bezbrojno potomstvo Abrahamovo.



1.OPSJEDNUTI

"
Opsjednuti Gerazenac
(Mt 8, 28–34; Lk 8, 26–39)
Stigoše na onu stranu mora, u kraj gerazenski. 2Čim iziđe iz lađe, odmah mu iz grobnica pohiti u susret neki čovjek s nečistim duhom. 3Obitavalište je imao u grobnicama. I nitko ga više nije mogao svezati ni lancima 4jer je već često bio i okovima i lancima svezan, ali je raskinuo okove i iskidao lance i nitko ga nije mogao ukrotiti. 5Po cijele bi noći i dane u grobnicama i po brdima vikao i bio se kamenjem.
6Kad izdaleka opazi Isusa, dotrči i pokloni mu se, 7a onda u sav glas povika: »Što ti imaš sa mnom, Isuse, Sine Boga Svevišnjega? Zaklinjem te Bogom, ne muči me!« 8Jer Isus mu bijaše rekao: »Iziđi, duše nečisti, iz ovoga čovjeka!« 9Isus ga nato upita: »Kako ti je ime?« Kaže mu: »Legija mi je ime! Ima nas mnogo!« 10I uporno zaklinjaše Isusa da ih ne istjera iz onoga kraja.
11A ondje je pod brdom paslo veliko krdo svinja. 12Zaklinjahu ga dakle: »Pošalji nas u ove svinje da u njih uđemo!« 13I on im dopusti. Tada iziđoše nečisti duhovi i uđoše u svinje. I krdo od oko dvije tisuće jurnu niz obronak u more i podavi se u moru.
14Svinjari pobjegoše i razglasiše gradom i selima. A ljudi pođoše vidjeti što se dogodilo. 15Dođu Isusu. Ugledaju opsjednutoga: sjedio je obučen i zdrave pameti – on koji ih je imao legiju. I prestraše se. 16A očevici im razlagahu kako je to bilo s opsjednutim i ono o svinjama. 17Tada ga stanu moliti da ode iz njihova kraja.
18Kad je ulazio u lađu, onaj što bijaše opsjednut molio ga da bude uza nj. 19No on mu ne dopusti, nego mu reče: »Pođi kući k svojima pa im javi što ti je učinio Gospodin, kako ti se smilovao.« 20On ode i poče razglašavati po Dekapolu što mu učini Isus. I svi su se divili (Mk 5, 1-20)."



2. BEZUMNICI

PSALAM 53 (52)
"Čovjek bez Boga Zborovođi. Prema napjevu »Bolest«.
Poučna pjesma. Davidova.

2Bezumnik reče u srcu: »Nema Boga!«
Pokvareni rade gadosti; nitko da čini dobro.

3Bog s nebesa gleda na sinove ljudske
da vidi ima li tko razuman Boga da traži.

4No svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše:
nitko da čini dobro – nikoga nema.

5Neće li se urazumiti svi što čine bezakonje,
koji proždiru narod moj kao da jedu kruh?
Boga oni ne zazivlju:

6od straha će drhtat’
gdje straha i nema
jer Bog će rasuti kosti onih koji tebe opsjedaju,
bit će posramljeni jer će ih Bog odbaciti.

7O, neka dođe sa Siona spas Izraelu!
Kad Bog promijeni udes naroda svoga,
klicat će Jakov, radovat’ se Izrael."




3. LICEMJERI

"37
Protiv farizejâ i zakonoznanaca
(Mt 23, 1–36; Mk 12, 38–40; Lk 20, 45–47)
Dok je on govorio, pozva ga neki farizej k sebi na objed. On uđe i priđe k stolu. 38Vidjevši to, farizej se začudi što se Isus prije objeda ne opra. 39A Gospodin mu reče: »Da, vi farizeji čistite vanjštinu čaše i zdjele, a nutrina vam je puna grabeža i pakosti. 40Bezumnici! Nije li onaj koji načini vanjštinu načinio i nutrinu? 41Nego, dajte za milostinju ono iznutra i gle – sve vam je čisto.«
42»Ali jao vama, farizeji! Namirujete desetinu od metvice i rutvice i svake vrste povrća, a ne marite za pravednost i ljubav Božju. Ovo je trebalo činiti, a ono ne zanemariti.«
43»Jao vama, farizeji! Volite prvo sjedalo u sinagogama i pozdrave na trgovima. 44Jao vama! Vi ste kao nezamjetljivi grobovi po kojima ljudi ne znajući hode.«
45Nato će neki zakonoznanac: »Učitelju, tako govoreći i nas vrijeđaš.« 46A on reče: »Jao i vama, zakonoznanci! Tovarite na ljude terete nepodnosive, a sami ni da ih se jednim prstom dotaknete.«
47»Jao vama! Podižete spomenike prorocima, a vaši ih oci ubiše. 48Zato ste svjedoci i sumišljenici djela svojih otaca: oni ih ubiše, a vi spomenike podižete! 49Zbog toga i kaza Mudrost Božja: ‘Poslat ću k njima proroke i apostole. Neke će poubijati i prognati – 50da se od ovog naraštaja zatraži krv svih proroka prolivena od postanka svijeta, 51od krvi Abelove do krvi Zaharije, koji je pogubljen između žrtvenika i svetišta.’ Da, kažem vam, tražit će se od ovoga naraštaja!«
52»Jao vama, zakonoznanci! Uzeste ključ znanja: sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući.«
53Kad Isus izađe odande, stadoše pismoznanci i farizeji žestoko na nj navaljivati i postavljati mu mnoga pitanja 54vrebajući na nj, ne bi li štogod ulovili iz njegovih usta (Lk 11, 37-54)."







4. MALOVJERNI

"23
Stišana oluja
(Mk 4, 35–41; Lk 8, 22–25)
Kad uđe u lađu, pođoše za njim njegovi učenici. 24I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao. 25Oni pristupiše i probudiše ga govoreći: »Gospodine, spasi, pogibosmo!« 26Kaže im: »Što ste plašljivi, malovjerni?« Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha. 27A ljudi su u čudu pitali: »Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?« (Mt 8, 23-27)."





5. VJERUJUĆI - MOLITELJI

"20I gle, neka žena koja bolovaše dvanaest godina od krvarenja priđe odostraga i dotaknu se skuta njegove haljine. 21Mislila je: »Dotaknem li se samo njegove haljine, spasit ću se.« 22A Isus se okrenu i vidjevši je reče: »Hrabro, kćeri, vjera te tvoja spasila.« I žena bî spašena od toga časa (Mt 9,20-22)".



"Dođu tako u Jerihon. Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. 47Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« 48Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!« 49Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« 50On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. 51Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« 52Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim (Mk 10, 46-52)".



"44I okrenut ženi reče Šimunu: »Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. 45Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. 46Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. 47Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.« 48A ženi reče: »Oprošteni su ti grijesi.« 49Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: »Tko je ovaj da i grijehe oprašta?« 50A on reče ženi: »Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!« (Lk 7, 44-50)".



1

Vjera rimskog stotnika
(Mt 8, 5–13)
Pošto dovrši sve te svoje besjede narodu, uđe u Kafarnaum. 2Nekomu satniku bijaše bolestan sluga, samo što ne izdahnu, a bijaše mu veoma drag. 3Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješine židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. 4Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu: »Dostojan je da mu to učiniš 5jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.« 6Isus se uputi s njima. I kad bijaše već kući nadomak, posla satnik prijatelje s porukom: »Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. 7Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego – reci riječ da ozdravi sluga moj. 8Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi’ – i ode, drugomu: ‘Dođi’ – i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ – i učini.«
9Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: »Kažem vam, ni u Izraelu na nađoh tolike vjere.«
10Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava
(Lk 7, 1-10)".



6. MNOŠTVO VJERNIKA

 "1

Obećanje i Savez
Poslije tih događaja Jahve uputi Abramu riječ u ukazanju: »Ne boj se, Abrame,
ja sam ti zaštita;
a nagrada tvoja
bit će vrlo velika!«
2Abram odgovori: »Gospodine moj, Jahve, čemu mi tvoji darovi kad ostajem bez poroda; kad je mojoj kući nasljednik Eliezer Damaščanin? 3Kako mi nisi dao potomstva« – nastavi Abram – »jedan će, eto, od mojih ukućana postati moj baštinik.« 4Ali mu Jahve opet uputi riječ: »Taj neće biti tvoj baštinik, nego će ti baštinik biti tvoj potomak.« 5Izvede ga van i reče: »Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti.« A onda doda: »Toliko će biti tvoje potomstvo.« 6Abram povjerova Jahvi, i on mu to uračuna u pravednost (Post 15, 1-5)".



Svi ljudi vjeruju, vjeruju u Boga jer svi imaju savjest, imaju svoja i tuđa iskustva, imaju osjećaj za pravednost, a i nadahnuti su Duhom Svetim, naročito poslije izlijevanja Duha Božjega na pogane i to nakon događaja Pedesetnice kada je Prva Crkva odlučivala o želji i volji tih nadahnutih ljudi da se krste.

"44
Krštenje prvih pogana
Dok je Petar još govorio te riječi, siđe Duh Sveti na sve koji su slušali tu besjedu. 45A vjernici iz obrezanja, koji dođoše zajedno s Petrom, začudiše se što se i na pogane izlio dar Duha Svetoga. 46Jer čuli su ih govoriti drugim jezicima i veličati Boga.
Tada Petar reče: 47»Može li tko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?« 48I zapovjedi da se krste u ime Isusa Krista. Tada ga zamole da ostane ondje nekoliko dana (Dj 10, 44-48)".


"26
Filip krsti Etiopljanina
Anđeo se Gospodnji obrati Filipu: »Ustani i pođi na jug putom što iz Jeruzalema silazi u Gazu; on je pust.« 27On usta i pođe. Odjednom eto nekog Etiopljanina, dvoranina, visokog dostojanstvenika kandake, kraljice etiopske koji bijaše nad svom njezinom riznicom. 28Vraćao se iz Jeruzalema, kamo je bio pošao pokloniti se; sjeđaše na svojim kolima i čitaše proroka Izaiju. 29Duh reče Filipu: »Pođi i pridruži se tim kolima!« 30Filip pritrča i ču gdje onaj čita Izaiju proroka pa će mu: »Razumiješ li što čitaš?« 31On odvrati: »Kako bih mogao ako me tko ne uputi?« Onda zamoli Filipa da se uspne i sjedne uza nj. 32A čitao je ovaj odlomak Pisma:
Ko ovcu na klanje odvedoše ga,
ko janje nijemo pred onim što ga striže
on ne otvara svojih usta.

33U poniženju sud mu je uskraćen.
Naraštaj njegov tko da opiše?
Da, uklonjen je sa zemlje život njegov.

34Dvoranin se obrati Filipu pa će mu: »Molim te, o kome to prorok govori? O sebi ili o kome drugom? 35Filip prozbori te mu, pošavši od toga Pisma, navijesti evanđelje: Isusa.
36Putujući tako, stigoše do neke vode pa će dvoranin: »Evo vode! Što priječi da se krstim?« 38Zapovjedi da kola stanu pa obojica, Filip i dvoranin, siđoše u vodu te ga Filip krsti. 39A kad iziđoše iz vode, Duh Gospodnji ugrabi Filipa te ga dvoranin više ne vidje. On radosno nastavi svojim putom, 40a Filip se nađe u Azotu. I kako je prolazio, navješćivaše evanđelje svim gradovima dok ne stiže u Cezareju (Dj 8, 26-40)".





Mnogi ljudi imaju osjećaj za vjeru:
"Sensus fidei je stručni teološki pojam u kojem se prva riječ sēnsus prevodi kao osjećaj, a zapravo znači instinkt, urođena težnja, predosjećaj, intuicija; u psihologiji osjetilo; u filozofiji smisao, osjetilna spoznaja; u tjelesnom i duševnom smislu: osjećanje, ćućenje (nasuprot umovanju i razumu); moć osjećanja, sjetilo, način mišljenja. Dakle, doslovce osjećaj vjere, sensus fidei zapravo je vjernička pamet, osjetilna spoznaja vjere, smisao za vjeru Božjega naroda ("Učiteljstvo o osjećaju vjere", Portal katoličkih teologa 'VJERA I DJELA' - vidi link: https://www.vjeraidjela.com/uciteljstvo-o-osjecaju-vjere-2/ ).
Jasno je da se taj izraz odnosi na vjernike koji su pripadnici Katoličke Crkve koja je istovremeno i grešna i sveta.

https://www.vjeraidjela.com/uciteljstvo-o-osjecaju-vjere-2/





7. STADO MALO


"29»Zato i vi: ne tražite što ćete jesti, što piti. Ne uznemirujte se! 30Ta sve to traže pogani ovoga svijeta. Otac vaš zna da vam je sve to potrebno. 31Nego, tražite kraljevstvo njegovo, a to će vam se nadodati!«
32»Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.«
33»Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. 34Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.« (Lk 12, 29-34)


I postoji još jedna kategorija koja bi označavala vrhunsku vjeru u Isusa Krista, to su mučenici za vjeru koji položiše svoje živote za Isusa Krista.

"Sveti Petar Apostol bio je galilejski ribar, brat Andrijin. Zajedno sa Jakovom i Ivanom bio je s Kristom u prisnijem osdnosu  od ostalih učenika. Sveti Petar je imao položaj predstavnika  lpko govri u ime Apostola.  Sveti Matej u svom Evanđelju bilježi kako su Petar i Andrija  pozvani u apostolsku službu: "Kad je Isus prolazio pokraj Galilejskog mora, opazi dvojicu braće, Šimuna, zvanog Petar, i brata mu Andriju, kako bacaju mrežu u more - bili su, naime, ribari - pa im reče: - Pođite za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi! Oni istoga časa ostave mreže i pođu za njim"( ;t 4,18-20). 

Od trenutka svoga poziva Petar se često spominje u Evanđeljima. U Cezareji je Petar odgovrio na Kristovo pitanje: "A vi, što vi kažete, tko sam Ja?" - izričući svoju veliku ispovijest: "Ti si Krist - Pomazanik, Sin Boga živoga!" Isus mu nato odgovori: "Ti si Petar - Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga...." (Mt 16,15-19). 

U izvještajima Evanđelja o Kristovoj muci svima je poznato Petrovo obećanje vjernosti, njegovo nijekanje Krista i njegovo iskreno kajanje. Petrov život poslije Isusova uzašašća opisije se u Djelima Apostolskim. Pronio je Spasitlejevu riječ širom Male Azije usredotočujući svoju djelatnost oko Antiohije. Kasnije je pošao u Rim, gdje je utemeljio prvu kršćansku zajednicu. Svoje djelocanje u Rimu nastavio je oko dvadeset i pet godina. 

No bio je optužen da je bacio uroke na jednu od carevih ljubavnica. Na traženje svojih kršćanskih pristaša Petar odluči pobjeći iz grada, no na putu mu se ukaza Isus. Petar ga upita: "Kamo ćeš, Gospodine?" Isus mu odvrati: "U Rim, da me opet razapnu!" Petar je to shvatio kao znak Božje volje, vratio  se u Rim i bio uhićen i bačen u tamnicu. Naposljetku je bio išiban bičevima i raspet naglavce na križ. To je učinjeno na njegovo traženje, jer nije sebe smatrao dostojnim da umre jednako kao Krist. Na većini slika i kipova je Sveti Petar prikazan kako drži dva ključa.
Djela apostolska svjedoče kako je iz Svetog Petra Apostola zračila tolika čudotvorna moć da su bolesnici ozdravljali čak i prolaskom Petrove sijene. Sveti Petar se zaziva za oslobođenje od vrućice, ugriza zmija, opsjednosti i bolova u nogama (Portal Sveci.net)".

"Sveti Pavao Apostol najprije se zvao Savao. Zahvaljujući Djelima apostolskim Svetoga Luke i brojnim novozavjetnim poslanicama koje je sam napisao, lik Svetoga Pavla zasigurno je najpoznatiji od svih likova Kristovih sljedbenika iz prvog stoljeća. Rođen je u Tarzu, a zvao se Savao (Šaul). Premda Židovi, negovi su roditelji bili rimski građani. 

Savao je stekao soldnu naobrazbu u Tarzu, a zatim je svoje poznavanje židovskog Zakona upotpunio u Jeruzalemu kod učitelja Gamalijela, u vrijeme kad  počeše prvi progoni kršćana. Savao je bio nazočan kao službeni svjedok prigodom kamenovanja Svetog Stjepana, prvog đakona u Crkvi, a zatim je krenuo prema Damasku s ovlaštenjem da rasprši malu kršćansku zajednicu u tom gradu. 

Na putu ga zablješti veliko svjetlo s neba i on pritom osljepi. Padne na zemlju i začuje glas: "Savle,Savle, zašto Me progoniš?" Savao odvrati: "Tko si Ti, Gospodine?" - a glas odgovori: "Ja sam Isus koga ti progoniš" (Dj 9,3-5). Savla njegovi pratioci odvedu u Damask. Ondje pohodi Ananiju, koji mu polaganjem ruku vrati vid. Savao ustane i dade se krstiti, i tada uze ime Pavao. 

Nakon povučena života u pustinji Pavao se pridruži ostalim Krisrtovim učenicima te postade najvećim širiteljem kršćanstva svih vremena. Poduze tri velika misionarska putovanja Malom Azijom i Grčkom.  Kako je on kršćansku poruku  prenosio nežidovskom svijetu, stekao je naslov Apostol naroda"(pogana). Kasnije ga uhitiše u Palestini, a on, kao rimski građanin, učini poziv na sud cara Nerona. Poslan je u Rim kao zatvorenik.

Djela apostolska i kršćanska predaja pripisuju mu četrnaest poslanica. Tako je postao jedan od  središnjih ličnosti prve Crkve. Na trećem velikom misijskom putovanju bio je uhićen u Palestini i, budući da je kao rimski građanin uložio priziv na cara, sproveden j eu Rim, gdej je nedugo zatim uslijedio žestok progon  kršćana te je apostol Pavao, s mnogiom drugim kršćanima, podnio mučeništvo. Sveti Pavao je  kao rimski građanin pogubljen mačem. Zato ga slikar i kpari i prikazuju sa mačem.
Kult Svetog Pavla proširen je diljem kršćanskoga svijeta. Najčešće se štuje kao zaštitnik  nekih zanimanja, a zazivaju ga i bolesnici s grčevima u trbuhu, zatim kod bolesti ušiju i nagluhosti te kaozaštitnik od ugriza otrovnih zmija.  Poznato je kako je Sveti Pavao na putu u Rim na Malti sretno i bez posljedica preživio ugriz zmija otrovnica.

U Rimu su Pavlove propovjedi privlačile sve više slušalaca.  To je saznao car Neron. Zato Neron kriomice uputi jednog svog doušnika da bi saznao o čemu to Pavao tako zanimljivo govori. Prikrivši se uz jedan od visokih prpzora, mladić je uzaludno napinjao uši, ali ne samo da nije uspjevao čuti niti razabrati o čemu je Sveti Pavao govorio, već se i okliznuo te pap s visine i poginuo. Saznavši za to, Neron se silno razljuti i dade pozvati Pavla. Prije nego je krenuo caru, Pavao pogleda idotakne mrtvo tijelo nesretnog nladića, na što voaj oživje te se zajedno upute k Neronu. Na upit začuđenog silnika tko ga je oživio, obraćenikodlučno odgovori: "Isus Krist, Gospodar vječnosti!" To je toliko razljutilo okrutnog Nerona da je nakon toga s još većom mržnjom nastavio progoniti kršćane, a jedan od  slijedećih  koji je zbog vjere platio glavom bio upravo Sveti Pavao (Portal Sveci.net)".

Mučenici za Isusa i za vjeru, kao što su bila nevina dječica, sveti Stjepan Prvomučenik, Petar, Pavao i mnogi drugi, sve do danas, jedini su koji već nose bijele haljine što znači da trpljenje i progonstvo vjernika vode pobjedi:

"9Kad Jaganjac otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva što ga imahu. 10Vikahu iza glasa: »Ta dokle, Gospodaru sveti i istiniti! Zar nećeš suditi i osvetiti krv našu na pozemljarima?« 11I svakome je od njih dana bijela haljina i rečeno im je neka se strpe još malo vremena dok se ne ispuni broj njihovih sudrugova u službi i braće njihove koja imaju biti pobijena kao i oni (Otk 6, 9-11)". 
‎subota, ‎6. ‎siječnja ‎2018. 08:42:39

U danima Njegovim cvjetat će pravda

Rođen gotovo potajno, u siromaštvu, dobro prikriven, Isus ipak ne ostaje za mnoge anoniman. Mudraci svijeta nalaze Ga prateći Njegovu zvijezdu, a pastirima anđeo objavljuje rođenje Isusovo:

"A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. 9Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. 10No anđeo im reče: »Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! 11Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. 12I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.« 13I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći:

14»Slava na visinama Bogu,
a na zemlji mir ljudima,
miljenicima njegovim!«
(Lk 2,8-14).


Gospodin Isus nam svijetli kao najveća zvijezda iznad nas, anđele nam svoje šalje i blagovijesnike koji nam tumače da je On naš spas dok se mi odmaramo od poslova, prorok Ivan Krstitelj nam Isusov dolazak najavljuje da nas pripremi za spasenje Boga našega, ali mi Ga ipak ne možemo pronaći. Tražimo Ga posvuda, našega velikoga Kralja, na ulicama i trgovima, u dvoranama i hramovima, na političkoj sceni, u različitim seansama gdje učimo savladavati svojim tijelima i filozofijama ono što je nemoguće savladati. 
Mrsko nam je ukaljati ruke, riskirati gubitke, zaći na mjesta koja zaudaraju, stupiti na krvavo tle. A Isus je upravo to u našim očima: siromašno i progonjeno novorođenče u smrtnoj opasnosti od političkog progona. Kako je mudro Gospodin uredio rođenje Sina! U centru svijeta, u Betlehemu o kojemu nas izvještava prastaro proročanstvo, tik do nas, a neprimjetno, Marija leži na oštroj slami na koju Josip polaže novorođenoga Isusa. Mi ne vidimo, mi ne gledamo, mi ne tražimo.
Veliki kraljevi i mudraci posvetili su svoj život potrazi za Bogom; pasiri su strpljivo živjeli i radili svoj posao, ne tražeći više od onoga što imaju i zadovoljni svojim radom i rezultatima; mnoštvo ljudi dolazilo se krstiti vodom na rijeci Jordan; tadašnji vlastodržac i strahovladar učinio je sve najgore čega se mogao sjetiti da spriječi Isusovo javno djelovanje kao što se dogodilo i kada je Isus sazrio u dobi i mudrosti.

Evanđelisti i Isusova Crkva, koju je On sam utemeljio na zemlji, ostavili su čovječanstvu iscrpno izvješće u obliku, sadržaju i značenju Svetoga pisma koje nam govori tko smo, odakle dolazimo, kamo idemo, zašto moramo umrijeti, kako je potrebno izbjeći nerede, ratove i katastrofe, kako je najugodnije i najisplatljivije živjeti i zašto i čemu sve to: ljudima je potreban spas. Najviše nam o tome govori i u tom smislu djeluje sam Bog, izravno kao Onaj koji je uzeo na sebe ljudsko obličje i ljudski život kojega je živio prolazeći zemljom i činio spasiteljska djela. To je taj čudesno rođeni Spasitelj Isus Krist. Čovjek se ne može spasiti sam. 

Isus se objavljuje kao Spasitelj ponajprije činima prepunim značenja. Spašava bolesne, vraćajući im zdravlje, spašava Petra koji hoda po moru i učenike zahvaćene olujom. Najvažnije je vjerovati u Isusa: bolesnike spašava upravo njihova vjera i učenici doživljavaju prijekor zato što su posumnjali. Te činjenice već pokazuju kakva je ekonomija spasenja, ali treba gledati dalje od tjelesnog spasa.

Isus donosi ljudima mnogo važniji spas: grešnica je spašena zato što joj Isus otpušta grijehe, a u kuću raskajanog Zakeja odmah ulazi spas. Da bismo se spasili, moramo dakle s vjerom prigrliti Evanđelje o Kraljevstvu: 

"11»A ovo je prispodoba: Sjeme je Riječ Božja. 12Oni uz put slušatelji su. Zatim dolazi đavao i odnosi Riječ iz srca njihova da ne bi povjerovali i spasili se. 13A na kamenu – to su oni koji kad čuju, s radošću prime Riječ, ali korijena nemaju: ti neko vrijeme vjeruju, a u vrijeme kušnje otpadnu. 14A što pade u trnje – to su oni koji poslušaju, ali poneseni brigama, bogatstvom i nasladama života, uguše se i ne dorode roda. 15Ono pak u dobroj zemlji – to su oni koji u plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donose rod u ustrajnosti.« (Lk 8, 11-15)."


Isusu je spasenje ljudi zapravo svrha Njegovog života na zemlji: On je došao spasiti ono što je bilo izgubljeno i da spasi svijet, ne da ga osudi. Kad govori, govori zato da spasi ljude (Iv 5,34).

"33Vi ste poslali k Ivanu
i on je posvjedočio za istinu.
34Ja ne primam svjedočanstva od čovjeka,
već govorim to da se vi spasite.
35On bijaše svjetiljka
što gori i svijetli,
a vi se htjedoste samo za čas
naslađivati njegovom svjetlosti.
36Ali ja imam svjedočanstvo
veće od Ivanova:
djela koja mi je dao izvršiti Otac,
upravo ta djela koja činim,
svjedoče za mene
– da me poslao Otac."
(Iv 5, 33-36).

Iz tih riječi vidi se da je spas ljudi sržni problem; grijeh ih dovodi u pogibao da propadnu. Sotona je spreman sve pokušati kako bi spriječio ljude da se spase (Lk 8,12). Ljudi su kao izgubljene ovce, ali Isus je upravo zbog njih došao na zemlju, to je Njegovo poslanje: ovčice više neće propasti ako uđu u Isusovo stado. 

Međutim, spas što ga Isus nudi ima i svoju suprotnost: onome koji ne uhvati zgodu što mu se pruža za spas, tomu prijeti skora i nepopravljiva propast. Valja se pokajati, ući na uska vrata ako se želi pripadati neizmjernom broju spašenih  iako je ljudima samima spas nemoguć jer za njihov spas je potreban čin Božje svemoći (Dufour, str.1233 sl.). ‎subota, ‎6. ‎siječnja ‎2018. 00:31:58


PSALAM 72 (71)
Mesijino kraljevstvo 
Salomonov. 

Bože, sud svoj daj kralju
i svoju pravdu sinu kraljevu.
2Nek’ puku tvojem sudi pravedno,
siromasima po pravici!

3Nek’ bregovi narodu urode mirom,
a brežuljci pravdom.
4Sudit će pravo ubogim pučanima,
djeci siromaha donijet će spasenje,
a tlačitelja on će smrviti.

5I živjet će dugo kao sunce
i kao mjesec u sva pokoljenja.
6Sići će kao rosa na travu,
kao kiša što natapa zemlju!

7U danima njegovim cvjetat će pravda
i mir velik – sve dok bude mjeseca.
8I vladat će od mora do mora
i od Rijeke do granica svijeta.

9Dušmani će njegovi preda nj kleknuti
i protivnici lizati prašinu.
10Kraljevi Taršiša i otokâ nosit će dare,
vladari od Arabije i Sabe danak donositi.
11Klanjat će mu se svi vladari,
svi će mu narodi služiti.

12On će spasiti siromaha koji uzdiše,
nevoljnika koji pomoćnika nema;
13smilovat će se ubogu i siromahu
i spasit će život nevoljniku:
14oslobodit će ih nepravde i nasilja,
jer je dragocjena u njegovim očima krv njihova.

15Stog’ neka živi! Neka ga daruju zlatom iz Arabije,
nek’ mole za njega svagda
i neka ga blagoslivljaju!

16Nek’ bude izobila žita u zemlji,
po vrhuncima klasje neka šušti k’o Libanon!
I cvjetali stanovnici gradova
kao trava na livadi.

17Bilo ime njegovo blagoslovljeno dovijeka!
Dok je sunca, živjelo mu ime!
Njim se blagoslivljala sva plemena zemlje,
svi narodi nazivali ga blaženim!

18Blagoslovljen Jahve, Bog Izraelov,
koji jedini tvori čudesa!
19I blagoslovljeno slavno mu ime dovijeka!
Sva se zemlja napunila slave njegove!
Tako neka bude. Amen!

20Time se završavaju molitve Jišajeva sina Davida.