Poželi mi susret

U ovome času velikih nadanja,
kada gledamo svi kroz protekle vode
gdje je bilo uspinjanja, padanja,
željela bih da se nove pjesme rode

u srcima snenim, na usnama umornim
od svih uzaludnih tuđica i nevolja.
Mnoge dane živjeli smo vijestima sumornim,
čekajući da naiđe neka ljepša, neka bolja.

Ustrajno smo vjerovali da ćemo se naći,
pridružiti ruke, susresti se osmijesima
i da ćemo nekoj duši mnogim pogledima zaći,
al' smo često tonuli u grijesima.

Nije grešno ako bolje sutra želim,
ako čeznem da bi ovog puta bolje biti,
ako naokolo nadanja podijelim
da nam Bog bi više, češće dolaziti

jer su križevi nam postali preteški,
a susreti sasvim nemogući;
da bismo izmakli onoj životnoj greški,
valja nama i sandale svući.

Poželjeti, radost, sreću nije grešno,
tražiti još bolje za sve duše druge,
moliti za svako djelo da bi bilo uspješno,
da bi sve to manje bilo tuge,

ali znamo da do neba križem dolazimo
jer nam tako ponešto uspijeva.
S molitvama svi iz ropstva izlazimo,
u tjeskobi opet želim da se pjeva

radi onog slavnog nadnevka i časa
u kojem te ponajviše želim sresti,
makar ne čula o tebi niti glasa;
želim s tobom na nebesku gozbu sjesti. 
‎nedjelja, ‎31. ‎prosinca ‎2017. 05:16:06

Novo odbrojavanje

Nova godina se rađa, rađa se dvadeset i četiri sata po čitavoj kugli zemaljskoj. Ona dolazi kao sunce i blagoslivlja svaki komadić Zemlje. Nova se godina rađa u nama kao radosna nada, kao nešto veće od nas samih u čemu živimo ograničeni vremenom; ona se broji danima u kojima prolazimo kroz razna raspoloženja, mjesecima u kojima radimo i čekamo odmor, satima koji su nam često previše kratki, a ponekad jako dugi. Ljudi si dopuštaju veliku ovisnost o tom brojanju i odbrojavanju godine, a ipak možemo reći da se zapravo čitava godina rađa u nama, više nego mi u njoj.
Prvoga dana Nove godine slavimo Mariju Bogorodicu, Gospu našu i Djevicu koja nam je začela Boga našega po Duhu Svetomu i rodila Ga na spasenje svih nas i čitavoga svijeta. Ne znajući iz prethodnih iskustava što i kako će činiti, Marija je ipak svjesna u svojoj skromnosti i poniznosti da je Boga rodila, a još više njezin muž Josip koji bijaše prvi veliki Isusov sljedbenik, poslije Marije, jer njemu je zaista bila potrebna snažna vjera, vjera u ženu mu Mariju i, prije svega, vjera u Gospodina koji ga uputi, zajedno s Marijom, činiti mnogo toga što nije mogao razumijeti.
Kako žena može roditi Boga? Može roditi proroka, sina čovječjeg, velikog mudraca, može roditi blagoslovljeno dijete i svetoga čovjeka, slavnoga, bogataša, siromaha, bilo kojega čovjeka, bilo slavnog, bilo skromnoga i poniznog, ali kako u jednome može roditi kao djevica sve to i još puno više, Boga samoga, to nikada nećemo znati, a možemo vječno promatrati to otajstvo.
No, kako je Josip mogao postati Isusov poočim?
Odgovor se otvara ako se sjetimo da su Josip i Marija pripadnici Božjega naroda, izabranog naroda od Boga da bude pronositelj vjere i ljubavi Božje svim ljudima i narodima i učitelj ljubavi ljudske za Boga.
I nama je danas i oduvijek sasvim razumljivo da jedna godina mine svima odjednom, a druga da dolazi; bilo bi nam neobično kad bismo prestali na taj način brojati i računati vrijeme u zajedničkom i objektivnom smislu. I nas nosi duga, duga tradicija i veliko povjerenje koje smo stekli u vlastitom iskustvu: sunce se iznova rađa, nova godina stiže. U istom takvom iskustvu Boga i povjerenju u dolazak Mesije, Spasitelja živio je izabrani narod Božji, živjela je i naša Bezgrešna Djevica Marija sa svojim zaručnikom Josipom. I kada je došlo vrijeme o kojemu nitko nije znao, kada je Bog odredio pravi trenutak u povijesti čovječanstva, spusti se milost Njegova do izabranih ljudi Njegova izabranog naroda te Marija, koju je anđeo Božji oslovio i obavijestio o svemu bitnome, zače i rodi Spasitelja u gradu Betlehemu.
No, kod Josipa je to rođenje teklo malo drugačije, on je odmah morao prilagoditi svoj život Bezgrešnoj jer Josip bijaše običan grešnik kao i svi mi drugi ljudi. U Josipu se također na neki drugi način začeo i rodio Isus, Bogočovjek Spasitelj. Možda slično onako kako se u nama rađa Nova godina, novo vremensko razdoblje kojemu ćemo odmah postati više sluge nego gospodari. No, biti sluga vremena i biti zaljubljenik Božji su ipak sasvim različite stvari jer Bog je upravo zato postao čovjekom od krvi i mesa kako bismo prestali služiti svemu i svačemu u našim slabostima, potrebno je samo s onom istom iskustvenom vjerom roditi Boga u sebi i isporučiti Ga na radost okolini, pastirima, magima, kraljevima. ‎
Kada rodimo Boga, počinje novo nebo i nova zemlja i jedno sasvim drugačije novo odbrojavnje. ‎subota, ‎30. ‎prosinca ‎2017. 16:40:25

Stara godina

Sada starim u velikoj svečanosti,
svi će me odbaciti kao neželjeni prah,
kao prašinu od koje sastavljene su mi kosti,
kao lošeg duha što potiče strah.

Povlačim se kao sutonima duga sjena,
neki žele zaplakati, al' im vrijeme juri
dok u meni trne ona mlada žena,
makar srce odolijeva kišama i buri.

Mudrija sam od te nove godine i dobi,
mogla bih posvjetovati o njenu početku
što me kinji, tjera i do srži drobi,
i bez milosti za mene predaje se svetku.

Jednom poslije vratit ću se rado
kao draga uspomena, kao pokajanje
svega onog što je sada svježe, mlado
da nahranim stare, preživjele sanje.
‎subota, ‎30. ‎prosinca ‎2017. 07:44:13

Zalazak ljeta

Na toj tihoj vodi, blještavoga traga,
raste drvo neko, stoji raširenih grana,
dok mu na njih pada sunčeva toplina blaga
što zalazi naopako da bi rađala još dana

negdje daleko, na drugoj strani svijeta;
pozdravlja se sunce, pozdravlja planina,
s krošnjom razlistanom kasna ljeta
kao da je prostrla se meka tkanina

preko vode ranjive i sve više hladne.
Neke ptice, sakrivene u zenitu sjena,
glasne zvuke šalju, čudne, iznenadne
kao da probudila se davna uspomena.

Rumenilo oblijeva cijelu krasnu sliku,
plamen kugle sunca svijetli žarko žutom;
nitko na daleko ne čuje tu viku
što je stvara drvo svojim ljetnim skutom.
‎petak, ‎29. ‎prosinca ‎2017. 16:10:38

Poruka srca

Ljubavnu baladu, tužnu, crnu,
o tom rastanku kraj živih voda
što su nekad pojile i nas i srnu,
sanjala sam pri odlasku broda

daleko niz rijeke, jako plovne,
koje zauvijek odnose duše,
makar žive jošte i poslovne,
da se tamo daleko obruše

veličanstvenošću svojih vodopada.
Hoće li preživjeti i kako
moja duša draga, moja slatka nada
ili će mi umirati lako?

I, ako preživi, da li stići će na cilje,
hoće li me vidjet' ikad više,
sjećati se žene koja bila mu je milje,
čuti kako tiho u sebi uzdiše?

Tad me moja vjera strasna
spopade u hipu kao lanci čvrsti, snažni,
i utroba moja, od nježnosti krasna,
spozna koliko su svi impulsi važni

kao što je bio onaj poticaj od prije,
kao što me sada ista drhtavica trese
da mi ljubav moja otplovila nije,
makar vidjeh kako rijeka je odnese.

Istu poruku sam čula iz njedara
koju sam naučila kao živjeti iznova
kad sam pročitala iz jedara
da je ljubav moja onaj stvor iz snova.

Isti onaj drhtaj kroz srce mi prođe
kojega bih prepoznala u dubini sviju rijeka,
ista poruka mi anđeoska dođe:
dragi tvoj te sanja i na tebe uvijek čeka.
‎petak, ‎29. ‎prosinca ‎2017. 11:58:12

Tko ljubi, u svjetlosti ostaje

9Tko veli da je u svjetlosti,
a mrzi brata svojega,
u tami je sve do sada.
10Tko ljubi brata svojega,
u svjetlosti ostaje
i sablazni u njemu nema.
11A tko mrzi brata svojega,
u tami je, u tami hodi
i ne zna kamo ide
jer mu tama zaslijepi oči.
Prva poslanica svetoga Ivana apostola, glava 2, redak 9-11



Mrzimo dušmane svoje, svoje neprijatelje, neprijatelje naših prijatelja; mrzimo ubojice, teroriste, političke protivnike; mrzimo svakoga tko nas povrijedi, tko nam ubija život, tijelo, dušu; mrzimo - ljude. A oni su naša braća, stvorenja i osobe radi kojih je Isus na križu raspet bio da ih, zajedno s nama, sve otkupi od grijeha i smrti.

Govorimo da smo kršćani, humanisti, a borimo se protiv tuđih ideologija agresivnim metodama, u mržnji neskrivenoj.

A Ivan, koji je gledao Boga našega, Isusa, Gospodina, živio s Njim, propovijedao i razgovarao, pomagao liječiti sve ljude, hranio siromahe, vidio slavu Kristovu kod preobraženja, stajao pod križem kad je Isus umirao, uzeo Njegovu majku Mariju pod svoj krov i, konačno, susreo, zajedno s apostolima, Isusa uskrsnulog, grlio Ga, ljubio i pozorno slušao, vršeći riječ Njegovu, dokučio je samu bit Boga našega; za Ivana Bog bijaše ljudima Život, Ljubav i Svjetlo.

Koliko puta, kad molimo krunicu žalosnu, spoznajemo ljubav Boga našega i svu silinu te ljubavi: radi nas i naše sreće, našega spasenja trpio je udarce bičem, trnovu krunu, nosio križ svom svojom snagom i raspet bio, za nas, iz ljubavi prema tebi, prema meni i prema svakome od nas, sve nas je nosio u srcu hodeći Kalvarijom.
Želio nas je okupiti kao kvočka svoje piliće, pod okrilje ljubavi svoje. Kako možemo misliti da ćemo, mrzeći se međusobno, dokučiti tajnu kraljevstva nebeskoga, kako možemo shvatiti, kad nam se događa zlo, što Bog od nas traži i očekuje?

Sveti Ivan apostol nam lijepo tumači iz prve ruke što od nas očekuje i za čim čezne Isus, Spasitelj svih ljudi:


"1Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite.
Ako tko i sagriješi,
zagovornika imamo kod Oca –
Isusa Krista, Pravednika.
2On je pomirnica za grijeha naše,
i ne samo naše nego i svega svijeta.
3

2. uvjet: čuvati zapovijedi, osobito ljubav
I po ovom znamo da ga poznajemo:
ako zapovijedi njegove čuvamo.
4Tko veli: »Poznajem ga«,
a zapovijedi njegovih ne čuva,
lažac je, u njemu nema istine.
5A tko čuva riječ njegovu,
u njemu je zaista savršena ljubav Božja.
Po tom znamo da smo u njemu.
6Tko veli da u njemu ostaje,
valja mu ići putom kojim je on hodio.
7Ljubljeni,
pišem vam ne novu zapovijed,
nego staru zapovijed,
koju ste imali od početka.
Ta stara zapovijed jest riječ koju ste čuli.
8A opet, novu vam zapovijed pišem
– obistinjuje se u njemu i vama –
jer tama prolazi,
svjetlost istinita već svijetli.
9Tko veli da je u svjetlosti,
a mrzi brata svojega,
u tami je sve do sada.
10Tko ljubi brata svojega,
u svjetlosti ostaje
i sablazni u njemu nema.
11A tko mrzi brata svojega,
u tami je, u tami hodi
i ne zna kamo ide
jer mu tama zaslijepi oči."
Prva Ivanova poslanica, glava 2, redak 1-11

Blagoslivljajte one koji vas mrze, blagoslivljajte neprijatelje svoje, blagoslivljajte one koji vas progone, blagoslivljajte i vidjet ćete.



Blagoslivljanje

Posljednji vidljiv Kristov čin na zemlji jest - blagoslov (Lk 24,50 sl): onaj blagoslov što ga ostavlja svojoj Crkvi, a koji je ovjekovječila kršćanska umjetnost Bizanta i katedrala. Potanko opisati bogatstva biblijskog blagoslova znači baciti svjetlo na divote Božje darežljivosti i na religiozno svojstvo udivljenja što ga ta darežljivost budi kod stvorova (Dufour, str.54).

Prije nego što će umnožiti hljebove (Mt 14,19//), prije nego što će podijeliti kruh što je postao Njegovo tijelo (Mt 26,26//), prije nego će lomiti kruh u Emausu (Lk 24,30), Isus izgovara blagoslov; a mi 'blagoslivljamo čašu blagoslova ( 1 Kor 10,16)'. Ovdje nije važno da li blagoslivljanje na tim mjestima označuje naročit čin ili poseban obrazac, različan od euharistijskih riječi u užem smislu, ili je ono samo oznaka za riječi što iza toga slijede: činjenica je da euharistijski izvještaji tijesno povezuju blagoslivljanje i zahvaljivanje i da u toj povezanosti blagolivljanje predstavlja obrednu i vidljivu stranu - čin i obrazac, dok zahvaljivanje izražava sadržaj čina i riječi. Od svih obreda što ih je možda Gospodin vršio za svog života, ovaj nam je jedini sačuvan, jer je on obred novoga Saveza (Lk 22,20). Blagoslov u njemu nalazi svoje posvemašnje ispunjenje; to je dar izražen riječju koja je neposredno djelotvorna; to je savršen dar kojim se Otac daruje svojoj djeci, sva Njegova milost, to je savršen dar Sina koji žrtvuje svoj život Ocu, svekoliko naše zahvaljivanje združeno s Njegovim; to je dar rodnosti, misterij života i zajedništva (Dufour, str.62).



Opraštanje

Bog oprašta grešniku koji priznaje svoj grijeh; On ga nipošto ne želi smaknuti (Ps78,38), nipošto ga ne prezire nego ga još oživljuje, njegovo ponizno i skrušeno srce čisti i ispunja radošću (Ps 51,10-14,19; usp. 32,1-11); On je preobilni izvor otkupljenja, Otac koji oprašta svojoj djeci (Ps 103,3.8-14), Dufour, str.783.
Isus podučava da Bog ne može oprostiti onomu koji sam ne oprašta i da valja oprostiti svome bratu ako mislimo moliti oproštenje od Boga.
Opraštanje nije samo prethodan uvjet za novi život, ono je i jedan od bitnih činilaca tog života: zato Isus nalaže Petru da neumorno oprašta, posve suprotno grešniku koji se teži osvetiti protiv svake mjere (Mt 18,21 sl; usp. Post 4,24). Slijedeći Gospodinov primjer (Lk 23,34), Stjepan umire opraštajući (Dj 7,60). Da bi, kao i oni, mogao pobijediti zlo dobrim (Rim 12,21; usp. 1 Pt 3,9), kršćanin mora uvijek opraštati, i to iz ljubavi, kao i Krist (Kol 3,13), kao i njegov Otac (Dufour, str.785/786).

"Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti. (Ef 4,32)."




Prva poslanica svetoga Ivana apostola, glava 1, redak 7
"7Ako u svjetlosti hodimo,
kao što je on u svjetlosti,
imamo zajedništvo jedni s drugima
i krv Isusa, Sina njegova,
čisti nas od svakoga grijeha."


‎petak, ‎29. ‎prosinca ‎2017. 09:00:20

Događaj Isusa Krista

"Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga. Jer knjige  i Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što - po nadahnuću Duha Svetog napisane (usp. Iv 20,31; 2Tim 3,16; 2 Pt 1,19-21; 3,15-16) - imaju Boga za auktora i kao takve su samoj Crkvi predane. A pri sastavljanju svetih knjiga Bog je izabrao ljude koje je, u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći upotrijebio, da - njegovim djelovanjem u njima i po njima - kao pravi auktori pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće (Dei Verbum, III/11)."


Biblijska se religija temelji na povijesnoj objavi.
U Bibliji je objava povijesno uhvatljiv događaj: njezini se posrednici znaju, njihove su riječi sačuvane, bilo izravno, bilo pouzdanom predajom. Vidimo da se objava razvija kroz petnaest ili dvadeset stoljeća, prije nego li dosegne svoju puninu u događaju Krista, objavitelja u najvišem smislu riječi.
Vjerovati za kršćanina znači prihvatiti tu objavu koja ljudima pristiže nošena poviješću (Dufour, str.720).

Od početka Bog često povjerava svoju objavu tradicionalnim putovima, različitim tehnikama kojima čovjek nastoji prodrijeti u tajne Neba: pretkazivanja, snovi, ispitivanja budućnosti i slično. Malo pomalo počinju se lučiti poruke što ih Bog šalje vjerodostojnim prorocima od poruka raznih praznovjerica, gatalaca protiv kojih se bore proroci i mudraci. Iskustvo proroka izražava se viđenjima i čuvenjem Božje riječi, a ta Božja riječ često tumači sama viđenja proroka i svećenika; često ta riječ dolazi bez popratnih viđenja i bez senzacija pa čak tako da proroci ne mogu reći na koji je način došla. Takvo je temeljno iskustvo koje je u Starom zavjetu značajka objave (Dufour, str. 721/722).

Mudraci se služe ljudskim razmišljanjem, razumom, rasuđivanjem kao Božjim darom jer svekoliko znanje proistječe iz jedne transcendentne Mudrosti koja nije nešto ljudsko, ona je način objavljivanja koji nastavlja proročki način.
Proroštvo se i Mudrost udružuju u književnost apokalipse koja znači objavljenje Božjih tajni. Ta se objava povezuje jednako s Mudrošću (Dn 2,23; 5,11.14) kao i s Duhom Božjim (Dn4,5 sl. 15; 5,11.14.). Riječ je Božja ona koja, nadnaravnom spoznajom, daje ključ za razumijevanje snova, viđenja i svetih tekstova (Dufour, str. 722/723).





Predmet Božje objave je uvijek religioznoga reda. Bog objavljuje svoje naume koji čovjeku zacrtavaju put spasa. On objavljuje i sam sebe da bi Ga čovjek mogao susresti.
Bog objavljuje pravila ponašanja, a predmet Objave su i ustanove Božjeg naroda, društvene, političke i bogoštovne; Bog objavljuje svome narodu smisao događaja što mu ih je dano proživjeti i, napokon, Bog postupno objavljuje tajnu "posljednjih vremena". Njegova je riječ obećanje. Otkriva budućnost Davidove loze (2 Sam 7,4-16), konačnu slavu Jeruzalema i hrama (Iz 2,1-4; 60;  Ez 40-48), nečuvenu ulogu Sluge-patnika (Iz 52,13-53,12) itd (Dufour, str. 723/724).

Bog objavljuje i samog sebe kroz ono što ostvaruje ovdje na zemlji, u ljepoti stvorenja, a na specifičan način u povijesti Izraela. Biblijska definicija Boga (Izl 34,6 sl.) nije plod filozofske spekulacije; ona proizlazi iz proživljenog iskustva. A ta konkretna spoznaja, produbljivana vjekovima, određuje stav što ga ljudi moraju zauzeti prema Bogu: vjera i pouzdanje, strah i ljubav, Božji stav koji dopunjuje ljudski stav. Bog je Stvoritelj i Gospodar, Kralj i Gospodin, ali prema Izraelu se također pokazuje kao Otac i Zaručnik te srdačna bogoljubnost čovjeka dovodi i do mistične prisnosti (Hoš 6,6).
Ipak, Gospodinovo lice nikada nitko nije vidio, imenima kojima se Bog predstavlja ne dohvaća se misterij Božjega bića. Izrael tako ne raspolaže Bogom kao što bi druge vjere i narodi raspolagali božanstvima. Bog ostaje u svojoj apsolutnoj transcendentnosti, makar ljudima omogućuje stanovit konkretan pristup svome misteriju. Ljudi su prosvijetljeni Njegovom Riječju, djelovanjem Njegove Mudrosti, posvećeni Njegovim Duhom. U posljednja vremena otkrit će se slava Božja i svako će je tijelo vidjeti (Izl 40,5; 52,8; 60,1). Vrhunska objava koje način nije unaprijed određen (Dufour, str. 725/726).


Božja Objava se usredotočuje u Isusu Kristu koji je istodobno njezin autor i njezin objekt. Prvo je sam Isus predaje svojim apostolima, potom je apostoli saopćavaju ljudima, a kasnije Crkva pod vodstvom Duha Svetoga. Potom Objava doživljava svoje konačno dovršenje kad se kod ljudi bude na spoznaju vjere nadovezalo izravno gledanje Božjeg misterija.

Kod sinoptika i u Djelima apostolskim Bog objavljuje preko činjenica, objavljuje riječima, objavljuje u Isusovoj osobi, objavljuje u Crkvi te u Objavi i djelovanju Duha Svetoga. Objava koju je Isus dao, a saopćuju je Njegovi apostoli i Njegova Crkva, ostaje još nepotpuna, ali najavljuje posvemašnju objavu koja će se zbiti na kraju povijesti. Tada će se Sin Čovječji objaviti u svojoj slavi (Lk 17,30; usp. Mk 13,26//), a ljudi će iz sadašnjeg svijeat prijeći u svijet koji ima doći (Dufour, str. 726-728).

U Ivanovom evanđelju je Isusovo očitovanje dostupno sjetilima i ima transcendentalan doseg. Ivan evanđelist, koji je vidio, čuo, ticao Riječ Života (1 Iv 1,1) ovako sažima smisao svog iskustva: u Isusu se očitovao život (1,2), u Isusu se očitovala Božja ljubav prema nama (4,9).
Ivanovo je Otkrivenje već po svojoj definiciji Objava (Otk 1,1). Ova knjiga se rađa iz susreta dviju jednako zajamčenih božanskih objava: one što je zgusnuta u Pismima, i objave Krista koji je Pisma ispunio. Vidjelac rasvjetljuje jedan drugim ta dva izvora spoznaje vjere i dodaje im zadnju dopunu. Kršćani usred svoje kušnje već gledaju u vjeri nebeski Jeruzalem, iščekujući da im se potpuno objavi (22,2). Tako objava Isusa Krista, koji "je isti jučer, danas i zauvijek" (Heb 13,8) baca svjetlo na svekoliku povijest svijeta, od početka do kraja (Dufour, str.728-731).


"4. A pošto je u mnogo navrata i na različite načine Bog govorio u prorocima, 'konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu (Heb 1,1-2)'. Posla, naime svoga Sina, vječnu Riječ, koji prosvjetljuje sve ljude da se među ljudima nastani i da i h uputi u naunutarnije tajnosti Božje (usp. Iv 1, 1-18). Dakle, Isus Krist, Riječ utjelovljena, kao 'jedan od ljudi k ljudima' poslan, 'riječi Božje govori (Iv 3,34)' i dovršuje spasiteljsko djelo koje Mu dade Otac da ga izvede (usp. Iv 5,36; 17,4). Stoga, jer tko Njega vidi, vidi i Oca (usp. Iv 14,9) - sveukupnom svojom prisutnošću i pojavom, riječima i djelima, znacima i čudesima, a osobito svojom smrću i slavnim uskrsnućem od mrtvih i konačno poslanjem Duha istine - On objavi daje puninu i dovršava je te božanskim svjedočanstvom potvrđuje: Bog je s nama da nas iz tmina grijeha i smrti oslobodi i na vječni život uskrisi.
Kršćanski, dakle, raspoređaj spasenja (ekonomija), kao novi i konačni savez, nikada neće minuti: nemamo više očekivati nikakvu javnu objavu prije nego što se u slavi pojavi naš Gospodin Isus Krist (usp. Tim 6,14 i Tit 2,13). - Dei Verbum; iz Dogmatske konstitucije o božanskoj objavi, II. vatikanski koncil, I glava, redak 4)." ‎četvrtak, ‎28. ‎prosinca ‎2017. 16:57:22