Wednesday, December 20, 2017

Dragi Dome


Neću zvonit' na sva zvona,
al' da nije boljelo me, jest.
Neću rušiti ni slovo s trona,
još ću više raširiti pest

jer ja drugo nemam
i drugačije ne mogu htjeti.
Još se uvijek na letove spremam,
vjerujem da mogu poletjeti

da ti mognem pokazati visove,
cvijeće plemenito iz divljina
i nikada osvojene klisove
gdje je istinska, bremenita tišina.

Znam da boli i da peče
svaka travka na kamenu hrapom,
ali mi je draže svako žeče;
hladit će me oblak svojim hlapom.

Kada stignem tamo gdje se vide
oči neba, haljine od pjene,
gdje se sokolovi cvijeća stide
i gdje svaka bura vene,

znat ćeš okuse od sreće,
od bogatstva čut ćeš tona.
Krv će pasti na to cvijeće,
iz nizine pjevat će ti zvona.

Ti ponesi u zapučku svome
sjeme staro, kao rosa mlado,
i posadi ga na pragu, Dome;
neka peče, neka boli rado.
‎srijeda, ‎20. ‎prosinca ‎2017. 15:23:44

Kad prelete labudovi


Zašto su me napustili labudovi
kad mi šalju poruke od borovine,
kad ja tako slatko snivam;
zašto li su samo tako lijepi snovi
kad me tište samotne korovine,
kad ja iz života slatka još izbivam?

Zašto li je Pepeljuga odjenula modu,
zašto se probudila Snjeguljica,
zašto Trnoružica još spava?
Možda čeka da svi k nebu odu,
možda će je pohvaliti pahuljica,
možda meka ledena je trava.

Ipak, da me nisu labudovi napustili,
svi bi snovi propali već jednom,
već bi nova zima ohladila žića.
Medeki bi darove propustili,
ostavili pšenicu još žednom,
ne bi bilo ni za koga pića.

Sad je carstvo moje u punome cvatu, 
sad je carstvo sve što duša može,
sve što treba i za što se trsi.
Kad prolete labudovi u bijelome jatu,
proći će im život ispod kože,
a kroz krila proći će im srsi.
20.12.2017. 07:07

Sunday, December 10, 2017

Da mi Te je prostrijeti kroz dušu


Mislio je da ću reći "Zbogom"
našem prijateljstvu, našoj nadi
kojima sam opijena kao drogom.
Ti me, Nebo, sad ukradi

da mi Te je nosit' u zjenama sjajnim,
da mi Te kroz dušu prostrijet'
istom nadom s onim žarom trajnim
kojim nosim svoju kostrijet.

Da mi je sad reći sve,
u Tvom praštanju još tugom zanositi
svakom notom ove krasne sne
pa da mi je slavljem zarositi.

Mislio je da ću proći pokraj njega
kao tihi lahor, kao tren,
kao pokraj lanjskog snijega,
kao uzdrhtala, blijeda sjen'.

Ti mi, Nebo, podaj tu širinu
jer ja drugo nemam, samo žuđ
da doživim srcem Ti mirinu
radi koje dragi uvijek mi je tuđ

pa da i ja opet mognem zaploviti
u toj lađi koja nema kraj,
da me mogneš dragim zakloniti
pa da gledam očiju mu sjaj.

Tada on bi mene prepoznao
kao pričesnicu Tvoju, kao svoju dragu
i moj život tad bi stao
na tom osunčanom i Nebeskom pragu.
‎subota, ‎9. ‎prosinca ‎2017. 15:23:36

Dan Gospodnji


Nedjelja je bijela. Kako god gledam, kamo god uputim svoj pogled, nedjelja svijetli bijelim sjajem. Ona mi daje da se osjećam kao da sam se dobro naspavala, kao da sam se nečim ukusnim nahranila i kao da sam čista od svake prljavštine.
Nedjelja je vrijeme za mene. Nitko od ljudi ne može me samo tako odvesti od toga slobodnog i zauzetog dana; nedjelja je kao dan koji ne pripada u čitav tjedan, kao da poslije subote dolazi ponedjeljak.
Nedjelja je dan za opuštanje od svega, za slavlje života, za moje slavlje. Ona je dan bez obaveza, a ima samo tu obavezu da se posvetim sebi i to uvijek na novi način koji se nikada ne ponavlja kao što se ponavlja pospremanje kuće ili utvrđivanje staroga gradiva. Nedjelja se nikada ne ponavlja.
Iako ju posvećujem sebi, nedjelja mi je dan za susrete, one najdraže, najintimnije i najsvestranije i jedine koji su zaista plodni, kreativni.
Nedjelja me ispunjava životnom snagom, nedjelja mi je hrana i piće, utjeha i zagrljaj, romantika i svečanost. Nedjeljom se uvijek živi, nedjelja je dan za preminuće u miru, ona je zaštitnica od svega zla i svake smetnje.
Nedjeljom putujem najbrže i najlakše, stižem najdalje, vraćam se uvijek i sigurno. Vraćam se uvijek drugačija, ali uvijek bolja. Nedjelja me udaljava od divljaštva i profanosti, približava me izgradnji moje osobnosti kojoj nema kraja.
Ona je kao svježe mlijeko ili jabuka, kao objed koji daje okrijepu i zaštitu od preosjetljivosti, obrana organizma od bolesti i zaraza, od nespretnosti i nesretnih slučajeva, od svakoga napada i lukavstava.
Nedjelja je dobrota i čistoća, kvaliteta i svetost, nedodirljivost i pristupačnost. Nedjeljom sam otvorena za svako čudo, za ugodna iznenađenja, za odmotavanje darova. ‎nedjelja, ‎10. ‎prosinca ‎2017. 07:44:17

Milosti puna




Kraljica neba i Majka Crkve puna je milosti.
Prvo nas odvodi u svoja nepregledna nebeska prostranstva u kojima često ništa ne razumijemo, ali se dobro osjećamo. I razum, i osjećaji naši, a i intuicija govore nam da smo na najboljem mogućem mjestu gdje se zajednički i pojedinačno pokušavamo snaći. Majka nas uči abecedu, a mi samo tepamo i zamuckujemo, ali nam se to sve sviđa i ne želimo se maknuti nikamo iz takvoga položaja. Vidimo brzo da brzo učimo govoriti, naučimo malo abecedu i počinjemo određenom komunikacijom koja kao da nas liječi; uvijek se od nečega moramo liječiti. Komunikacija se sastoji od naše probuđene znatiželje iza koje stoji velika ugoda i od uspješnih ostvarenja koja inače nismo mogli postići i o kojima smo mogli samo sanjati.
Uvijek smo oduševljeni svojim stanjem, ali uvijek Majka nudi i daje još više, uvijek ima još nešto što bi nas moglo životno, egzistencijalno zanimati i zaineresirati pa tako postajemo sve više i više svjesno zaintrigirani nebeskim svijetom kojemu ne vidimo kraja.
Majka nas poučava da je uvijek slušamo iako naša pažnja nikada nije dostojno razvijena za to, za posluh. Ona nas odmah uči i pisati i čitati ono što govorimo i slušamo i sve što čujemo, ali to ne ide tako brzo kao produbljivanje naše osjećajnosti i osjetljivosti za raznolike poznate i nove načine komunikacije.
Kako već znamo međusobno razgovarati, tako nam je najlakše naučiti posredovati novu abecedu međusobno iako s Majkom komuniciramo puno svestranije i plodnije. Brzo spoznamo da nam u sveopćoj komunikaciji i razgovoru najbolje odgovara pjevanje i to ne točno onakvo kakvo smo nekada učili već su tu najrazličitije vrste pjevanja: pjevanje iz svega glasa i umijeća u zboru, pjevanje koje je nekako spontano i ne bilježi unaprijed melodiju, profesionalno visokokvalitetno pjevanje i slično. Majka nam pjeva vrlo kratke i jednostavne simpatične pjesmice koje sadrže dubokoumne tekstove i pripjeve.
Tako razumijemo da smo u novoj zemlji i da učimo nepoznati jezik, a na taj način počinjemo označavati sve to što nam je novo i tomu pridajemo jedan zajednički naziv: molitva. Molitva Bogu, molitva za zdravlje, molitva za zagovor drugih ljudi, molitva kao prikazivanje osoba i problematike Bogu za pomoć ili molitva kao način života i komunikacije.
Majka nas informira o nebeskim stvarima, o Bogu, ali i o zemaljskim stvarima o kojima inače nikada i nigdje drugdje ne učimo, a to su vrlo važna egzistencijalna pitanja u kojima nas Majka uči velikoj kreposti jednostavnosti. Uz Majku i od Majke zaista je najlakše učiti.
Sve te odnose ubrzo prepoznajemo kao veoma zdrave, ali u prvom redu kao istinsku ljubav koja može biti ljudska, ali dolazi s neba. Ta ljubav nas drži i održava kada i mi poželimo dobro ljubiti, a znamo dobro da to ne možemo; Majka ispunjava svojom nebeskom ljubavlju našu ljubav. Time nam daje moć i snagu, a potom nas i hrani Bogom na sasvim jednostavan i konkretan način.
Kako našoj znatiželji nema kraja, pitamo se kako prije nismo sve to doživjeli i da li smo stvarno živi ili sanjamo, ili možda umiremo, možda stigli smo u raj o kojemu neki nešto ponekad pripovijedaju. Tada nam već Majka ponavlja prvu i najvažniju lekciju, tumači nam da smo živi i da nam svu tu ljubav i život besplatno daruje Bog te da nam to Bog daruje sebe i želi od nas da mi Njemu darujemo sebe u nebeskoj Majci. I tako počinjemo malo spoznavati gdje smo i što činimo.
U danima kada se odvajamo od Majke radi izvršavanja starih obaveza o kojima nam Majka govori i na koje nas upućuje, mi sve spretnije nosimo Majku sa sobom kako bismo bili svjesni u svakom trenutku da nas Bog ne želi nikada ostaviti same. ‎nedjelja, ‎10. ‎prosinca ‎2017. 07:11:16

Thursday, December 7, 2017

Mir na zemlji


Pronaći ću zemlju bijelu, zemlju plodnu,
onu koja mi se javila u snovima ranim,
koja mi je ponudila domovinu neophodnu
što je sva u sebi pred đavlima branim.

Ta će zemlja nositi se skromno poput sjene,
kao neki plemeniti cvijet vječnoga herbarija
jer na ovom crnom smogu samo tiho vene,
jer za drugo cvijeće potrebna je njena arija,

jer je tužno biti ovdje, ostati i mirisati
dok se s grana zidinastih širi kreča smrad 
što ga nikakvo stvorenje već ne žudi udisati;
samo tiho ginu polja, šume, i selo, i grad.

Ta će zemlja ispod površine biti rahla, crna
kako život imao bi svoju osobinu plodnosti,
kako bi se našli skupa jelenje i lanad, i srna 
da uživali bi svu svježinu meke humusnosti.

Bit će plava sva od mora i od bistrih rijeka,
iz daljine već će vidjeti se njen nebeski sjaj
da svak onaj, koji svoju domovinu čeka,
brzo vidi da mu putovanju došao je kraj

kako bi se mogao pripremiti na vrijeme
za sav pokolj, zluradost i nečistu krv,
sve simbole smiješne da su trulo sjeme
iz kojeg je nikla samo pusta, prašna strv.

Sada znam, zatvorila sam ispucala vrata,
prekrila sam dovratnike prošlih dana
da se oslobodim smrti, zloduha i tata
jer već vidim kako svijetli zemlja obećana.
‎četvrtak, ‎7. ‎prosinca ‎2017. 09:50:16

Tuesday, December 5, 2017

Podno krune Marijine


Svaki narod kao svaka duša,
svaka duša kao jedan dan
što ga mjesec brzo obasjava;
i dok noć nas nit ne sluša,
pod nebom se gradi stan
iz kojeg nam Porođenje prosijava

kao svjetlo-zlatna meka strijela,
poput svjetlosnoga vodopada
koji bliješti zrakom sve to jače,
što je više duša čista, bijela
od svih svojih vjerovanja, nada
od kojih i narodi svi zrače.

Ubila sam velikoga zločinca u sebi
istom kad je otkrila ga mučaljiva Tama
kojoj nudila sam svoje povjerenje,
da ne izdam poredak, da se ne uhljebi
u mom srcu kao vječna panorama
i da smaknem u začetku loše zrenje

i zbog toga što me je pokušala osuditi
kao živu sablast što po svijetu još harači.
Zar to nije moje zaduženje, moja kob,
krhko zlatno svjetlo što više pobuditi
sada kad se svijetom svaki dan zamrači
i gdje svak je svakom rob;

zar da izdam sebe, velikoga klanjaoca
istini i dosljednosti od početka?
Već odavno umirem na blagdane
mjesto da se sjećam Boga, Oca
i da slavim život svakoga svetka,
život svake duše da mi jutro svane

pa da vidim gdje se spustio taj trak,
gdje mi padine od zlatne strijele cvatu.
Među samim "pravednicima" sam korov,
ne znam kako dospjela sam u taj mrak,
ne znam zašto ipak svi žive u ratu,
ali znam da neću pobjeći u neki rov.

Radije ću slijediti i dalje onu strijelu
što me uvijek nosila u mojoj vjeri,
makar, evo, ja sam uzrok  svega zla;
već sam dotakla i zoru zlatno-bijelu,
korov spade s duša u velikoj mjeri;
Marijina kruna već mi svijetli sva.
‎utorak, ‎5. ‎prosinca ‎2017. 03:05:55

Popular posts