Wednesday, October 25, 2017

Melem


Kako bi to stvarno bilo
kada ne bih imala ni rod,
niti majčino sveto krilo,
niti nesiguran hod;

kada ne bih nosila u sebi
rodnu grudu i životni stil
dok mi suza spala ne bi,
dok mi ne bi spao til?

Kakva bih ja bila poetesa
kada ne bih ljubav uličnu isprobala
i kad ne bih nosila ni krijesa
tamo gdje mi se pokaže obala;

kad bih provodila dane, noći
u sterilnosti si stihova
koji nikad ne bi mogli doći
tamo gdje je domovina njihova?

O čemu bi pjevale moje priče
iz bračne ložnice, iz kuloara,
od nevolja koje se diče
i od nebeskih zlatnih dara;

čime bih badrila jutra snena
i sumrake s jesenskm kišama
kad ne bih bila i crna sjena,
kad ne bih znala što je tama?

Kako da pjevam o zvijezdama i svjetlu
ako ne poznam blato po kojemu gacam
i kako da odriješim životnu petlju
ako lažne tonove ne pobacam

svuda po livadi njina rođenja?
Zar mi je pjevati samo djevojčicama
koje dosadom plode u zemlji buđenja
raznolikih želja i pota na sljepoočicama

dok se pod nebom zeleni ružmarin
i obećanje vječno za sretne i mirne dane
pa da snivam život koji je dobar i fin
i da mi nikada melem ne osvane?
‎srijeda, ‎25. ‎listopada ‎2017. 05:26:19

Tuesday, October 24, 2017

Mišići, kratka priča


Uglavnom sam žena, u svom životu bila sam djevojčica, dječak, supruga, trudnica, kauboj, bespomoćno "ono", a vrlo često starac.
Ne znam smijem li mijenjati svoju rodnu opredijeljenost i koliko puta, ali u iskrenosti moram priznati da mi se rodna ideologija provlači oduvijek kroz moj osrednji život. 
Kad sam gledala one "junačke" filmove, uvijek su u njima bili jaki dečki, a cure slabašne. Tko ne bi poželio biti glavni junak i glavni glumac u filmovima pa makar to značilo da se mora ponašati kao osoba suprotnoga spola od onoga kojega nosi, to jest i dečki i cure moraju imati hrabrost, moć i snagu.
Ženska snaga, to je sasvim druga tema.
Dakle, serviraju nam supermene, jake i mišićave face, a kad tamo - oni mlate po slabijima. I što sada kad moji mišići nikada neće postojati, niti se toliko zjačati kao mišići prirodnog muškarca? Čak i kad je gej, jači je ma kako ja istrenirala i napumpala svoju snagu. Ako zatreba, preostaje mi samo raznorazno tipično "žensko oruđe i oružje" koje rabe svi, i muško, i žensko, i srednje.

U glavama klasičnoga muškoga svijeta žena uvijek mora biti sređena i lijepa, privlačna barem u nekom detalju za bilo čije oko i - mora šutjeti. Ako se poslije preokrene u neku ružnu i blebetavu babu - dobije prezir i batine. Može uzvratiti, ali uglavnom ne želi jer živi za boljitak vlastite djece i obitelji. Sada dolazi ono što mi nije jasno. Ako žena odredi da je muško i želi mušku osobu za zajednički život, kakva bi to morala biti šora u braku?!

Ili ako žena pokuša mišićima uzvratiti na mišiće, kako tek onda kada joj društvo odobrava da je zaista muško pa je prema tome borba između žene i muškarca ravnopravna? Tko će tada zaštititi slabo žensko, žene i djecu, i obitelj?

Priznajem da je naporno biti žena, to je tako oduvijek. "Muške šovinističke svinje" očekuju mišiće u borbi za život i opstanak čitave obitelji, a potom očekuju privlačno stvorenje naglašene suprotne spolnosti, ili bilo kakve spolnosti: važno je samo da postoji neki nadomjestak za uspješno istresanje sjemena. Jer ako sam žensko, moram li se odvojiti od muškoga svijeta i silom postati gej ženska?

Muškarci oduvijek vladaju, oni su nam to namjestili da bi uspješnije džabalebarili dok ženska marva šljaka, eto to je. ‎utorak, ‎24. ‎listopada ‎2017. 19:22:38

Kvaliteta vjere


Jednom kad povjeruješ, otvara ti se novi svijet, pogibaš se i spuštaš duboko jer stojiš pred svojim Stvoriteljem, pred Ocem nebeskim. Odjednom ti se otvaraju široki vidici, spoznaješ svoju malenost, ali i svoje mjesto u životu i svemu što možeš pojmiti. Tada vidiš, na primjer, kako si subjektivan i kako su drugi ljudi subjektivni i kako su priče o objektivnom sagledavanju stvari samo puke maštarije. Plodovi oholosti ljudske.
Nisi malen pred ljudima, a ravnopravan si s Ocem koji te štiti, koji sve zna, koji želi tvoje dobro jer tvoje dobro je Njegova sreća. 
Imati roditelje znači biti uglavnom sretnik. Imati majku je neopisivo, saznati za bezuvjetnu ljubav. Imati oca, pravoga tatu, znači sazrijevati u odgovornosti, samostalnosti. Otac te uvodi u život odraslih i zrelih promišljanja i djelovanja. Majka te uvijek želi zaštititi, a tata te uči kako ćeš se zaštititi sam. Majka te njeguje, a otac te poštuje. Majka stalno brine o tebi, a otac ravnopravno s tobom razgovara i tako postaješ sposoban za čitav život pa i za to da jednom budeš i ti dobar roditelj, dobar radnik, dobar upravitelj.
Majka je pristrana, a tata je neutralan prema tebi. Pred ocem vidiš gdje se i u čemu moraš korigirati. Majci si malo i bespomoćno dijete, a tati si ravnopravan partner.
Marija, majka Boga ti je zagovornica kod Oca nebeskoga. Bog ti je Tata, i otac i majka; prvo tvoj Stvoritelj, Stvoritelj tvojih roditelja i svega stvorenja, a potom i istinski Roditelj. Kako? Ta dva opisna pojma nisu jedno te isto, roditelj ti je onaj koji te želi takvoga kakav jesi, već stvorenoga i rođenoga od zemaljskih roditelja. Kako ti Bog postaje roditelj, tata i mama? U tvojoj vjeri, u Objavi koja je Božja inicijativa, Božja riječ za tebe i pitanje tvojoj raspoloživosti i volji da postaneš istinski sin svoga Oca pa ako to želiš, Bog Otac te rađa, istinski te tek tada rađa u sakramentima Katoličke Crkve, u krštenju, ispovijedi i duhovnoj pričesti - u Euharistiji. Euharistija nije samo simbolika već je tvoj porođaj, tvoja inicijacija i tvoje ispunjenje. To počinje tvojim pristankom, a nastavlja se vječno.
Pisanice, nacrtana kuhana jaja, jaslice, ukrašavanje zimzelenog drveća, to je samo simbolika dok su obredi stvarnost ljudska u kojoj se događaju preobrazbe tvoje, a u tim obredima dolazi ti i prilazi rađanje na duhovni i tjelesni svijet, na duhovni i tjelesni život zajedno, a ne samo na smrtno postojanje. Kad pristaneš na rađanje od Tate nebeskoga, počinje tvoj život vjere. Tada ti se ne može dogoditi da za Tijelo Kristovo kažeš da je to samo nekakva simbolika kao što je i bojanje pisanica puka simbolika bez koje se može živjeti. Tijelo Kristovo je tvoj vječni život, tvoje uskrsnuće na dobro i sreću, tvoje vlastito bogočovještvo, to jest čovjekoboštvo. Kad pristaneš na rađanje od Tate nebeskoga, On te dalje vodi zauvijek. Postajete zajednica, a ti postaješ djelitelj s Bogom, dionik božanske naravi iako ostaješ zauvijek čovjek. Postaješ ravnopravan partner svoga Oca nebeskoga, postaješ nebesnik iako ostaješ i zemnik; Otac tvoj je također postao jednom zemnik u Isusu Kristu, svojoj Riječi i Objavi za tebe. Po Isusu Kristu i samo preko Isusa Krista događa se čudo s tobom na očigled tvoga zdravoga razuma i realnoga zemaljskoga života. Jednom kad si pristao na rađanje od Oca nebeskoga, nikada više ne ostaješ isti i ne vraćaš se u nemoguće staro zemaljsko stanje i postojanje. Ako i ne znaš nikada više što te čeka i što možeš očekivati, Tata je uvijek tu da te izvuče i nikada ti ne želi predbaciti greške i spoticanja. Predbacivanja su samo ljudski način prevođenja božanskih riječi kojima ti Otac nebeski izražava ljubav i vjernost. Tata nebeski ne predbacuje ti nikada, On ti uvijek oprašta i uvijek te čeka da Mu se vratiš, a zlo koje proživljavaš ti samo služi da vidiš kako je bez Oca život težak i jadan, da uvidiš da i dalje imaš slobodu izbora i da samo poželiš Tatu da te spasi, samo poželi. Samo Ga pozovi u pomoć, razgovaraj s Njim ako možeš i kako god znaš i umiješ, kako si u svom iskustvu naučio. To je sazrijevanje vječno, sazrijevanje na vječni život.
Kada sazriješ dovoljno, shvatit ćeš veličinu svoje vlastite poniznosti i spoznat ćeš svojega Oca u Isusu Kristu, vidjet ćeš kakva se božanska veličina odražava u Križu. To nikada ti ne možeš dostići, ali zato je tu tvoj Tata nebeski. On ti daje da u sakramentu krštenja odeš s Njim do križa gdje je raspet, umro pa uskrsnuo te tako i ti uskrsavaš i rađaš se, makar ne previše svjesno. Zato su ti potrebni sakrament ispovijedi i pomirenja i sakrament pričesti. U sakramentu Pomirenja Tata ti oprašta ono što želiš i tražiš da ti oprosti kako bi mogao krenuti iz početka, zajedno sa svime što ti je uspjelo i što si dobro učinio, a za to dobivaš i veliku životnu snagu u sakramentu Euharistije.
Vrhunac vjere svoje doživiš često kada shvatiš da je najljepše podložiti se što potpunije Očevoj volji pa tada kreneš u što točnije istraživanje što je stvarna volja tvojega Tate nebeskoga. ‎utorak, ‎24. ‎listopada ‎2017. 04:21:28

I otrt će im svaku suzu s očiju
te smrti više neće biti,
ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti
jer – prijašnje uminu.
Knjiga Otkrivenja, glava 21, redak 4


Sunday, October 22, 2017

Pod vedrim nebom


Beskućništvo naše moderno je ovih dana
u mom gradu koji se obojio u sveč
jer se čeka Mlado Sunce otvorena stana
koje siđe s neba kao Božja Riječ.

Razodjenulo se društvo i prirodu pravu,
ogoljela glad i neimaština u gradovima;
nema se gdje počinuti, nasloniti glavu,
usponi se događaju u najžešćim padovima.

Isusa se slavi na bjelosvjetskim smetlištima,
daleko od neprobojnih i sterilnih kupola
gdje se proizvodi za razmažene umjetna klima
i gdje smrti nema, niti siromaštva, niti spola.

Otpisano mnoštvo na svježem je zraku
gdje sve bolesno istruli od kisika,
napaja se izvorima u sveopćemu mraku;
otpadništvo hvali Boga za malo dušika.  

Raduju se narodi, sastavljeni skupa,
i molitva se sjaji na dječjim usnama,
a za dijeljenje je dovoljna i klupa;
nebesko  je Svjetlo neprekidno s nama.
‎nedjelja, ‎22. ‎listopada ‎2017. 23:19:32

Saturday, October 21, 2017

Ožiljci


Sanjala sam da ću se izgubiti u lišću,
da me neće ništa buditi i smesti,
da ću stati gdje i sjene Boga išću,
da ću kao vjetar strasni na prijestolje sjesti,

na taj tron od mahovine i od bršlja zlatna
što se zarumenio podno neba boje olova.
Oko mene cigla, granje i fauna blatna,
a u nosnicama savršeni mir od borova.

Ipak zjene progledaše, nađoh se u paklu
gdje mi sjećanje na grijehe osta,
gdje sam vidjela se poput odraza u staklu,
gdje me dočekaše kao draga gosta,

čak me obuzeo osjećaj miline
od simpatije i naklonosti bića;
samo dah od borove  mirine
bijaše mi nagovještaj slatka pića

u nektaru gorkom ovih uspomena.
Ipak, rajske predjele sam gledala,
mada nisam bila raj u zemlji sjena
kad sam pogreške poredala.

Bijahu to ožiljci na koži mekoj
kroz koju sam prodisala zagađeni zrak,
smrad u svijetu na tratini nekoj
gdje je svjetlo prodiralo kroza opći mrak.

Tada rekoše mi anđeli s visina
da su ožiljci mi bore, crte što ih gradi lice
koje želio je Svevišnji u svijetu tmina
da me rodi kao svoju, kao vapaj anđelice.
‎subota, ‎21. ‎listopada ‎2017. 04:05:28

Friday, October 20, 2017

Pravda


I tada kad odlazim, vjerujem u život, zapravo tek tada pokreće se vjera moja. Jer dok sam tu, samo sam na kušnji hoću li prepoznati Boga u ljudima, u svijetu. I kada se dogodi prepoznavanje, odlazim sretna. Ako se ne dogodi ništa posebno, znam da to moram promotriti, da moram upitati sebe što mi je Bog htio reći kad mi je poslao nekoga u kome Ga nisam prepoznala i tko me ostavio ravnodušnom.
U stvari, ravnodušna sam samo kad vidim sretne i vesele ljude, tada o njima ne moram brinuti, oni su često barem malo pretenciozni, malo, ali ne previše i mladi su. Pustim ih s blagoslovom u srcu i odem dalje, odem potražiti nekoga tko će me podučiti životu, a takav uglavnom nije sretan već ugrožen, a time i mudriji od onih sretnih i mladih. Ugroženi su stari, mudri od nevolje i jada. Jer što je mudro u sreći i bezbrižnosti? Samo trenutak sreće, to je mudro. Ako se taj trenutak pretvori u stil života, nije dobro, nikako nije dobro.
Sva su djeca mudra ako im dajemo prostora. Ali mi ih učimo nepotrebnostima, mi, grešni od svojih frustracija i frustrirani zbog svojih nakupljenih grijeha, mi, odrasli.
Najviše me privuku oni koji su mudri, a ne traže ništa, ni kunu, ni kruha, ni neke zadovoljštine. Znam da se iza njihove mudrosti kriju bolna iskustva, ali oni ipak žive zadovoljni što su naučili nešto što se može proslijediti bilo kome, meni. I drago mi je da su hrabri, da ne jauču i ne traže ništa. Jer su mudri, sretni su s onim što imaju i što jesu. A imaju život i u svojim patnjama imaju jamčevinu buduće svetosti. Nisu dužni, a mnogi su dužni njima i sve se to vraća višestruko pa je prema tome dobro višestruko zadužiti druge, ne tražiti pravdu jer ovdje pravde nema. Nema je upravo zbog toga da bismo mogli darivati od sebe po mjeri našeg osjećaja za pravednost i po mjeri naše vlastite žeđi za pravdom.
‎petak, ‎20. ‎listopada ‎2017. 03:56:42

I što kada ti ubiju tijelo, kada te usmrte? Što će tada s tobom, gledati kakva su zla počinili, kajati se i ostati nesposobni popraviti počinjeni zločin. Zauvijek se zadužiti kod onoga kojega su ubili, pripisati mu zasluge. Ako ste bili darežljivi prema takvim ubojicama tijela, tada ste još više zaslužni, ako im niste svjesno i namjerno činili zlo. Ako još i opraštate po navici i po životnom opredjeljenju, tada ste već sigurni da ste svetac. Onaj koji vas je pod takvim uvjetima ubio nikada neće dosegnuti taj vaš stupanj svetosti, uvijek će ostati nekoliko koraka iza vas ma koliko svi napredovali u vječnom životu.

Ne kažem da bismo morali tražiti i provocirati druge da nas povrijede i ubiju, ta istina i iskrenost su sami po sebi već jako provokativni.

Da, mudar čovjek je budući sveti čovjek.

Jesam li manje mudar ako sam sretan? Ne, ali ako loviš sreću, nisi mudar. Jer sreće na ovome svijetu nema, postoji samo zadovoljstvo učinjenim, sigurnost, blaženstvo.

I onaj ubojica može biti sretan jednoga dana ako ga ne bace u pakao.

Evanđelje po Luki, glava 12, redak 4-5
"A kažem vama, prijateljima svojim: ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a nakon toga nemaju više što učiniti. Pokazat ću vam koga vam se bojati: onoga se bojte koji pošto ubije, ima moć baciti u pakao. Da, velim vam, njega se bojte!" 

Thursday, October 19, 2017

Na hladnim kišama


Od kada je tako da su kiše slijepe
i da ne zna kaplja gdje će pasti
kad se za nju molitve zalijepe,
kada srce želi sa njom srasti;

od kada su studeni nam okovale
ove duše što se kao lava tope!
Jedna drugu čežnjom omotale,
a nedužni vapaj k nebu se prope.

Sakrivene suze čisti obraz orosile,
porivi se ljubavi međusobno traže,
a kiše su silno snoplje pokosile
i drveće visoko sve to više snaže.

Munja kao suha trska puca,
nervi ne podnašaju ni groma
koji trese utrobu u kojoj grca.
Kako zaplivati poslije sloma

ako nije nebo ono koje šalje kapi?
Tiho, dušo, ne buni se protiv toga
da ti život u u toj čežnji hlapi
jer će čuda neviđena vratit' uzetoga

kao što se k nebu vraća kap.
Ljeta će stići oblikom sparina,
sanjat ćeš da miluje te slap
i postat će novo od starina.

Ne boj se, to je samo oblak tusti,
prognani su najsvetija bića;
ne trzaj se, samo se prepusti 
svome uvjerenju, boli svoga žića.
‎četvrtak, ‎19. ‎listopada ‎2017. 06:31:40

Popular posts