Put jedne duše

Kako mora biti teško duši
koja vječnoga života nema trag,
koja svaki polet brzo sruši,
koja ne zna kako Stvoritelj joj blag

namijenio je carstva nepregledna.
Kad bi samo zamoliti znala,
vidjela bi lica sveta i prečedna,
ćutila bi koga radosno je zazvala,

Onoga u kojemu je vječni nastanak,
vječna volja vratiti se domu starom
i u kojem nalazi se obećani stanak
što ga Bog uredi da bi bio vječnim darom.

Već bi istog trena našla se u Bogu,
u Njegovom ljubavnom i pravedničkom krugu
kao dionica vječnosti u rajskom logu
jer je Spasitelj joj dao da pobijedi kugu,

nevjeru i bijedu, strahove i jad.
Duša tada našla bi se na visini
na kojoj se sastavio sveti velegrad
od svih duša koje klanjaju se Istini.

Zamisli da možeš pravednikom biti vječno
i da za čas nađeš sebe živim stvorom
koji nema negativu, nema više grešno srce niječno
nego uspinje se neprekidno Božjom gorom,

a nikada Boga ne može sustići;
ipak slavno gleda Ga u lice
i za uvijek može Kristu bliže prići,
i s blaženstvom uvijek pasti nice,

samo zato što i sama duša ljudska
bogom postaje tek tamo i tek tada
kad dopusti da joj spadne ta zemaljska ljuska
što joj smeta da se Bogu nada.
‎petak, ‎18. ‎kolovoza ‎2017.  19:47:20

Ti si moj križ

Nisi ti meni ljubav prva
što snove traži, ideale gleda,
što se sa svime hrva;
kada je potrebno, utjehu ne da.

Nisi ti meni pjesma i zanos,
mekano paperje života medna,
pogleda značajnih veliki nanos,
zora vrijedna i večer čedna.

Ti si mi križ na vjetru jakom,
ti si mi stres i potres,
smetnja u snu i radu svakom,
učestali zemljotres.

Ti si mi trun što oči peče,
ti si u grlu mome riblja kost,
bura što bode, smeta i siječe,
razrušeni most.

Ti si muka na zrnu graška,
vapaj i muk,
križna staza, strma i kraška,
slomljeni luk.

Ti si mi najteži uspon i pad,
blagi pot i krvava rosa,
na krovu svijeta prazan grad,
stopa vatrena, bosa.

Ti si moj uspjeh i slavlje,
ti si pobjeda mojih puta,
bijela kosa i propalo zdravlje,
sigurna staza do Božjih skuta.
‎četvrtak, ‎17. ‎kolovoza ‎2017. 23:34:22

Proljećima, jesenima

Proljećima žrtvu ja sam blagovala,
jesenima ubirala plod
od kojeg ni jesen nije žalovala,
ona, bogata, je postala moj rod.

Sunce me je ljetima ispijalo,
zadnji atom snage
iz koje bi isklijalo
izobilje kiše drage.

Ledi, mrazi, snjegovi svi,
hladne noći do kostiju,
pod kojima mlado sjeme zri,
doniješe mi ukusnu i svježu Hostiju.

Takva opet jesen bit će,
izobiljem nakrcana,
jer kad kiša jutrom sviće,
opijena sam i nacvrcana.

Doživim li tu, na ovom mjestu,
opet novu, svježu preobrazbu,
podnijet ću i zimu čestu, 
uživati anđeosku glazbu

pa i ako odem u daljine,
opet stižem na sve isto:
bili mrazi ili ljeto sine,
preda mnom je, sigurno i čisto,

blagovanje Boga, dioništvo
naravi Mu od koje sam svoja.
Takvo Njegovo je Sioništvo,
takva i siromašnost je moja.
‎četvrtak, ‎17. ‎kolovoza ‎2017. 21:54:53

Ono malo nade

Da ću umrijeti od tuge,
nikad ne bih rekla;
kao pseto pored javnog plota.
I ne zato što bih marila za druge,
i ne zato što bih možda i poklekla,
ne. Samo željela sam reći smisao života,

pokazati doslovno kažiprstom,
uprijeti u glavnu točku svega.
Normalno je da su me odbacili,
to sam osjetila već i s krstom.
Ipak, tuga me je sapela k'o stega
koju trpe oni što bi nešto značili

pa se žrtvuju i trude bez uspjeha.
I sretna jesam, ali tuga svoje traži,
ona kao da je dokaz viših aspiracija
jer za nju ne može postojati ni utjeha,
jer tu tugu ništa, ništa ne ublaži,
jer je rajska ta anticipacija.

Da ću tiho gasnuti i neprimjetno,
nikad, nikad ne bih pogodila.
Znaš li, to je zalog moguće mi svetosti
jer ono što si zamišljam presjetno,
nije ništa kad se jednom budem rodila;
tada znat ću tajnu sreće i svjetlosti.

Da sam čak i to zaslužila,
naravno da ne bi valjalo.
Bog će dati, sve što jesam Njegovi su dari.
Kao kvočka piliće tugu sam okružila
da se ne bi slučajno okaljalo
ono malo nade kakvu nose čak i strvinari,

onu mrvu nadanja u svemu,
zrno te sigurnosti što tinja
kao neugasiv cvijet sred srca;
kao kada duša ne daje se ničemu
već se samo trsi biti škrinja
usred koje ono malo nade grca

kao da će rastaviti čitav svijet i dušu.
Nada uporna je, mada sitna,
lako trpi sve oluje i nevere,
kao zrno pustinjskoga pijeska trpi sušu,
uvijek neophodna, uvijek hitna.
To je nada koja uvijek ponajslađe plodove ubere.
‎ponedjeljak, ‎14. ‎kolovoza ‎2017. 20:35:51

Majko

Gospo, ti si moj rođendan,
svet i tako djevičanski.
Ti si moj najdraži dan,
ti si mi pir sužanjski,

ti si mog oslobođenja cvat
kao ruža crvena i bijela,
kao nasmiješeni lat,
kao svijeća moga tijela.

U tebi se sastajem
kao mora noćni šum
od kojega zastajem
da bih pročistila um.

Ti si za me sunčani zalazak,
ti si mi putokaz, itinerar;
ti si mi najuspješniji pronalazak,
ti si za mene najveći dar.
‎nedjelja, ‎13. ‎kolovoza ‎2017. 04:29:38

Tijesak

Proljeća su prošla, ljeta žarka,
jeseni se nadam, plodnoj kao maslinici
kada ih težaci stanu prostirati
pa se podno sunca jarka
kotrljaju masline i široki vidici
što ponekad znaju dušu razdirati.

Završna melodija života sliči tepanju
mladih ljudi koji traže svoje pute,
sliči trudovima koji guraju u nepoznato.
Veliko je uzbuđenje u staračkom jecanju
kojim duše mole da pod Božje skute
istresu sa sebe samo suho zlato

onog dana, toga kobna časa
u kojemu se odlučuje o svemu,
do kojega duša hoće izdržati časna.
Velika je nagrada čuti zvuke glasa
koji poništava svaku smrtnu tremu,
obećava da je porođajna muka krasna.

I kao kad maslina ispusti svoje ulje,
tako Muka Boga blagoslivlja težaka
da mu sve to bude lako, da mu bude lijek.
Duša samo mora uzimati s vrulje
kako ne bi propala il' bila mlaka,
kako ne bi brinula za života svoga tijek.
‎subota, ‎12. ‎kolovoza ‎2017. 01:00:49

Križ u pustinji

Dozivam te, Dušo duše moje, 
kao što bi umor dozivao uskrsnulost
onih dana kada i slavuji poje,
onih sutona u kojima se sjaji usnulost

svih svjetovnih događanja i događaja
i svih blještećih i slavnih muža,
traženih žena, djece papirnatoga zmaja,
blijedih staraca u vrtovima ruža.

Jer svi oni, kao u nekome kompletu,
proizvode strašne zvuke i pogrešne slike
koje doživljavam kao lošu riječ o svijetu,
a on za me više nema snažne krike.

Blagoslovljen budi, Bože, na tome Ti hvala,
mislila sam nikad neće proći
sva potražnja obaveza društva, ideala,
naređenja tuđa i prikazivanja moći.

Zar ja ne bih odmakla već davno
živjeti po svome i po Tvojoj blagoj volji
da me nije Tvoje ime slavno
slalo naokolnim putem u taj život bolji;

zar ja nisam rekla što bih htjela
kad bi bilo to ostvarivo,
odlučila tu najveću od svojih želja
izdati u Tvoje srce podarivo?

Sada daješ izobilno kao što Ti znaš;
da je Tvoja volja, o tom nema sumnje
jer je uvijek takav bio ovaj odnos naš,
jer u Tvojoj volji ne postoji humnje

nego samo uskrsnuće i preobraženje,
samo život živi, izobilje nagrada i darova;
potrebno je svakog časa samo obraćenje,
s moje strane nema druge njive, niti rova.

Da sam brzo dobila to uslišanje,
danas ne bih umijela Ti zahvaljivati;
ne bih znala niti što je disanje,
ne bih umijela Te k sebi dozivati.
‎ponedjeljak, ‎7. ‎kolovoza ‎2017. 23:16:38