Proljećima, jesenima

Proljećima žrtvu ja sam blagovala,
jesenima ubirala plod
od kojeg ni jesen nije žalovala,
ona, bogata, je postala moj rod.

Sunce me je ljetima ispijalo,
zadnji atom snage
iz koje bi isklijalo
izobilje kiše drage.

Ledi, mrazi, snjegovi svi,
hladne noći do kostiju,
pod kojima mlado sjeme zri,
doniješe mi ukusnu i svježu Hostiju.

Takva opet jesen bit će,
izobiljem nakrcana,
jer kad kiša jutrom sviće,
opijena sam i nacvrcana.

Doživim li tu, na ovom mjestu,
opet novu, svježu preobrazbu,
podnijet ću i zimu čestu, 
uživati anđeosku glazbu

pa i ako odem u daljine,
opet stižem na sve isto:
bili mrazi ili ljeto sine,
preda mnom je, sigurno i čisto,

blagovanje Boga, dioništvo
naravi Mu od koje sam svoja.
Takvo Njegovo je Sioništvo,
takva i siromašnost je moja.
‎četvrtak, ‎17. ‎kolovoza ‎2017. 21:54:53

Ono malo nade

Da ću umrijeti od tuge,
nikad ne bih rekla;
kao pseto pored javnog plota.
I ne zato što bih marila za druge,
i ne zato što bih možda i poklekla,
ne. Samo željela sam reći smisao života,

pokazati doslovno kažiprstom,
uprijeti u glavnu točku svega.
Normalno je da su me odbacili,
to sam osjetila već i s krstom.
Ipak, tuga me je sapela k'o stega
koju trpe oni što bi nešto značili

pa se žrtvuju i trude bez uspjeha.
I sretna jesam, ali tuga svoje traži,
ona kao da je dokaz viših aspiracija
jer za nju ne može postojati ni utjeha,
jer tu tugu ništa, ništa ne ublaži,
jer je rajska ta anticipacija.

Da ću tiho gasnuti i neprimjetno,
nikad, nikad ne bih pogodila.
Znaš li, to je zalog moguće mi svetosti
jer ono što si zamišljam presjetno,
nije ništa kad se jednom budem rodila;
tada znat ću tajnu sreće i svjetlosti.

Da sam čak i to zaslužila,
naravno da ne bi valjalo.
Bog će dati, sve što jesam Njegovi su dari.
Kao kvočka piliće tugu sam okružila
da se ne bi slučajno okaljalo
ono malo nade kakvu nose čak i strvinari,

onu mrvu nadanja u svemu,
zrno te sigurnosti što tinja
kao neugasiv cvijet sred srca;
kao kada duša ne daje se ničemu
već se samo trsi biti škrinja
usred koje ono malo nade grca

kao da će rastaviti čitav svijet i dušu.
Nada uporna je, mada sitna,
lako trpi sve oluje i nevere,
kao zrno pustinjskoga pijeska trpi sušu,
uvijek neophodna, uvijek hitna.
To je nada koja uvijek ponajslađe plodove ubere.
‎ponedjeljak, ‎14. ‎kolovoza ‎2017. 20:35:51

Majko

Gospo, ti si moj rođendan,
svet i tako djevičanski.
Ti si moj najdraži dan,
ti si mi pir sužanjski,

ti si mog oslobođenja cvat
kao ruža crvena i bijela,
kao nasmiješeni lat,
kao svijeća moga tijela.

U tebi se sastajem
kao mora noćni šum
od kojega zastajem
da bih pročistila um.

Ti si za me sunčani zalazak,
ti si mi putokaz, itinerar;
ti si mi najuspješniji pronalazak,
ti si za mene najveći dar.
‎nedjelja, ‎13. ‎kolovoza ‎2017. 04:29:38

Tijesak

Proljeća su prošla, ljeta žarka,
jeseni se nadam, plodnoj kao maslinici
kada ih težaci stanu prostirati
pa se podno sunca jarka
kotrljaju masline i široki vidici
što ponekad znaju dušu razdirati.

Završna melodija života sliči tepanju
mladih ljudi koji traže svoje pute,
sliči trudovima koji guraju u nepoznato.
Veliko je uzbuđenje u staračkom jecanju
kojim duše mole da pod Božje skute
istresu sa sebe samo suho zlato

onog dana, toga kobna časa
u kojemu se odlučuje o svemu,
do kojega duša hoće izdržati časna.
Velika je nagrada čuti zvuke glasa
koji poništava svaku smrtnu tremu,
obećava da je porođajna muka krasna.

I kao kad maslina ispusti svoje ulje,
tako Muka Boga blagoslivlja težaka
da mu sve to bude lako, da mu bude lijek.
Duša samo mora uzimati s vrulje
kako ne bi propala il' bila mlaka,
kako ne bi brinula za života svoga tijek.
‎subota, ‎12. ‎kolovoza ‎2017. 01:00:49

Križ u pustinji

Dozivam te, Dušo duše moje, 
kao što bi umor dozivao uskrsnulost
onih dana kada i slavuji poje,
onih sutona u kojima se sjaji usnulost

svih svjetovnih događanja i događaja
i svih blještećih i slavnih muža,
traženih žena, djece papirnatoga zmaja,
blijedih staraca u vrtovima ruža.

Jer svi oni, kao u nekome kompletu,
proizvode strašne zvuke i pogrešne slike
koje doživljavam kao lošu riječ o svijetu,
a on za me više nema snažne krike.

Blagoslovljen budi, Bože, na tome Ti hvala,
mislila sam nikad neće proći
sva potražnja obaveza društva, ideala,
naređenja tuđa i prikazivanja moći.

Zar ja ne bih odmakla već davno
živjeti po svome i po Tvojoj blagoj volji
da me nije Tvoje ime slavno
slalo naokolnim putem u taj život bolji;

zar ja nisam rekla što bih htjela
kad bi bilo to ostvarivo,
odlučila tu najveću od svojih želja
izdati u Tvoje srce podarivo?

Sada daješ izobilno kao što Ti znaš;
da je Tvoja volja, o tom nema sumnje
jer je uvijek takav bio ovaj odnos naš,
jer u Tvojoj volji ne postoji humnje

nego samo uskrsnuće i preobraženje,
samo život živi, izobilje nagrada i darova;
potrebno je svakog časa samo obraćenje,
s moje strane nema druge njive, niti rova.

Da sam brzo dobila to uslišanje,
danas ne bih umijela Ti zahvaljivati;
ne bih znala niti što je disanje,
ne bih umijela Te k sebi dozivati.
‎ponedjeljak, ‎7. ‎kolovoza ‎2017. 23:16:38

Visoko je iznad zemlje nebo

Znam da imaš nesuđene snove
i da često boriš se na koljenima,
i da klecaš srcem blijedi ove,
da se povijaš ka korijenima.

Ima dana kada riječi zastanu,
same sebe preduhitre, same sebe nađu
da su prebjegle u zastranu;
nitko nema novu riječ il' mlađu.

Štoviše, svi ponavljaju isto,
kao navijeni kolci probadaju srž;
a još misle srce im je čisto.
Sužnjevi smo, uminula krž.

Istog dana kad je sunce zapadalo
nekome je jutro bilo, a nekome ponoć.
Isti osjet ponavlja se kao zabadalo,
ni od kuda ne dolazi pomoć

jer je čovjek nikada ne želi
već to više pamti što ne može skriti;
to što ne zna, to ne dijeli,
al' je voljan uvijek takav isti biti,

sve dok ne kapne mu zora prosvijetljenja.
Tad u nevjerici Boga ljubi revno
kao da mu nikad nije bilo ta oduševljenja;
sunce izlazi mu bezbroj puta dnevno.

Premda duši možda već odavno je za mrijet',
i mada joj nije nikad vjerovati toga,
kao malo dijete kad otkriva svijet,
tako izgleda i ona kad otkriva Boga. 
‎nedjelja, ‎6. ‎kolovoza ‎2017. 13:29:01

Devetnica Mariji

U srcu prozirnog plavetnila, 
ogrnuta plaštom plavetnim,
ravnog stava, širiš ruke,
odlazeći u vis kakvog nikad nisi snila,
popraćena anđelima s vjetrom proljetnim;
zaboravljaš suze, boli, muke.

Gledaš točno me u oči, ali gledaš kroz mene,
među nama nalazi se Sinak tvoj i moj
koji nas razdvaja i još više spaja;
svaki put kad molitva iz mene krene,
ti se blago smiješiš mada vodiš težak boj;
prisjećaš se kobi usred sve to većeg sjaja

koji te obuzima u tvome uznesenju.
I svaki puta kad me zagovaraš,
sve si sjajnija i veća, sve se si više plavkasta
od velikih visina kojim' stižeš Božjem oproštenju
jer ti tada novu, veću nadu stvaraš;
haljina ti prebijela šalje na me duha rasta.

Oko tebe sama slava tada cvate krvlju boje purpurne
kao da je Božji Sin ti krv je proslavio,
onaj sastav, otopinu koja nosi premnogo ljudskosti,
čiste i duboke kao što je patnja zemlje tmurne,
kao da je tebe, purpurnu, zauvijek tu postavio
da bi mogla obuhvatiti sve žive, slabe ljudske kosti,

da bi mogla postati nam majčicom nad majkama.
Čahura se neka zlati kao sunce oko tvojih skuta
da bi mogla nas zaštititi, dati da se volimo
jer ti si ta što kao zemljanka je prošla hajku nad hajkama.
Vreba li još uvijek na te ona zmija, lukava i ljuta,
kao što su ljuti dani kada te ne molimo?

Kruno plava, kruno zlatna mog i našeg postojanja,
reci da li prozirna je bila tvoja duša
dok si poziv iščekivala u mladosti i samoći;
da l' si bila tako nebeski plavkasta zbog odstojanja
kojeg imala si da te zmija previše ne kuša,
da li smrzla si se usamljena, sama u hladnoći

ili blažena si bila od početka svoje svijesti?
Da li hodila si teškim putevima, padala strminama;
da li vidjela si kako može mračna ova zemlja biti
ili ti je bilo uvijek drago što ti možeš neku dušu sresti?
Je li i za tebe ovaj svijet ljepota i divota sama?
Kako dospjela si blaženoga stanja svoga kriti?

Da li Bog je tebe otvorio kao što je posjetio tvoje krilo,
tako da svi znaju, ali nitko ne primijećuje;
da li mi smo svi k'o zvijezde koje oko tebe svijetle?
Jesmo li ti nakit, ures tvoje krune, dragocjeno svjetlilo,
da li naše križeve tvoj Bog i naš osvećuje,
da li broji s tobom naše mučne, teške milimetre?

Ljudi nisu manje grešni ako se i blaženim učine,
a ti bezgrešna si, a ljudsko stvorenje.
Smijem li upitati te još i onu žensku stvar:
da li znaju momci svijeta da im smisao umine
kad od žene traže ponajveće otvorenje
pa im tada nude samo grešnosti na dar?

Zašto ženu kazne samo zato što je žena,
da li i ti morala si kroza sve to prolaziti?
Zašto ljubav muža liči čistoj mržnji?
Hoće li i ona biti tako uznesena
kao što si i ti, blaženice koja umiješ poraziti
svojom nevinošću samog vraga do njegovih pržnji?

Kraljica si moja, nebeska i zemaljska,
duh si moje duše, duša moga duha,
a znam dobro da smo svi ti isto dragi.
Samo daj da dođem k tebi na ta vrata rajska,
samo daj mi vijekom blagovati tvoga Sina kruha,
samo čuvaj za me vijekom taj tvoj osmijeh blagi.
‎subota, ‎5. ‎kolovoza ‎2017.  19:59:25