Wednesday, June 14, 2017

Sveta gozba


Prva poslanica svetoga Pavla apostola Korinćanima, glava 10, redak 14-17
"14
Sveta gozba
Zato, ljubljeni moji, bježite od idolopoklonstva. 15Kao razumnima velim: sudite sami što govorim. 16Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? 17Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha."

Kružim literaturom, po svuda slavi se Tijelovo, a spominju se i Upute apostolske, "Uputa (Didach´e) Gospodinova narodima po dvanaestorici apostola", to je nešto kao 'najprviji' postojeći katekizam: 
Dr. Zvonko Pažin, župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu, Portal 'Vjera i djela', u svom Nacrtu za homiliju, između ostaloga, piše:
"U jednom starom kršćanskom spisu s početka drugog stoljeća o euharistijskom se kruhu ovako govori: “Kao što bijaše ovaj razlomljeni kruh raspršen po bregovima, i sabran postade jedno, tako neka se sabere tvoja Crkva s krajeva zemlje u tvoje kraljevstvo. Jer: tvoja je slava i moć u vijeke. Amen” (Didahe). Prekrasna slika. Kao što mnogo zrnja čine jedan kruh, tako i Crkva Kristova, sabrana od mnoštva vjernika treba biti jedno tijelo, Kristovo Tijelo, živo Tijelo u kojemu je svaki dio, svaki član važan i u kojemu radost i žalost jednoga pogađa i drugoga. Jer, trpi li noga ili ruka zbog neke bolesti, trpi cijelo tijelo. U današnjem kratkom drugom čitanju (1Kor 10, 16-17) sveti nam Pavao upravo to želi staviti na srce: otajstvo euharistije otajstvo je našega jedinstva.".

I gledam fotku nebeskih žitnica, raspršene oblake koji se miješaju s odrazima zalazećeg sunca, a sve je to jedno sunce i sve je to jedno nebo - naše zajedničko nebo. I kada god pogledamo u nj, sjedinjujemo se sa svima koji promatraju sunčane ili oblačne brazde, bude se ili odlaze na spavanje, rađaju se ili umiru.. ma, dosta bi bilo toga deizma s moje strane jer nebo se gleda, a kruh se pripravlja stvarno i blaguje se.
Volim pomišljati o mudracima, ali svima nam je ljudska mudrost uzaludna na neki način, kada pokušavamo shvatiti što je to u pričesti, a nije nigdje drugdje.
Euharistija je privilegirani susret s Isusom.
Kada se svi preduvjeti ispune, u činu Euharistije dolazi do transsupstancijacije, pretvorbe, ali upravo svi preduvjeti su ono što nam je zaista na zemlji bitno i što razlikuje pričest od čarobnog štapića i simbolizma, i magije. 
I za kruh naš svagdašnji moramo ispuniti određene preduvjete da bi nam bio od koristi, da bi nas nahranio.
To ovdje ne piše. To se uči čitav život.
Kada prinosimo kruh i vino, tada blagujemo Krista i Krv Njegovu, i Tijelo Kristovo i svi smo mi ljudi, i svi smo mi različiti. Jedinstvo nikada nećemo postići. Ne bez Euharistije na koju dolaze i anđeli i koja se odvija neprekidno po kugli zemaljskoj. ‎srijeda, ‎14. ‎lipnja ‎2017. 20:30:39

Nesuđena


Poezija nije drugačija od filozofije,
matematike ili od heklanja.
Poezija je često bolesna od atrofije,
a još češće je tužna od čekanja,

ali to se za svakoga može reći.
Ona uglavnom radi sebe nastaje
pa joj zato je lik pomalo lebdeći,
ali ona od sebe uvijek se daje.

Za nju kao da nema te škole
koja bi je uspješno poroditi,
ali kad svi drugi je vole,
ona se počinje zrelo ploditi

i živi, živi povremeno,
neprekidno se smrti boji
kada ju gledaju sneno
i kad se od drugih odvoji.

Da, toliko je sebična
da je drugi odmah prepoznaju
jer svima je slična,
jer u njoj svi drugi traju.

Ni za politiku škole nema,
niti za velika otkrića;
poezija samo teren priprema
za buduća ljudska bića.

Kamo sreće da sam ju srela
u svome srcu ili u biti,
dok još bijah nezrela,
dok mogla sam suze liti.
‎srijeda, ‎14. ‎lipnja ‎2017.  19:23:10

Živi Kruh


Kruh i njegove varijacije glavni su i osnovni sastojci ljudskih života i čovjekova preživljavanja. Čovjek je naučio hraniti se bobicama, raznim plodovima i lovom na jestiva živa bića. Neki su usavršili ubijanje, neki su krenuli putem nenasilja, a mnogi su naučili uzgajati i pripravljati hranu na promišljeni način. Zanimljivo je reći da siromasima možete ponuditi najbolje specijalitete i možete ih hraniti bilo čime što je ljudski jestivo, ali oni će i dalje ostati gladni i pothranjeni. Ima nešto u toj namirnici koju zovemo kruhom što nam je neophodno potrebno i bez čega se ne možemo uopće nazivati ljudskim bićima, drugačijima od biljaka i životinja.
Kruh je tako od pamtivijeka postao simbol života kao i voda ili zrak, ili sunce; kruh je postao simbol čovjeka i čovječanstva i nalazi se na grbovima i zastavama država. Čovjek podrazumijeva da imati kruha znači živjeti dobro. Često kažemo da nemamo dovoljno za kruh, a pri tome mislimo reći da nemamo dovoljno sredstava za hranu i krov nad glavom, za normalan život jer kruh nam je sve to. Odlučiti se na post bez malo kruha i vode znači počiniti ubojstvo s predumišljajem.
Ljudski organizam je ovisan o kruhu. Čovjek bez kruha gubi onaj dio svojega zdravog razuma kojime razlikuje dobro od zla, čovjek bez kruha više nije čovjek i nema savjest.
Kruh se ne blaguje samostalno već služi kao prilog jelima ovoga uznapredovaloga čovječanstva, služi kao podloga uz koju se jede meso, povrće i pije vino. Često ga koristimo kao prvi i posljednji zalogaj.
Ljudi često traže zamjenu za kruh, ali do danas još nisu otkrili što bi to bilo idealno, a čime bismo se hranili kao što je idealna namirnica kruh. Ipak, kruh nije postao neko božanstvo. Jer ljudi se klanjaju onome što stvore i načine samostalno, svojim rukama i svojim planom i trudom. Ne, kruh nikada nigdje nije bio božanstvo kojemu bi se ljudi klanjali i kojega bi obožavali. Jer, prije ili kasnije, ljudima bi to dosadilo. Kruh postoji u našim životima nenametljivo. Ljudi su obožavali sunce, svoje kraljeve, zvijezde, majčinstvo i očinstvo, rad i po neku životinju, ljudi su obožavali zakone, ideale, institucije ljudske i sve to još obožavaju i danas, ali nikome nije zanimljivo obožavati kruh, to bi bilo prejednostavno i nedostojanstveno jer podrazumijeva se da je kruh isto što i ljudski život: ako već postojim kao ljudsko biće koje se održava na životu uz pomoć kruha, tada moje božanstvo ipak treba biti nešto više ili nešto veće od toga, veće od mene samoga, a ne nešto tako prozaično kao što je kruh. 
No, kruh nije bio prva ljudska namirnica. Kruh je postao osnova za život tek kada je čovjek spoznao kako može kruh načiniti uz pomoć svega što je obožavao, a što nije sam stvorio i svega što može svaki čovjek samostalno načiniti.

Kada odbacite višak staroga kruha, to vam je nešto što uzimate zdravo za gotovo. Potom odlazite u nabavku i usput uzimate svježi, ukusan, mirišljavi, topao kruh. I to uzimate zdravo za gotovo. Niste previše svjesni da zbog kruha živite i imate želje i čežnje, muke i probleme, da radi kruha jutrom odlazite raditi i zaraditi sredstva za život i da radi kruha odlazite u nabavku jer što će vam sve to čime natrpate prtljažnike ako ste kojim slučajem zaboravili kupiti kruh; jutrom se budite i iako ste još sanjivi, odlazite barem do pekare koje su već otvorene i prodaju samo kruh. Svježi kruh je posljednji dodatak na svadbenoj trpezi koju ste savršeno dotjerali. Kruh mora biti svjež i nov svakoga dana kao što je svjež i nov samo Kruh koji je s neba sišao kako bi nam se predstavio kao naše jedino Božanstvo i naš jedan jedini Bog, Isus Krist.
uoči blagdana Tijelova, ‎srijeda, ‎14. ‎lipnja ‎2017.  12:33:29

Tuesday, June 13, 2017

Gospodin moj i Bog moj


Vidjeli su Tvoje tijelo, Tebe kako govoriš i dišeš, Tebe kako blagoslivljaš, Tebe kako uzlaziš.
Gledam Tvoje tijelo, Tebe slušam kako govoriš, vidim Tebe kako blagoslivljaš.
Nebo je  u meni, u dnu moje svijesti, treba se samo usuditi naći Te tu. Jer vidjeli su Te uskrsnuloga, vidjeli su Te samo neki, vidjeli su Te odabrani. Ja Te sigurno ne vidim tako, na taj način. Ja Te gledam drugačijega, promatram Te u Presvetom Oltarskom Sakramentu.
Već sama činjenica da si tu i već sama riječ 'Presveti' pomiče u meni mnogo granica, najviše iz navike. Najviše iz mnoštva uslišanja, neprekidnih i kontinuiranih; moje kraljevstvo nebesko cvjeta i rodi mnogim raznolikim plodovima. Postajem Tvoj siromah, Tvoja supatnica, Tvoja majka i kći, Tvoja bolesnica, Tvoja učenica, Tvoja sljedbenica i vjernica, Tvoja pjesnikinja i slikarica, postajem Tvoja sve, postajem sve više i sve jače Tvoja; sama sam sebi čudo, Tvoje čudo koje možeš načiniti samo Ti zato jer si tri puta svet, jer si Presveti. Samo Tvoje Ime sveti se u meni, razliva se mojim umom i srcem, tijelom i dušom, bubrezima i rukama. I ja se tada razlijevam s Tobom, prelazim vlastita ograničenja, prolijevam se izvan sebe i nalazim se u Tebi. Kada čujem Tvoj atribut, odmah se trzam, produhovljavam, nadahnjujem.
A Ti si na Oltaru, na stolu, ustoličuješ samim sobom svoje kraljevstvo. Za stolom se hranimo, a Ti si Kruh vječni koji je s neba sišao i silaziš sve do mojih grudiju i do moga čela. Više Te ne vidim samo u sebi, vidim Te na centralnom mjestu sred mnoštva ljudi koji čine moju braću i sestre, svi Te blagujemo, a ne znam čime, to jest čime sve ne: kroz tijelo mi struje valovi olakšanja, duša se zagrijava i topi, mišići se opuštaju, vedrina mi leprša po sljepoočicama, oko mene mir i moji istomišljenici, stari i novi. Oltar nam je cilj, pred Oltarom sjedimo i stojimo, suzimo i klanjamo se, slušamo Te i molimo, razgovaramo svi. A Ti si baš Onaj 'Oltarski', Onaj Ustoličeni, Onaj koji ustoličava i Onaj koji je sam Oltar. K Tebi smo došli, oko Tebe se okupljamo, zbog Tebe se vrti svijet.

I tada, 'Sakrament'. Otajstvo. Poznata otkrivena tajanstvena zemlja.
Sada si na križu, a opet si u jaslama. Sada si preda mnom, a opet si pred grobnim kamenom. Sada mi unosiš pozitivan razdor gdje se osipa sve svjetovno, a okuplja sve religiozno, a tada opet uredno slažeš svoje samrtne pokrove i haljine. Sada si pod naoblačenim jeruzalemskim nebom, a tada si opet preda mnom u mom gradu. Sada vodu pretvaraš u vino, a tada odjednom naša pšenica postaje duh i naše vino progovara. Klanjam se, klanjam se Tebi u duhu, a tada mudro i udobno sjedim, potpuno nesvjesna gdje sam osim kraj Tebe. Klanjam se, tko se ne bi poklonio pred jednom jedinom i jedincatom Istinom. Tako je izvjesno da sam tu ja, a tako je istinito da si tu Ti, glavom i bradom, na Stolu i u ovim ljudima, Tijelo moje. I kroz moju kožu, i kroz moje kosti koje osjećam i ne vidim ih od kože i mesa, ali ih prepoznajem po određenom, specifičnom strujanju i kao da to i nisu više one moje tvrde i teške kosti, i kroz moja okatranjena pluća koja sam vidjela na rentgenskoj snimci i ništa mi to nije značilo, dolaziš mi do svijesti - Ti, Isuse moj, Bog moj i Gospodin moj.
‎utorak, ‎13. ‎lipnja ‎2017.  19:16:35

Čovjek u svom svijetu


1. Dijalog
13.6.2017.
16:00

Svaki čovjek predstavlja jedan svijet. Iako volimo reći za nekoga da 'živi u svom svijetu', moramo priznati da svatko od nas ima svoj svijet u kojemu živi, spava, razmišlja i - vodi razgovore. I opet volimo reći da određena osoba razgovara sama sa sobom. Dakle, svi živimo u svom svijetu i svi vodimo razgovore nakon kojih nešto odlučujemo. Čak je jako dobro porazgovarati sa samim sobom, onako iskreno kao pred Bogom, prije donošenja neke odluke.

A kako se to može biti iskren prema sebi samome ako ne u susretu s Bogom i to s jedinim Bogom koji nam dade Sina da bismo, između ostaloga, mogli s Njim opušteno razgovarati i iskrenije nego kad same sebe uzalud uvjeravamo da smo u pravu.

Na lijevom ramenu sjedi mi djevojčica, odjevena u purpurnu odjeću i u rukama drži prste. Ona broji na prste, a meni se čini da sam to ja.

U nekoj drugoj slici također mi s lijeve strane prilazi muškarac, ali progovara mojim glasom i govori mi kao da mi čita misli.

I u prvoj i u drugoj slici ja na jedvite jade puštam iz sebe neke neobične zvukove kao da imam noćne, odnosno jutarnje more: "Odlazi, sotono' i svaka mora prestaje. Dakle, događa se čovjeku da je sam ili da razgovara sam sa sobom, ali mu se može dogoditi i da samo misli da razgovara sam sa sobom, a zapravo ga napastuje sam vrag. I zbog toga je također dobro razgovarati barem jedamput na dan s Bogom. Taj razgovor s Bogom zove se molitva. Molitava ima različitih. Važno je uteći se Bogu kojega gledamo kako daje život za nas i u takvoj dostojanstvenoj molitvi primijetit ćemo da više nismo sami s našim zavaravanjima jer kakve koristi imamo od toga da filozofiramo kako smo u pravu kad sotona prijeti i još se uspješno prikazuje kao mi.

U obje opisane slike umrle su osobe koje su bile sa mnom povezane. To nije strašno. Strašno je to što mi je glasnik smrti prišao tražeći od mene strah i grijeh , nevjeru i zabludu. Da nisam već davno prije saznala kako vrag može lako nagovoriti čovjeka na strah i da nisam saznala već prije da sam sama sebi najveći neprijatelj i da kojim slučajem nisam živjela već dugo molitvenim životom, potpala bih olako pod utjecaj praznovjernih ideja.

Jedna velika praznovjerica je dualizam. To je mišljenje da je sve borba između dobra i zla. Nije. Borba postoji u čovjeku i u njegovom svijetu gdje se neka osoba mora boriti protiv svojih slabosti, ali i razgovarati s Bogom jer bez Njega čovjek može samo zakržljati.


2. Posljedice

13.6.2017.
16:31

Bog Isus Krist je u stvari Bogočovjek, pravi naš Bog i pravi čovjek. No, mi još nismo pravi, dovršeni ljudi, mi se još borimo s vragom i zlom i borimo se zdušno protiv zla. Gospodin Isus pobijedio je zlo kao što pobjeđuje Stvoritelj svega, kao što pobjeđuje Spasitelj svih ljudi. Sotona je samo manji dio jedne duge pozitivne priče u kojoj čovjek misli da je glavni karakter on sam. Kada shvati da je u njegovom životu važan jedino Bog, počinje tražiti Božju volju. Ta potraga je glavna radnja priče i uglavnom je dobra i pozitivna pa u priči o životu čovjek zapravo skida sa sebe svoj svijet i ulazi u Boga, u raj. Kada je nezadovoljan svojim napretkom, čovjek govori o zlu. No, tek kada čovjek poželi slijediti Gospodina Isusa, nailazi na svoju iskonsku nutrinu, a u toj unutrašnjosti čekaju ga vrag i ostaci Istočnoga, prvoga ljudskoga grijeha, čeka ga smrt, a prije smrti čeka ga strah. Tek tada čovjek uz Božju pomoć počinje borbu s vragom i protiv zla.

Tako, Isus je pobijedio svijet čovjeka, ali ga nije pobijedio čovjek. A ako čovjek ne pobijedi svoje zlo u svojem svijetu, neće stići do lovora i pehara. Bez molitve se ne stiže nikamo i to baš zbog toga jer je za nas same i za naš svijet kompetentan samo Gospodin Isus. On je ovdje bio i  On je Svetac Božji kojemu nitko ne može nauditi protiv Njegove volje i protiv Njegove odluke.



3. Rat i mir


13.6.2017.
17:31

Svaki čovjek se nalazi istovremeno u ratu i u miru. Također, ljudi su ponekad ekspresivni, ponekad introvertirani i ako su u ratu, šire često svoj rat na druge. I zato je dobro moliti i razgovarati s Bogom. Jer Gospodin Isus nam daje svoj božanski, rajski mir. Jer mi plačemo protiv rata, ali i proklinjemo, a to nas uvodi još više u ratno stanje. Svaka ružna riječ, svaka psovka, svaka negativna pomisao dovodi do rata.

Čovjeku je to već teško povjerovati ako ne moli Boga, ali kada redovno razgovarate s Isusom, ne događaju vam se niti približno tolike negativnosti. A koliko je tek onih negativnosti duboko u vama, onih koje niste izrazili.

Čovjek ne može živjeti u svom svijetu jer u sebi nosi previše malih negativnosti. Brzo se takav teško razboli, a još brže izbaci svoje borbe i ratove u okolinu kao neosjetni nervni otrov. Suprotno tome, samo jedan iskreni vapaj prema Isusu na križu donosi mir koji preplavljuje čovjeka najviše neosjetno i iznutra i čovjek mnoge negativnosti zaboravlja jer Bog mu ih oprašta i zaboravlja.
Također ni čovjek u miru nije sam u svom svijetu jer u njemu živi Gospodin Isus.
kontemplacija na dan svetoga Antuna Padovanskog, ‎utorak, ‎13. ‎lipnja ‎2017.  17:50:06

Monday, June 12, 2017

Klanjam Ti se, moj Isuse


S mene spada zrnje oholosti, zabluda se osipava kao pijesak, a gorčina blagošću se isparava pred Tvojom veličinom, pred veličinom Tvoje poniznosti; ispred milosrđa Tvoga skrušena sam, ali sretna blagoslovom Tvojim. Mir me Tvoj obuzima, umorno mi tijelo okrijepu dobiva, duševno sam zasićena kao mlada i poletna silazeća rosa što još nije dostigla do lata. Još je rano za sva nova probuđenja, već je prekasno za bilo kakvo žaljenje.
Nemam vremena za sve gorčine kojima su bile opremljene moje bake. Sada opet zagovor tražim da me blagošću pred Tobom, Isuse, zastupa. Prikazujem Te Bogu Ocu živoga i zadovoljna kako hodiš putevima osnivanja nam prve Crkve i kako se raduješ sa svojim apostolima.
Rekao si da ćeš poginuti, i da ćeš uskrsnuti od mrtvih, to si znanje darovao svima na ravnanje. Rekao si puno toga, mnoge misli jasne, mudre, rekao si sve, sve što potrebno je za naše težnje: samo malo potrebno je, a mi brinemo za stvari mnoge.
Klanjam Ti se, mislim da sam smjerna i gubim od ovoga svijeta nedavno okrunjene kriterije za koje nisam Tebi ni zahvalila. Hvala Ti, Isuse moj, Gospodine, za kriterije kojih sam opet postala svjesna od kada sam zamolila svetoga Josipa, zaštitnika našega, zagovor kod Tebe.

Moj Isuse, Bože moj,
više puta molila sam Tvoje dare,
više puta zvao si me  u svoj dom
i u topli šator svoj
gdje  popravljaš moje kvare,
daješ bića srcu mom.

Isuse moj, moj Proroče,
više puta gledala sam Tvoje muke,
više puta pružio si meni odraz svoga lica,
nove stope koje kroče
gdje ne stižu moje otvorene ruke
nebeskih se načekati ptica.

Isuse moj, moj Svećeniče,
više puta slušala sam Tvoje uskrsnuće,
više puta rodio si meni blaga
koje mi zbog Tvoje riječi niče,
što ga daju Tvoje ruke umiruće,
što ga nude bića draga.

Isuse moj, moj Kralju,
više puta iskala sam Tvoje kraljevstvo,
više puta dao si mi majku
koja vodi mene Tvojem raju,
koja moli za me Tvoje carevstvo
da u njemu živim bajku.

Moj Isuse, moj Prijatelju,
opet slatka kruha molim sada,
sada daj mi mir Tvoj pravi.
Nemam od tog veću želju,
nema od te veća nada;
moje grijehe zaboravi.

Moj Isuse, Tijelo moje,
više puta sam Te blagovala,
više puta dijelili smo Tvoje krvi,
rumene nas prsi poje;
više puta sam se zatrovala
strahom koji svu me mrvi

da me opet svu okrijepiš,
da me opet k sebi vratiš,
da osjetim Tvoje gorke okuse;
da me krvlju svu oblijepiš,
da zbog mene opet nevin patiš,
Gospodine moj, moj Isuse. 
24.02.2015. 07:2

Sunday, June 11, 2017

Samo Tebi


U Tvom hramu sada blagoslove primam,
da li živim, umirem li, nije tako strašno
jer ja nikad ne znam kakve staze imam,
samo znam da mi je stopa zagazila strasno,

a to stvarno jeste ono za što brinem.
Nekad gledam kao poraz vlastitu si pobjedu,
a prečesto Ti si pobjednik kad ginem
jer u Tebi nikada još nisam našla objedu

već opraštanje mi bilo život sav i baština.
Laskam sebi da sam ostarjela, dosta mi je toga
da mi društvo čine požuda i napad, sva taština,
želim gledati i čuti, ljubit samo Tebe, Boga.

Znam da to bi meni samo jedno značilo,
da sam ovom svijetu rekla, dovršila sve
pa Te uvijek primam makar što me kvačilo,
a tek poslije vidim da si dao blagoslove.

Lijepo li je zbog Tebe odlučiti i žrtvovati
vlastito imanje, ime i ponose razne,
s Tobom uvijek po svem strmlju putovati
kao da su stope bose, ruke prazne,

a u stvarnosti se ljubavlju napajati
koja obećava ono o čem nitko ne zna reći
pa po tome vidim  Tebe, neću se odvajati,
slijedim Te jer Ti si dao trag najveći

među svim tim bjelosvjetskim mrvicama
što ih prosipaju svakojaki vođe i lažnjaci.
Svakim trenom, kada hodim ovim ulicama,
otvara se meni ljubav i nebeski pašnjaci

postaju tad bogati i puni Tvoga beskraja.
Evo mene da Ti pustim sve na volju
jer, premilosrdna, vodi me do Tvoga raja
da me opet šalješ na pašu sve bolju.

Kad od mene uzimaš mi srce i sve moje,
čujem zvuke ljekovite i nije mi žao
jer me sveti pot, i sveta Krv i suze poje;
znam da ćeš mi dati još i više nego što si dao.
‎nedjelja, ‎11. ‎lipnja ‎2017.  20:42:19

Popular posts