Crna ptica

Dočekat ću jutro sva u bijelom sjaju,
na toj postelji od nakupljene svile
pod reflektorima čije zrake traju
poput mjesečina žarkih koje ponekad zakrile

sve mračne vidike s neba i od groblja.
Na toj nadgrobnici gdje sam počinula
zastala je mala crna ptica iznad boblja
što ih nije s namjerom ka meni porinula,

a znam dobro da je glavna ptica pjevica
u tom okolišu gdje se teže preživljava
i da ranim svitanjima zove kao pobudnica
ostalima s kojima tu dugo obitava;

znam je, pticu omražena imena i žuta kljuna
što ga nosi kao svjetlo svoga crna pera:
ona prva vidi sjaj svanuća dok još vlada luna,
ona mi je znak i znamen, merla nera,

garava i crna kao kose moje razlivene, bujne
koje se na kamenu još više odražavaju.
Izgledamo možda obje sumorne i žalosne, i tujne,
ali vijesnice smo svima koji spavaju.
‎subota, ‎27. ‎svibnja ‎2017.  03:52:25

Tempera mladosti

Kada nam se mladalaštvo počelo raspadati
iz onih raznobojnih razgovora, smiješaka i nota,
tada već odavno bijah žena, majka, prijateljica,
ne sluteći kako u svom srcu želim napadati
ovaj svijet od leda u kojem se odraslima iz života
čine vrlo lošim ove riječi kao što je pojam 'smijateljica',

naročito kad se takva slična duša igra violinom
usred polja gdje je pseto prati značajnim stilom
i dok joj se bljeskav šaren vjenčić oko kose plete.
Da, već bijah tada ozbiljnica, okrunjena nekom slitinom,
pa u mraku kasnijih svih dana risala sam tilom,
sve je bilo tako živih boja kao da sam ono malo dijete.

U sivilu zime pronašla sam tragove na žutom listu
koji kao da je pobjegao nekim čudom samo radi nas,
da nas opet bar na časak kao ljubavnike spoji
pa sam dala oduška na nekom platnu svome kistu
i čula sam tada da me netremice prati onaj isti pas.
Rasprsnu se s moje slike mladost krasna, sivilo oboji.
‎petak, ‎26. ‎svibnja ‎2017.  20:17:23

Tajni put

Da li mogla bih ja stići
u te krajeve nevidljive
prije nego što nastradam,
može li se nježno prići
prolazima svjetlosti te stidljive
ili sam osuđena da padam

kroz dubinske nemire kratka daha?
Nikad ne dočekam trijezna san
gdje se sve objavljuje prejasno
i gdje vidim sitna zrnca praha,
ali buđenjem ja sve zaboravljam
mada sjećam se da sve je to prekrasno,

po svim svojim sjetilima i u mraku
znam da se događa nešto značajno
u tim kratkim doživljajima
kada noćna lampa spusti zraku
gdje je moje mjesto sjajno
pa sve pršti vedrim oživljajima.

Da li znam ja uopće se tad ponašati,
je li dobro to što molim, žurim sve zapisati
kao da sam neki važan izvjestitelj?
Nikakva ja pravila ne naučih obnašati,
ali kao da sam jedina kad sve hoću narisati.
Smijem li ja biti taj navjestitelj

što se svemu iščuđava i svemu se divi
dok su mnogi drugi u tom hladne krvi?
Osobe i bića, duše mlade sve i stare,
sve to samo što iz kože ne zaživi
dok sve oko mene bljeskovima vrvi.
Drugačija je mašta, drugačije su pustare.

Velika se razlika duboko u duši gleda,
sve to kada postiš, kada moliš čiste misli,
ne može se ono jedno nečim drugim zvati.
Kad se duša širi, kad se tijelo preda,
kada zajedno se oko, srce ili uho stisli,
ne može se ništa drugo nego tajnu znati.
‎petak, ‎26. ‎svibnja ‎2017.  19:24:21

Susret anđela

Svakog dana jutrom anđeli mi dolaze
pod ovu strehu i na ovaj krov.
Golublja im padajuća tijela prolaze
u obrušavanju na svaki zov,

ali anđeli tad vrapce zovu, sjenicu i kosa
kako uspjeli bi sunce podići još više,
dalje od vidika što ga zaklanja ta streha kosa.
I ti anđeli tek potom stižu ponajtiše.

Sad tek vidim da su bića ta oduvijek tu,
samo tada kad se budim ih primijećujem.
Oni čuvaju mi stihove da ne pođu mi po zlu,
strofe kroz koje se za njih ja osvješćujem.

Znaju sve, znaju kad se ova streha gradila,
sjećaju se ljudi koji visili su zidovima
pa su saznali i kada se pomladila
dok su bojali te zide sve po bridovima.

Sjećaju se slatki ti anđelčići
kad su pjevale se uspavanke,
kad su budili se noću razni Palčići
i kada su Zvončice ometale sanke.

Oni kao da baš ovdje pripadaju,
ne da glumili bi anđele-čuvare;
neće za mnom da ne nastradaju
strehe, vrapci, buba-mare.

Bića ta bi bila kao bića-molitelji
za svakoga tko pristigne amo;
oni sigurno su blagoslivljatelji
svim stanarima, prolazniku samo. 

Zamisli kad pokupe se na vrh zgrade,
svi čuvari naši i čuvari ova zdanja:
tko bi znao što li tada rade,
dolaze li k njima ona naša stanja

mirnoga usnivanja, buđenja nam rana
jer ti osobni čuvari uvijek znaju
kada su vremena naša, i za vrijeme dana,
dok zgradari samo poruke im daju.

I sad, evo, dok zalazi žarki planet,
prosijava zrak i cilja negdje dolje,
anđeli mi padaju na pamet:
kakve će li opet nježne biti volje?
‎petak, ‎26. ‎svibnja ‎2017.  18:23:04

Uzlasci Svjetla

Noćni vjetar, noćne ljetne kapi
donose u moju sobu razne kreposti
kao da se život okrunio čašću
samo zato jer i novo ljeto hlapi
svom toplinom koja prodire u kosti,
svom mekoćom, i prilazi Tvome Uzašašću,

zbog svježine i od zračne mirisnosti.
U svem tomu nalazim i Tvoju riječ
koja izlazi iz moga srca budna,
sve po sjećanju i asocijativnosti;
ovo ljeto dođe rano kao dojenačka mliječ,
ova noć ostade već zarana trudna

znakovitim mirom i još težom tihošću.
Neprimjetno tapkanje svih anđela na tlu
i to što čekam prvi odsjaj svjetla
ne znači da nisam obdarena milošću
samo zato što sam tako svježa još u snu
i ne znači još da nosim glase pijetla

već je više važno spomenuti molitvenu uru.
Ovih dana molim se zahvalnošću
jer za drugo nemam potrebe
i jer dugo već ne želim onu pjesmu šturu
koja me je znala naći žalnošću;
ovih svjetla ranih pronalazim Tebe.
‎četvrtak, ‎25. ‎svibnja ‎2017.  04:40:29

Sretna što te znam

Gledam tvoje nebo kao da je olovno
i sviđa mi se sivo-modra boja
i vedrina poslije dažda.
Ne prodaješ ono što je polovno
i to nije roba bilo koja,
daruje se sada i za vazda.

Dijelim s tobom taj lebdeći zrak
kao da ja imam jaka udjela
tamo negdje, već od prije.
Divan li je ovaj ljetni sumrak,
u to sve sam i od sebe unijela
dok mi hladan lahor brije

po sljepoočicama, umornim od nečega.
Nije da te želim uznemiriti
već opuštam sve mišiće
kojima je dosta šetnje, dosta svega
što bi moglo lako ih raspiriti
kao neka obaveza ili jako piće

ili, još i bolje, kao stara ljubav prva.
Ona dobra je za pokretanje
isto kao i za malo sna,
ona kao da je sva od meka drva
koje sad izgara kao sjećanje
što mi uvijek svježe snage da.

Gledam tvoje tornjeve od srča,
streme u vis kao neka pobjeda
i sretna sam što te znam
dok se duše lome sve od grča;
nikakva ne smeta tebi objeda,
nikakav ti nije ravan plam.
‎srijeda, ‎24. ‎svibnja ‎2017.  20:34:12

Revolucija

Malo dijete gura se uvijek u prvi plan, a i okolina ga svjesno ili manje svjesno u tome potiče. Svi držimo da je mladome stvorenju potrebna sva potpora pa često ne vidimo kako to mlado stvorenje i te kako zna jako glasno plakati i uznemiravati okolinu dok se ne otkrije što mu je potrebno. Malo dijete to ne uči već se s time rađa, ali okolina ga u svome poticanju počinje polako navikavati na to da je ono u prvom planu, čak sve do onoga trenutka dok ne dođe neko drugo i još manje stvorenje ili do onoga trenutka kada to mlado stvorenje ne sazrije, odnosno dok ne ostari.
Čovječanstvo drži normalnim da su mladi ljudi radikalni, a također drži normalnim da mladima treba pomagati i - evo ti revolucionara. Nije u redu negativno kritizirati revoluciju samu po sebi jer ona je otpor koji je određeni niz godina bio nekako pasivan pa se razvio. Normalno je pružati otpor svakom nametanju. Normalno je također željeti graditi i nadograđivati ono što valja.
Problemi nastaju kad je nametanje preteško pa otpor postaje prejak.
Problemi nastaju kad se mladim stvorenjima ne priznaje sposobnost izgradnje već od najranije dobi, kad se mladim stvorenjima ne pruža mogućnost znatiželje i propitkivanje svega i svačega. Otpor će nastati samo kao odgovor na nametanje kao što je nametanje pravila umjesto ponude malo ljubavi i pažnje jer da imamo malo ljubavi i pažnje, odmah bismo primijetili već kod mladih stvorenja kako su zapravo čvrsto sazdani.
Bog nam je svoju ljubav diskretno ponudio. Nema razloga da se mi svi činimo pametnijima od Boga. Ako smo odrasli i zreli, jasno nam je sve to, ali kada glumimo neke važne osobe pred drugima, moramo se suočavati s revolucionarnostima.
Gospodin Isus nam nije dao prvo zakon nego tek kasnije, kad smo shvatili da smo željni ljubavi i pažnje; Bog nam je dao da to sami uvidimo i svojevoljno i dragovoljno potražimo u životu to što smo otkrili da nam je neophodno. Praotac naše vjere, Abraham, kreće u nepoznate predjele kada traži malo ljubavi i pažnje, ali njegov otpor svakom nametanju nije revolucionaran nego težnja njegova za ljubavlju i pažnjom dovodi do istinske revolucije, nadogradnje i napretka i razvoja.
Čovjek se kaje tek kada uvidi da je nesavršen. 
Ako je 'savršen' ili brzoplet, čovjek nikada neće shvatiti što mu je zaista potrebno te neće potražiti točno to već može samo hrliti grlom u jagode dok se ne opeče. Svatko tko se osvijestio o tome dobro zna da je pažnja prema mladima zapravo i veliko povjerenje i strpljenje koje pušta mlada stvorenja da se opeku, ali uvijek im na vrijeme preda lekciju o oprezu.

Krimen je uvijek ispred pravila, pravila nastaju kao odmazda i prevencija od kriminala. Tko se nije naučio opeći u životu, taj i nije zreo pa ne može tutorizirati nikome, a naročito ne mladim stvorenjima u punoj snazi.
Tko ocrnjuje svaku revoluciju, nije drugo niti zaslužio nego da ga svrgnu. ‎srijeda, ‎24. ‎svibnja ‎2017. 04:47:11