Monday, May 15, 2017

Pjesnikinja bez pokrića


Na mansardu šireg centra velegrada
ogromne se kapi kiše sliježu
dok romantična se mlada poetesa nada
da je kaplje s anđelima vežu

kada u toj mrkloj kasnoj noći skoknu,
kad se kapi tako nevidljivo zvučno nižu
pa sve gleda odraze na otvorenom oknu
kako staklom plešu, kako staklom kližu.

Tajni ljubavnik je iznenada nestao, 
ispario je kao sva vrućina jučerašnjeg dana;
ona ne sjeća se kad je bilo da je ljubiti je prestao,
već ne pamti bujne kose na svim rubovima dlana.

Vezala se, ali to je bila samo avantura,
nije znala da se tajno ljubiti je slatko;
malo mislila je da će doći ona slavna ura
kad će zajedno ih proslaviti svi i svatko

pa je izgorjela stihom, sva od iščekivanja,
ljubeći poeziju uz pratnju violina,
njegujući stari papir bez izbivanja
svake kasne noći kao da je bijela krinolina.

Ljubavniku tajnom nije bilo važno
ono što se krilo ispod pjesničkoga šarma;
poetesi njezino umijeće nije bilo lažno,
sve je bilo blagi teret jednog istog jarma,

ali kad je izgorjela zadnja cjepka zime,
rashladilo se debelim je proljetnim kanućem
potkrovlje i mlada djeva s njime,
protrnula groznicom je i novim ganućem.

Papir stenje, olovka se lomi, ruka trese,
poetesa svoje anđele sad uzaludno traži;
svaka kaplja jedan blagi san odnese
dok se ona uzaludno jutrom snaži.

Već je zraka sunca na papire legla,
anđeoske ptice raduju se novom danu.
Pjesnikinja olovku je grčem stegla,
proljeće joj ostavilo jednu kap na dlanu.

Saturday, May 13, 2017

Kada te sanjam


Možda snovi su od zaborava
koji se pospremaju na otpad,
možda to su ljudska prava
koja nosimo već  tko zna otkad.

Možda pričaju o neuspjelim poslovima,
možda želje svjesne nisu dopuštene
na tim područjima, po tim rovovima
gdje su one sasvim oljuštene.

Ma i koga briga za te nesvjesne čine,
neće biti nikad svakodnevica
i baš suprotni su često, često hine
da je ljubav zlato,  a zlato da je odrednica.

Tu su možda samo zato da pokažu
što je točno to o čemu sanjamo
i da načinimo s toga reciklažu
i da se od toga ili sklanjamo

ili da te iste snove moramo ostvariti.
Najgore je kada duša sanja budna,
kad se ne može drugačije podariti
nego samo kao neka lažljivica bludna

od koje ni malo nema ploda.
Ponekad se snovi vječno pamte
kao tiha stajačica voda
nad kojom ti snovi dugo plamte.

Ponekad se snovi sretnu, poremete
onaj rastanak što bijaše za uvijek
kao da upozoravaju i prijete,
kao da ukazuju na pravi lijek

od svih svakodnevnih peripetija.
Snovi govore kao duša koja umire
pa se sjeti da je mogla biti svetija
i da nije otpad sve što donosi joj nemire.

Kada te sanjam, ja to sve zaboravljam,
samo povremeno isti san se vraća,
ali ja ga uporno zapostavljam
i kakva mi je hrabrost, takva mi je plaća.
‎subota, ‎13. ‎svibnja ‎2017.   01:46:00


Friday, May 12, 2017

Neboderi


Preveliki polet mene često ubije,
to je zanos, nesposobnost za distancu
jer kad krenem, glavna tema ispije
svaku snagu koja slijedi blagu rezonancu.

Tada propadam, objektivno mene nema,
uživljavam se u svaki predmet lako
i ne postoji za mene takva trema
koja bi me kočila duboko i jako,

tu se potpuno izgubi moja persona.
Da ja ginem, gotovo sam sasvim svjesna,
i da padam s nekog lažnog trona
sve dok mi ta ista tema ne postane tijesna.

Taj je zanos moja znatiželja jasna,
to je moja, kakva bila, dobra volja,
možda je suosjećanje, želja časna
učiti i spoznati nepregledna polja.

Često u tom zanosu 'zabrijem',
ljudi tada postaju mi kao vuci
jer pomisle da ja srce krijem,
preziru me zvijeri, umišljeni puci.

Tada vidim, ovdje nema ništa novo,
ništa za naučiti, ništa vrijedno potrage.
Ipak povremeno kušam stanje ovo
kad pomislim da još imam snage.

Ta se snaga mjeri samo trpljivošću,
ona izgleda prepasivna i slaba
dok ja bodrim sebe strpljivošću,
gutam nebodere kao pusta graba.

Moto je u tome da ne želim bijeg
jer ja nemam kamo stići
pa nek' me zatrpa neki brijeg 
jer ja nemam razloga nestati, otići

već iz svakog poraza izlazim jača.
Porazi su sve to rjeđi i zaista slatki,
žerava se nađe usred mlača,
to je Božji dah za moj udah kratki.
‎petak, ‎12. ‎svibnja ‎2017. 04:08:36

Thursday, May 11, 2017

Gadura


I najveće svete ljude, muške ili žene,
morila je ova gadura što kopka
kao da već nisu činjenice odavno istražene,
kao da ti manjak soli utrobi je klopka.

Netko dobro uspio je detektirati
i to je već preveliki napredak.
Činjenično stanje ne moramo lektorirati,
to naučio je skoro svaki predak,

ali svatko iz početka mora znati
od čega se uopće taj život naš ne sastoji
kako mogao bi čovjekom se zvati
koji dobro, a i zlo naučiti nastoji.

Sumnja dežurni je krivac na tom svijetu,
bez nje povjerenje ne bi postojalo,
a kada te provali u najvišem letu,
sve što voliš kao da te otrovalo.

Jedini je lijek u tome njenom haranju
iskreno priznanje, jedan uzdah, jedno slovo
koje zbori Bog, a može doskočiti čaranju;
možda majka znala bi za stanje ovo,

možda neka njena molitvica ili gesta.
Zato imamo i sjećanja na mlade dane,
zato škola nam je uspomena česta,
možda samo zato nama suza nekad kane.

Kada sumnja već me prepoviše steže,
samo odem gdje mi najbliže je jelo:
to je Krv što moju krvcu veže,
to je Bog moj, sveto moje Tijelo.
‎četvrtak, ‎11. ‎svibnja ‎2017.  18:32:09

Poruka


Iskreno, sad bih puno za trenutke dala
kakvi dogode se bilo gdje i bilo kada,
od kakvih se duša često rasplakala
kad je ostarjela i kad bješe mlada.

Hrabrosti ja zaista ne posjedujem,
možda stoga što sam strasno uvjerena
da ja samo kao dah na svijetu odjekujem
i da svaka riječ mi mora biti umjerena.

Sigurna sam da se uopće ne radi o tome
hoću li ja štogod učiniti ili reći
već ja moram samo predati atome
s kojima ću preko ove tamne rijeke prijeći.

Nekad vele da je ljudska ljubav kao umiranje
pa sam sva u tome nevješta ja ostala.
Umirem ja često, ali životno je upiranje
puno jača snaga koju guram da bih opstala.

Možda pjevam o slobodi kao ptica na žici,
a možda je samo onaj preklasičan strah
to što ne dopušta ničemu do nevjerici
da oduzima mi život moj i moj slabi dah.

Zato zahvalna sam na svim slikama
koje sanjam iznenada i sva nedužna,
koje ostavljaju dubok trag na rukama
kako ne bi pjesma moja bila tužna.

Za sve ima razlog i uzrok postoji,
sigurno mi ptice poruku proslijeđuju
da se čitav život kao proljeće ubroji
i da proljećem se čak i anđeli određuju.

Smiješno li je glasno reći to za proljeće
u danima vrelim, u trenutku nevjerice
kada život kao vjetar brzo prolijeće,
a slobodne ostaju samo ptice nebesnice.
‎četvrtak, ‎11. ‎svibnja ‎2017.  11:04:26

Hlap čežnje


Rani su sati, ali još je uvijek noć,
daleko je jutro još od mene.
Ti me budiš da položim svaku nemoć
u naručje dubine Tvoje tamne zjene

koja svom prodornošću dušu lako poražava.
Možda nemam velikih ambicija, ni težnji
sred tišine što me snenu unižava
kako spoznala bih izvor, svrhu svojih čežnji.

Nije da ja čeznuti ne želim i ne mogu
već mi čežnja mora biti svrsishodna,
manje privlačna da ne tražim ju za drogu
jer mi takva ne bi bila niti malo plodna.

Da bih ploda mogla izdati, iskusiti,
čežnja mora biti sve to šira,
sveprisutna, opća, a daje se i okusiti;
mora biti prožeta mi riječju i dubinom mira.

Da bi moglo uspjeti uživanje u plodu
što ga uvijek ima, obilna il' bezazlena,
čežnju potrebno je postaviti i u težnje, i u prirodu
jer čeznutljivost je samo zrno soli, samo pjena

dok su težnje uvijek nadnaravne, preobimne
kao stihovi i glazba, kao neka slikarija,
one vizija su tog Života što mu pjevam himne;
težnje traju vječno, a čežnja je samo arija.

Sada težim najboljemu što mi srce zna
i da spustim u to srce čežnje samo kap,
da se ljepše pogled u dubini ove zjene tka,
da doživim i naučim što mi daje od nemoći hlap

da bih mogla dostojno prihvatiti
sve to što se krije u tim tamnim zjenama,
da bih mogla tu dubinu otkriti i zahvatiti
bez čeznutljivosti koja igra se sa sjenama.

Nemoć ova pred Tobom je moja težnja,
moja želja usavršiti si uniženje
kojemu je strana svaka ljudska čežnja
dok iz Tvoje zjene stiže samo mir, oduševljenje.
‎četvrtak, ‎11. ‎svibnja ‎2017.  05:17:18

Wednesday, May 10, 2017

Kći Ljubavi


Dan kada je začela Ljubav
po Duhu što se sveti, sveti
riječima i treptajima;
kada zače nju kao cvjetak ubav,
koji daje mirise i zimi i ljeti,
a sjaji se bistrim svesjajima,

bijaše za nju dan života
koji se probudi malo neprimjetno
slabašnim srčanim udarima
kao udivljenje ispred ljepota
koje prepozna se kao lice sretno,
koje nazire se tek u daljima

kada čovjek ostane u duši sam.
Tad se sjeti da je sreo nju,
da je ostavila neznatnoga traga
od tajanstva što ga nema kam
i da predala je Ljubav tu
koja se razlijeva kao uspomena draga.

Niti ona nije točno znala
što se zbiva i pripravlja
i tko traži joj u srcu gnijezda;
samo uzdahom je Boga zazvala,
a to se ne zaboravlja
kao niti davno propadanje zvijezda.

Tih je dana svega više radila,
sila ju je nosila po poljima,
livadama i kroz mlade šume
kao da je već tu Ljubav sadila
da učini duše boljima,
da uredi sve prašnjave drume.

Tek kada je oči pogledala
one duše što joj uvijek vjerna bila,
vidje da je sve to istina što sluti.
U toj zjenici se ogledala
pa se iz daleka promotrila
kao mati kad se blaženom oćuti.

Tada spozna da se Ljubav rađa
neizmjerno kao vječna drama
i da često raduje se ili trpi,
da je od nje samo vjera mlađa
i da nije jedina i sama,
da od Ljubavi se vječni život crpi.
‎srijeda, ‎10. ‎svibnja ‎2017.
09:47:30

Popular posts