Thursday, May 11, 2017

Poruka


Iskreno, sad bih puno za trenutke dala
kakvi dogode se bilo gdje i bilo kada,
od kakvih se duša često rasplakala
kad je ostarjela i kad bješe mlada.

Hrabrosti ja zaista ne posjedujem,
možda stoga što sam strasno uvjerena
da ja samo kao dah na svijetu odjekujem
i da svaka riječ mi mora biti umjerena.

Sigurna sam da se uopće ne radi o tome
hoću li ja štogod učiniti ili reći
već ja moram samo predati atome
s kojima ću preko ove tamne rijeke prijeći.

Nekad vele da je ljudska ljubav kao umiranje
pa sam sva u tome nevješta ja ostala.
Umirem ja često, ali životno je upiranje
puno jača snaga koju guram da bih opstala.

Možda pjevam o slobodi kao ptica na žici,
a možda je samo onaj preklasičan strah
to što ne dopušta ničemu do nevjerici
da oduzima mi život moj i moj slabi dah.

Zato zahvalna sam na svim slikama
koje sanjam iznenada i sva nedužna,
koje ostavljaju dubok trag na rukama
kako ne bi pjesma moja bila tužna.

Za sve ima razlog i uzrok postoji,
sigurno mi ptice poruku proslijeđuju
da se čitav život kao proljeće ubroji
i da proljećem se čak i anđeli određuju.

Smiješno li je glasno reći to za proljeće
u danima vrelim, u trenutku nevjerice
kada život kao vjetar brzo prolijeće,
a slobodne ostaju samo ptice nebesnice.
‎četvrtak, ‎11. ‎svibnja ‎2017.  11:04:26

Hlap čežnje


Rani su sati, ali još je uvijek noć,
daleko je jutro još od mene.
Ti me budiš da položim svaku nemoć
u naručje dubine Tvoje tamne zjene

koja svom prodornošću dušu lako poražava.
Možda nemam velikih ambicija, ni težnji
sred tišine što me snenu unižava
kako spoznala bih izvor, svrhu svojih čežnji.

Nije da ja čeznuti ne želim i ne mogu
već mi čežnja mora biti svrsishodna,
manje privlačna da ne tražim ju za drogu
jer mi takva ne bi bila niti malo plodna.

Da bih ploda mogla izdati, iskusiti,
čežnja mora biti sve to šira,
sveprisutna, opća, a daje se i okusiti;
mora biti prožeta mi riječju i dubinom mira.

Da bi moglo uspjeti uživanje u plodu
što ga uvijek ima, obilna il' bezazlena,
čežnju potrebno je postaviti i u težnje, i u prirodu
jer čeznutljivost je samo zrno soli, samo pjena

dok su težnje uvijek nadnaravne, preobimne
kao stihovi i glazba, kao neka slikarija,
one vizija su tog Života što mu pjevam himne;
težnje traju vječno, a čežnja je samo arija.

Sada težim najboljemu što mi srce zna
i da spustim u to srce čežnje samo kap,
da se ljepše pogled u dubini ove zjene tka,
da doživim i naučim što mi daje od nemoći hlap

da bih mogla dostojno prihvatiti
sve to što se krije u tim tamnim zjenama,
da bih mogla tu dubinu otkriti i zahvatiti
bez čeznutljivosti koja igra se sa sjenama.

Nemoć ova pred Tobom je moja težnja,
moja želja usavršiti si uniženje
kojemu je strana svaka ljudska čežnja
dok iz Tvoje zjene stiže samo mir, oduševljenje.
‎četvrtak, ‎11. ‎svibnja ‎2017.  05:17:18

Wednesday, May 10, 2017

Kći Ljubavi


Dan kada je začela Ljubav
po Duhu što se sveti, sveti
riječima i treptajima;
kada zače nju kao cvjetak ubav,
koji daje mirise i zimi i ljeti,
a sjaji se bistrim svesjajima,

bijaše za nju dan života
koji se probudi malo neprimjetno
slabašnim srčanim udarima
kao udivljenje ispred ljepota
koje prepozna se kao lice sretno,
koje nazire se tek u daljima

kada čovjek ostane u duši sam.
Tad se sjeti da je sreo nju,
da je ostavila neznatnoga traga
od tajanstva što ga nema kam
i da predala je Ljubav tu
koja se razlijeva kao uspomena draga.

Niti ona nije točno znala
što se zbiva i pripravlja
i tko traži joj u srcu gnijezda;
samo uzdahom je Boga zazvala,
a to se ne zaboravlja
kao niti davno propadanje zvijezda.

Tih je dana svega više radila,
sila ju je nosila po poljima,
livadama i kroz mlade šume
kao da je već tu Ljubav sadila
da učini duše boljima,
da uredi sve prašnjave drume.

Tek kada je oči pogledala
one duše što joj uvijek vjerna bila,
vidje da je sve to istina što sluti.
U toj zjenici se ogledala
pa se iz daleka promotrila
kao mati kad se blaženom oćuti.

Tada spozna da se Ljubav rađa
neizmjerno kao vječna drama
i da često raduje se ili trpi,
da je od nje samo vjera mlađa
i da nije jedina i sama,
da od Ljubavi se vječni život crpi.
‎srijeda, ‎10. ‎svibnja ‎2017.
09:47:30

Čovjek na vratima


Po svuda nas ima svakojakih.
Jedna lasta ne čini proljeće.
Jedan čovjek u nekoj zajednici ne mora biti karakterističan za tu zajednicu. Također kada se ponaša identično većini, ne mora biti da je iskren, odan i vjeran.
Većina nije vjerna.
Većina ne može biti vjerna jer da je to moguće, ne bismo Isusa razapeli.

Kako o tome reći nešto, a ne uvrijediti ovu ili onu skupinu ljudi?
Dogodi se da u određenoj grupi ljudi češće naiđete na nekoga tko nije najsretniji predstavnik te čitave grupe, ali se prečesto događa da određena grupa sebi za predstavnika u nekim okolnostima odredi baš takvu, specifičnu osobu. Ako kažete to glasno, svi će vam reći da ne valjate jer ne žele priznati da su možda ljudski pogriješili i svi će nekritički stati na stranu te jedne osobe kako bi pokazali jedinstvo i zajedništvo, snagu složnosti.
Ako je ta osoba javna, ona na taj način dovodi u nezgodan položaj svoje prijatelje, svoje najmilije. No, ne može jedan čovjek biti odgovoran za sve, to može samo Bog.

Jedan čovjek dugo godina je radio na poslovima vratara. Nikada mu nije palo na pamet da čuva sebe. Uvijek je čuvao sve ljude u zgradi u kojoj je radio i bio ljubazan prema svima koji su ulazili u tu zgradu i izlazili iz nje. Nitko mu nikada nije izrazio neko posebno poštovanje ili pohvalu zbog toga jer on je samo radio svoj posao kao i bilo tko drugi.
Kada se jednom prilikom razbolio, umjesto njega je vratar bio sasvim drugačiji čovjek, službenik koji je nevoljko pristao izići iz svoje svakodnevice da bi na dva dana zamijenio svojega bolesnog prijatelja. Sjećao se vratarskog posla od prije mnogo godina kada je bilo manje zaposlenih ljudi i drugačija su bila vremena pa se moralo žestoko truditi raditi više poslova, svi su u ta vremena radili sve, bili su i upravitelji, i službenici, i vratari. Zamjenski vratar nije primijetio mnoge promjene koje se dogodiše u društvu, naročito nije vidio veliku razliku u ljudima koji su izlazili iz zgrade i ulazili u zgradu pa se nije mogao niti dosjetiti da njegov posao zamjenika vratara ne zahtijeva posebne napore kao nekada već samo ljubaznost i malo opreza. Taj zamjenski vratar je dugo godina bio službenik tik do upravitelja zgrade gdje je morao misliti na puno odgovornije poslove, a već se i spremao za mirovinu.
Tako se dogodilo da je u zgradu naišao jedan čovjek iz Cirkusa koji je dolazio vrlo rijetko, ali je bio važan prijatelj upravitelja jer su zajedno razradili program protiv mučenja životinja te je bio zaslužan za donošenje novog zakona prema kojemu se većina životinja više nije smjela držati u cirkusima.
Naravno da ga je zamjenik vratara jedva prepoznao jer se čovjek iz Cirkusa prema njemu, vrataru držao prisnije i manje službeno, a i upitao je zainteresirano što se dogodilo s onim redovnim vratarom. Zamjenik vratara je malo ustuknuo zbog tog prijateljskog tona i odgovorio je čovjeku iz Cirkusa pomalo uvrijeđeno da će se redovni vratar uskoro vratiti na posao.
Kad je čovjek iz Cirkusa odlazio iz zgrade, okrene se službeniku i ljubazno mu se nasmiješi kako bi ga pozdravio, ali zamjenski vratar mu napomene kako je neprimjereno odjeven umjesto da ga također ljubazno pozdravi. Čovjek iz Cirkusa se lagano nakloni, nasmiješi se, pozdravi službenika i ode iz zgrade.
Napokon se redovni vratar pojavio opet na svom poslu, ali je službenik koji mu je bio zamjenik nastavio raditi pokraj upravitelja zgrade.
Ubrzo ga upravitelj zgrade zamoli da mu pomogne riješiti jedan posao, to jest da raskine ugovor s Cirkusom dok upravitelj ne dovede zamjenika jer službenik je morao ići u mirovinu. Kad je dovršio s ugovorom, službenik se javi upravitelju, a upravitelj ga opet zamoli za uslugu, odnosno da preda otkaz vrataru zgrade. Ništa ne sluteći, službenik obavi taj otkaz pa se opet javi upravitelju zgrade.
Sada mu upravitelj povjeri odgovoran posao upravljanja zgradom jer je morao otići za poslom izvan zgrade. Službenik sjede za katedru kako bi se odmah primio važna posla, ali stol je bio prazan te niti na policama nije bilo nikakvog otvorenog predmeta, niti mu je bio zakazan kakav sastanak. Posla nikakvoga nije bilo.

Službenik ode do Raspela da se pomoli dok čeka povratak upravitelja zgrade. Ali Raspela nije bilo i službenik se tako zbunio da se zaboravio pomoliti. Čak se nije sjetio da je došlo vrijeme ručka, a nije ni bio gladan, više ga je zabrinjavala samoća kojoj nije mogao dočekati kraj.

Napokon do njega su počeli dopirati neki zvukovi te on uvidje da se u zgradu doseljavaju neki ljudi, službenici u odijelima za ozbiljne sastanke. Jedan od njih reče službeniku neka se presvuče ako želi raditi ili neka ode u mirovinu. Upitaše ga da li želi biti upravitelj nove službe, a službenik odgovori pitanjem o kakvoj se službi radi.
"Mi ovdje svi radimo sve", odgovori mu čovjek.
"A tko ste to vi?", upita službenik.
"Mi smo Cirkus", odgovori mu čovjek u odijelu i ode za poslom.
Službenik zatraži prikladno odijelo i krene u novu službu jer zaista nikada nije ozbiljno razmišljao o mirovini. Čak se i prilagodio novim poslovima, ali mu nije nikada postalo jasno zašto nema na zidovima mjesta za Raspelo. Naokolo su bile fotografije divljih životinja.
‎srijeda, ‎10. ‎svibnja ‎2017.  04:00:02

Loša ženska


U svojim godinama kasnim
pitam se je li prikladno
priljubiti se očima jasnim,
ljubiti tijelo mlado i skladno,
a potom nestati kao kukavica,
praviti se neznalicom
jer žena je velika lukavica
i umije s propalicom.

U jeseni kasnoj svojih dana
pitam se je li opasno
ubiti tragove života rana
i ginuti strasno
jer tko bi poželio ratnica
koje tiho plamte i traju
kad ima toliko podatnica
koje sve svoje olako daju.

U svojim pobjedama i porazima
pitam se je li dopušteno
igrati poker s vrazima,
proračunato i opušteno
ili se mora žena zatvoriti
kao cvat podno velika dažda
što bi je zalud oboriti
jedamput ili povazda.

I što preostaje živome biću,
a nije ni cvijet, niti zvijer
već dari joj, plodovi sviću
što nosi ih neizmjer?
‎srijeda, ‎10. ‎svibnja ‎2017.
01:09:07

Croatia - The Most Beautiful Country In The World


Čuvarica maestrala,
čuvarica ponornica,
čuvarica festivala,
čuvarica zornica.

Čuvarica pšenice,
čuvarica hrasta,
čuvarica gorske zjenice,
čuvarica rasta.

Čuvarica napeta
kao na straži,
čuvarica raspeta
preko prirodnih draži.

Čuvarica kultura,
čuvarica putova
i spojenih ura,
čuvarica slova.

Čuvarica plesa,
čuvarica folklora,
crnice, krša, lesa
i sinjega mora.

Čuvarica sunca i barjaka,
čuvarica tvrđa,
čuvarica neba i raka,
čuvarica grba i srđa.

Čuvarica divota,
ljubavi, veza i vjere,
čuvarica života
i smrti bez mjere.

Čuvarica porječja,
ravna i grbava,
čuvarica narječja,
blaga i prgava,

ta, kakva bi bila
u kasna proljeća
kad se je rodila
pred mnogo stoljeća?
‎srijeda, ‎10. ‎svibnja ‎2017.
0:00:50

Tuesday, May 9, 2017

Proljetna stvar



Pjesma o proljeću, proljetna stvar
počinje uvijek kao ljubav neka
što nosi je vjetar pjesmi na dar,
što čuva je pjesmi nemirna rijeka.

Tad su već odavno ljetine zrele,
a ponekad već se k jeseni stiže
i već su okopnile u srcu strijele,
već magla se sve to sporije diže.

Za proljetne pjesme dobra je zima,
onako, često kad prođe Božić,
jer proljeće zaista dođe kao plima,
veće od pjesme, ili kao džepni nožić

kojime režu se procvale klupe
i režu se dani u kalendaru
da se hrabrosti ljubavne opet prikupe
koje se s cvijećem prinose oltaru

što tako sjaji, tako obiluje osmijesima;
i donose se jake i čvrste odluke
za novi početak, za zaborav starim grijesima
koji nestaju i odlaze kroz kišne oluke.

I kad proljeće zaista malo zamiri,
ono je tako veliko i dubinski strasno
da ga svaki stih u trenu raspiri,
a svaka pjesma djeluje strašno

i ni jedna stvar proljeću tada nije dorasla.
U njem se rađa prva ljubav i posljednja
kao duša koja je s proljećem vječno srasla,
kao zakletva koja ostaje vječno dosljedna.
‎utorak, ‎9. ‎svibnja ‎2017.  22:06:29

Popular posts