Kad prestane bol

Bože moj, zaboravljam na sve,

posvećujem se Tvojoj volji,

rado Tebi služim.

Hvalim, štujem, slavim Te

da mi život bude bolji,

da Te više još zadužim

za još više Tvoje odanosti

jer već navikla sam tomu,

previše je duboke ljepote tu.

Kada duša tako dugo posti,

otporna je svakom slomu,

ispunjena sva je Tvojom ljubavlju.

Marijice, budi majkom emocija mojih;

Službenice, zavrijedi me kao sebe

i pokaži mojoj suzi put.

Koliko ti puta molitve nabrojih,

još me više primi da me nikada ne zebe

i pod svoj me stavi skut.

Stavi suze svoje tamo gdje mi duša vapi,

tamo gdje mi nikad nije stigla misao.

Daj da isplačemo skupa nove dane,

niti jedna kap da mi više ne ishlapi,

da se u toj kapi sjaji onaj smisao

zbog kojega svaka bol prestane.

13.01.2016. 00:21

Gozba ljubavi

Hvala Ti, Isuse moj, što sam i ovo doživjela da imam ponovo potomstvo svoje koje me je na neki način napustilo nekih davnih dana pa se sada vraća kao ruža rascvjetana iako u molitvama mojim sve je tako bilo kao sada. Hvala Ti na uslišanju po zagovoru velike majke Tvoje i naše, Djevice Marije.

Oprosti mi Isuse, moj Bože, što Ti se obraćam u ovom nezgodnom mamurnom stanju, znaš da sam morala do jutra ostati na slavlju, slušati najljepše komplimente ljudi prijatelja i rodbine i gledati kako nas sve udaraju emocije generacijske povezanosti. Staro i mlado, muško i žensko, sve je to slavilo i u sreći i prijateljstvu ludovalo. I Ti si znao doći na po koje slavlje, ali Tebe su slušali kako podučavaš. Pio si vina i gostio se pa rekao kako Te osuđuju što jedeš i piješ sa svakakvim ljudima i da su također osuđivali Ivana Krstitelja koji gotovo ništa nije jeo i nikada se nije opio od pića. Ljudima nikada nije pravo kada gledaju tuđe živote, ljudsko srce neprekidno osuđuje i sudi drugima.

Danas je čitanje o tome kako je majka Samuelova svoga sina izprosila od Tebe, kako je željela imati potomstvo i kako je dobila Samuela pa ga posvetila Tebi.

Prikazujem Ti potomstvo svoje da ga čuvaš i pratiš, pozoveš i obratiš ako sam ikada išta učinila dobra. Ako sam ikada pomislila da život nije pravedan, ako sam ikada što pretrpjela šutke, blagoslovi to sve i uzmi na dar za sve njih.

Uzmi od ljubavi moje koja se ne vidi, od mene koja sam rijetko emotivna da drugi vide. Uzmi sve moje suze, i one koje se nisu dale isplakati, uzmi moje brige i nastojanja i posveti za sve njih. Obrati nas, Isuse, i skrati svaku muku koju jedan čovjek ne može podnijeti. Daj nam zajedništva i prijateljstva, daj nam urednih emocija, daj nam malo suza radosnica kakve puštam ponekad na susretima s Tobom, suza ganuća pred Tvojom neizmjernom ljubavlju i dobrotom kakvu smo imali prilike vidjeti i čuti ovih dana. Pusti nas da se malo raznježimo, pusti nas da se u sreći sastajemo, pa i da radosno slavimo naše postojanje. U Tebe se, Gospodine, uzdam. 11.01.2016. 08:46

Zašto se Isus krstio

Bog ne može pogriješiti, Isus nije mogao učiniti nešto sebično, nije bio u iskušenju da se uzoholi ili da postane barem malo pohlepan za vlašću u svojim velikim mogućnostima, niti je mogao ikada bilo koju ljepoticu pogledati drugačije nego kao svoje ljubljeno dijete. Također ne može nikada biti zavidan ili srdit. Čak i kada rastjeruje trgovce pred Božjim hramom, Isus to radi nježno i pozitivno, s oštrim riječima istine. U tom Isusovom činu nije bilo nasilja nego odgovor na pasivno nasilje trgovaca nad Njim, nad Njegovim prebivalištem. Također nam Sveto pismo govori kako je Bog naš ljubomoran, ali to nije srdita i zavidna ljubomora nego bol zbog nevjere ljudi za koju ne postoji niti jedan jedini razlog.

Čovjek je, naprotiv, obdaren većom ili manjom sebičnošću, to jest brigom o sebi samome. Normalna i osnovna sebičnost je neophodna svakom pojedinom čovjeku za preživljavanje. U tu sebičnost uračunavamo i poriv za hranom, i poriv za održanjem vrste što su zapravo darovi Božji: glad je čovjeku prilika za traženje netjelesnih dobrobiti u svojoj dubokoj osobnosti i postojanju. Glad nas potiče na pripravljanje i nabavku hrane, na rad za sebe, a to je rad na svojem napretku. Glad, veća ili manja, uči čovjeka radu i stvaralaštvu, kreativnosti. Spolnost i potreba za drugim ljudskim bićem nas uči dobroti za drugoga i zajedništvu s drugim ljudima, dobrom odnosu i poštovanju prema sebi, drugom čovjeku i prema Stvoritelju. Sebičnost općenito uvijek u sebi nosi i potrebu za samopotvrđivanjem, potrebu za pohvalom drugih ljudi, potrebu za osnovnim dostojanstvom življenja.

Kada čovjek u sebičnim potrebama pretjera, postaje pohlepan i izbirljiv u jelu i piću; postaje nezadovoljan društvom oko sebe, onim drugim čovjekom prema kojemu se počinje ponašati bez poštovanja. Tko ne zna umjereno se hraniti, taj često ne vidi razliku između poštivanja partnera i obične sebične i pohlepne upotrebe partnera, taj pokušava iskoristiti partnera za svoje pretjerane prohtjeve. Taj nema osnovnoga poštovanja i temeljne ljubavi prema sebi i prema drugome pa nema niti ljudskoga dostojanstva i počinje tražiti potvrdu toga izgubljenog dostojanstva u obliku slave, stjecanja moći. Jednom riječju, pretjerana sebičnost izrasta u pohlepu, požudu i oholost.

Isus nije mogao učiniti ništa sebično, sve što je učinio i što čini, Isus čini za dobrobit čovjeka kojega ljubi kao sebe samoga. Trojstvenom Bogu nikada čovjek nije potreban ni za kakve ciljeve. Osobina Jednoga Boga je i ta osobina da Bog stvara sve iz ničega, stvara u Duhu Svetom i stvara Riječju svojom. Po slici svojoj stvori Bog ljudsko biće, po uzoru na sebe koji je stvarateljski, slobodan i prijateljski, koji stvori svu poosobljenu Mudrost kao prvo, po uzoru na sebe koji je nenadvladiv Razum i Um pa prema tome stvara i prema svojem mislilačkom obrascu, a rezultat i plod razumne misli jest govor i riječ.  Nije Isus postao čovjekom po uzoru na čovjeka nego je čovjek stvoren po namisli i riječi Boga Oca Stvoritelja  jer Isus je ta Riječ Boga koja je duhovna i zbog toga stvara vidljivo i nevidljivo.

Isus nije nikada morao pasti u grijeh da bi se solidarizirao s čovjekom do kraja. Padanje u grijehe je bezdan za čovjeka kojemu nema konca, a ne zna mu se točno niti početak jer je svaka, i najmanja kušnja toliko neznatna, a možda i profinjena da se ne može reći kada počinje i kako se svaka kušnja i grijeh može unaprijed spriječiti. Kada bi čovjek mogao izbjeći grijehe, bio bi Bog, a čovjek u svojoj biti stvorenja ne može to postati nikako. Bog stvara čovjeka samo zbog izobilja svoje ljubavi koja je stvaralačka. Zato čovjek i jest slobodan i stvaralački mislilac i zato svaki čovjek svoju slobodu mora učiti i naučiti pri čemu mu se razvija svijest do beskraja Božjega.

Jedino što je Bog mogao učiniti za dobrobit čovječanstva je bilo ono što je u Isusu poduzeo. Dao je čovjeku svoju Svetu Riječ kao svojega Sina Jedinca na oproštenje svih grijeha i grešaka kojih je posljedica smrt čovjeka, dao je oproštenje grijeha i otklonio sve kušnje i grijehe s čovjeka, a ostavio mu je slobodu izbora hoće li zatražiti oproštenje od Boga i kada.

 Zašto se onda Isus morao krstiti kad znamo da je krštenje oproštenje prvoga, istočnoga grijeha, a sam grijeha nije imao?

Jednostavno, krštenjem je Isus dovršio svoje utjelovljenje, rođenje i dolazak i silazak među ljude. Krštenjem je Isus došao do samoga srca svakog bivšeg, sadašnjeg i budućeg čovjeka da kad, tad prosvijetli svaku ljudsku dušu u koju se probio upravo poniznim uranjanjem u ono najgore u čovjeku, duboko u bezdan ljudskoga grijeha. Tek krštenjem Isusovim Bog završava svoje djelo i definitivno postaje čovjekom i to onakvim čovjekom kakav bi svatko morao biti.

Na Kalvariji će Isus ponijeti na svojim svetim leđima sve ljudske grijehe, samoga vraga koji nestade u vlastitoj grešnosti, odnosno smrti dok Isusa Otac naš nebeski uskrisi  kao Pravednika koji ne zna za grijeh pa prema tome ne zna niti za smrt onakvu kakvom je ljudi vide.

Isus nije mogao biti grešan, ali je kao Bog mogao ponijeti sve loše, sve grijehe i dati čovjeku sebe, a sebe je dao kad se utjelovio po Duhu Svetom i rodio od Marije Djevice i kada se krstio na rijeci Jordanu od jednog čovjeka pustinjaka Ivana Krstitelja.

Kad se čovjek odrekne grijeha, to jest pretjerane sebičnosti, preostaje mu odreći se i svoje osnovne sebičnosti postom, suzdržavanjem i molitvom Bogu. Tada postaje nesebičan, tada može ući u zajedništvo s Bogom koji ga očekuje jer je naučio dati sebe samoga drugome, a u tome mu pomaže krštenje. Bez Boga čovjek ne može postati zaista nesebičan i predati sebe drugome i kao što se Bog definitivno predao čovjeku krštenjem vodom od Ivana Krstitelja, tako Bog daje najveći dar čovjeku krsteći ga Duhom Svetim i ognjem svoje ljubavi kako bi čovjek postao sposoban biti nesebičan i i kako bi  mogao steći istinski spas od svojih grešaka i grijeha sebičnosti, kako bi od pohlepnog čovjeka postao stvaralac duhovni; kako bi od požudnoga stvorenja postao razuman i dobar partner; kako bi od grešnika postao dostojanstveno dijete, sin i partner Božji. 09.01.2016. 07:15

Svjetonazor

Lagano me dira noćni zrak po licu,

tiho sad se budim, zoru najavljujem

i čekam prvi zimski znak, onu pticu

koju prvu čujem i koja dojavljuje

da dolazi vrijeme potrage za hranom

jer će prvi posao biti mladi ptići

koji gladni su već s prvim danom

i kojima treba prvo sjeme stići.

Radujem se jutru u šalici crne kave,

vijesti sve su iste još od prošlog dana.

Već su dugo moje noći zdrave,

to je bio važan dio moga plana,

a sad radujem se novome početku,

zbog njega i nebo danas sniježi.

Bolje reći da se radujem svršetku

stare zime jer pristižu dani svježi,

dani mladi, dani ispunjeni nadom,

bilo kojom, čak i onom političkom

jer ću započeti opet s novim radom,

s novim ljudima i s novim svitkom

u kojemu redat će se prigovori

u slobodi mojoj, u slobodi silnoj

gdje i svaki drugi progovori

demokratski o slobodi umilnoj.

Moj je svjetonazor ptičje perspektive

i na meni najbolje se vidi

koliko je bilo povoljne aktive

da se svaka zvjerka malo stidi,

da se oni gore spuste malo sve do gnijezda

ako rano rane i ako su vrijedni

jer svi koji lete visom putem zvijezda

ne vole se naći gdje su bijedni

ili gdje su mali, gladni i smrznuti

kao mladi vrapci što se uvijek jave prvi

i kojima treba svatko malo spuznuti.

Oni raduju se najmanjemu, sitnoj mrvi

koja dovoljna je danu i lako se dopremi.

Od te hrane mlada ptica brzo jača,

ona kao prvi znak već proljeću stremi,

lako leti iznad smijeha, iznad plača.

Sad se sjetih mladih orlova i jastrebova,

kako li tek oni rastu prema klisovima.

Jedan vrabac ispod moga krova

znak je prvi zbivanja u visovima.

09.01.2016.  05:25

Vatreno krštenje

Još Ti želim govoriti. Od pregleda objektivnoga svijeta oko mene kojega subjektivno doživljavam, isto tako subjektivno gledam u Tebe, Isuse, koji si jedini objektivan. Duha si dao ljudima, svakome je oganj stigao na tjeme. Progovorili su subjektivno i ipak se u Tvojoj objektivnosti svi dobro razumjeli.

Smijem li reći da su ti plameni jezici s neba koji su se pokazali nad svakim pojedincem u narodu zapravo na neki način znak novoga rođenja u Tebi, to jest znak su rođenja naroda u cjelini i pojedinačno. Udahnuo si Duh svoj i dao novi život svima.

Kao što Gospodar nad vojskama stvori čovjeka udahnuvši mu svoj dah, dah slobodne volje i pada u grijeh, tako i Ti, Isuse dahnu s neba gdje sjediš s desne Ocu, pošalje Duha Svetoga, dobrog duha za svakog čovjeka, duha spasenja u kojemu se čovjek poželi krstiti.

Ti prilaziš kao jedina objektivna Osoba na svijetu, a prilaziš svakome u najvećoj intimi i u središtu ljudske osobnosti svakome posebno i u neki drugi čas. Prilaziš svakoga časa, ali Te ne čuje čovjek u svakom trenutku. Čovjek osobno i intimno doživi susret s Tobom kada Ti se otvori i tada kaže da si u tom času i k njemu došao. Tako čovjek Tebe doživljava subjektivno.

Svakome, kojega obratiš, prirediš nezaboravan doživljaj i daješ mu sposobnost pregleda čitave objektivne okoline jer si Ti tada sav u čovjeku i čovjek je sav u Tebi. I dalje ima slobodnu volju i pada u grijeh, ali ima načina upitati Te i zaprositi bilo što pa tako i oproštenje.

Tada kad si svima dao Duha, govorili su stranim jezicima i razumjeli se. Svi su slavili Boga.

Kada si apostolima svojim poslao Duha Svetoga bio je to rođendan Crkve Tvoje, kršćanske.

Dao si apostolima i sljedbenicima novu slobodu, slobodu ovisnosti o Tebi. A to je zaista ona istinska sloboda, dar vatreni koji pada kao blagoslov na tjeme, na čeoni režanj ljubljenoga čovjeka koji Te sluša i slijedi. Već prije su bili kršteni vodom, a sada ih krsti i rodi Duhom Svetim i ognjem ljubavi, ovisničke ljubavi i privrženosti Bogu i ljudima.

Život ljudski ovisi o dahu Božjem, a život vječni visi u Duhu Tvojem.

Zašto si se Ti želio krstiti kao pravi čovjek, vodom iz Rijeke gdje je Ivan Krstitelj krstio na obraćenje od grijeha, Ti koji si svet, to jest nisi u svojoj slobodi grešan kao čovjek? Želio si ispuniti sve što su proroci i Pisma o Tebi rekli, želio si ispuniti i nadopuniti Zakon Mojsijev, želio si uroniti u čovještvo jer si znao da si došao skinuti grijeh ljudski sa svakoga čovjeka. Prije Ivana Krstitelja nije postojalo krštenje vodom radi obraćenja ljudskih srdaca. Ivan se poslužio značajnom simbolikom pranja čovjeka od grijeha. A grijeh je uzeti plod sa stabla spoznaje dobra i zla.

To Tvoje krštenje izgledalo je bezazleno. Krstom Ti se je poslije bilo krstiti, Mukom i uzimanjem svih grijeha svijeta na sebe, smrću i pohodom podzemlja pa uskrsnućem Tvojim kao pravednika pred Ocem kojemu si uzašao na nebo.

I moje krštenje je bilo veliko obraćenje i ne bez muke, i dar Duha Tvojega.

Zašto bi bilo čije krštenje bilo manje vatreno nego što je bilo ono Tvoje na križu? Vatra krštenja Tvojega vatra je ovisnosti o ljubavi Tvojoj prema čovjeku, a za čovjeka je vatreno krštenje ljubav Tvoja koju mu nježno daruješ pomazanjem i u naintimnijem slobodnom središtvu svakoga od nas, ljudi, u duhu našem.

Kad si se dao krstiti na Rijeci, Tvoja vatra je dotakla samo Ivana Krstitelja koji Te polio vodom. Ivan je Krstitelj vidio Duha Svetoga u obliku goluba kako silazi na Tebe i time si Ti krstio samoga Krstitelja jer on Te je tada jedini prepoznao i u duhu svojemu vidio puno značenje Tvojega uranjanja u zemaljsku rijeku.  Posljednje što je Ivan Krstitelj učinio svojim sljedbenicima bilo je da im ukaže na Tebe: “Evo Jaganjca Božjega”. I krenuše sljedbenici Ivana Krstitelja za Tobom, krenuše i postadoše sveti apostoli Tvoji, Tvoja Crkva kojoj ćeš po uzašaću na nebo poslati Duha slobode ovisnosti o Tvojoj ljubavi i predanosti čovjeku. Taj Duh slobode ovisnosti o Tebi su nad ljudskim glavama oni ognjeni znakovi, oni plameni jezici i slavljenje Tebe, Boga na svim jezicima svijeta. 08.01.2016. 21:32

U danima Njegovim

O svemu i svačemu Ti želim reći, Isuse, svoju riječ. Slika svijeta mijenja se iz dana u dan, a ja uvijek imam predodžbu kako će već sutra sve biti bolje, kako ćeš sve okrenuti na dobro. Imam taj dojam već neko vrijeme da dolaze bolji dani ovome svijetu. Da li me na tu pomisao navode ratovi, krize, terorizam? Pa da, i to. Došlo je vrijeme koje ne može ni po kojoj osnovi potrajati. Lakše je nadati se brzom završetku ratova nego u miru strahovati od i najmanjeg sukoba. Usred poprišta dolaziš Ti i donosiš velike nade za narode i pojedince jer ipak se nešto kreće i svak se za nešto bori. Nema stagnacije, varljivoga mira u svijetu u kojemu se najviše i kuhaju ratovi, napadi, zločini, spletke, likvidacije i slično.

Mnoštvo se ljudi i naroda prepliće kao što se već neko vrijeme događa u virtualnom svijetu, od kada smo se umrežili svi uzduž i poprijeko. Nezaustavljivo se širi demokratski poredak i rezultira brojnim sukobima zbog ideologija koje se napuhavaju i šire velikom brzinom, učestaloću i velikom promjenjivošću. Svijet je zagazio u plićake i na staze duhovnosti jer u Duhu Tvome, našem Duhu Svetom iste su okolnosti: čovjek ubrzanim tempom raspolaže mnoštvom različitih informacija i svjesno i nesvjesno dolazi do samospoznavanja. Ljudi ne samo da nemaju vremena nego prakticiraju brzo i spontano zaključivanje, čovjek čuje najrazličitija mišljenja i komentare i proširuje mu se svijest, naglo i nezaustavljivo. I svi, i svatko želi komunicirati. Ljudi kušaju život, stvarni život, a ne onaj koji bi mogao biti jer nema toliko mašte koliko ima stvarnih raznovrsnih događaja.

Vidim Te u svemu tome, Isuse; vidim dobro tamo gdje mnogi govore da je zlo. I dobro govore, svjesni su što je zlo i postaju svjesni da su zli. Svjesni su zla na svijetu, i onoga sasvim profinjenog, a samo još jedan mali ili malo veći korak ih dijeli od spoznaje kako je to zlo koje ne izvire iz ljudskih želja za mirom i potrebe za nekim zalaganjem oko popravljanja sve ili samo neke štete svijeta. Zlo se danas lako proširi u obliku informacije, i najmanji čovjek na svijetu može si dopustiti da dođe na naslovnice zbog nečega o čemu samo prije nekoliko godina nitko ne bi ništa čuo i znao.

Od introvertiranih ljudi postajemo ekstroverti, sve je na stolu. Sva mišljenja, svi problemi ljudskoga života dobivaju pravo na komunikaciju prema velikom broju ljudi i iako mnogi nemaju internet, čuju sve od onih susjeda koji donose informacije s drugih i udaljenih krajeva svijeta. Svatko se izražava i time daje društvu mogućnost uvida u unutarnje stanje velikog broja ljudi, čovjek je u fazi kada dobiva dijagnozu. A kad dobije dijagnozu, čovjek zna s čim se mora nositi, artikulirao je problem i vjerojatno je na pola puta do izliječenja.

Čovjek je zao. To je dijagnoza. Usprkos tome, svaki čovjek se nada i bori za dobro, za manje zlo. Čak se i o globalnoj klimi dogovaraju svi, ali još ne znaju odluku i zaključak provesti u djelo. No, bit će. I to će biti uskoro. Bit će jer ima ljudi koji znaju kako se riječi provode u djelo, a imaju i pažnju kao pojedinci čije se mišljenje čuje po čitavom svijetu. Tako dolazi do usklađivanja dobrih mišljenja i dobre prakse, prakse na temelju koje ovaj zao svijet ipak opstaje već dugo. Dobri savjeti lakše se prihvaćaju upravo zato jer je čovječanstvo stiglo do spoznaje da je negdje bila greška u povijesti. Greške se ponavljaju u silnoj želji i potrebi da se ispravi što više grešaka u što kraćem roku jer će nam inače uskoro svima biti čak tri stupnja toplije, a to znači propast mnogih građevina ljudskih.

Duh ljudski je na djelu. I u crnom srednjem vijeku bio je tako duh čovjeka u položaju traženja brzog rješenja protiv prevelike prevage zla u svijetu. Srednji vijek je iznjedrio na taj način mnoge lijepe i humane ideje koje su se počele provoditi u djelo. Crkvi Tvojoj, Kriste, dobro su došli prigovori da se preispita i učvrsti. Sada i te ondašnje jako humane ideje propadaju jer čovjek je ipak zao.

Što god pokušalo čitavo čovječanstvo, zaključak je isti: čovjek je i dalje sam sebi najveći neprijatelj.

Uskoro dolazi, kao i toliko puta prije u povijesti, Božji zahvat, Tvoj zahvat, Isuse. Samo Ti možeš pomoći čovječanstvu sada, samo Ti možeš spasiti i izliječiti svijet koji pokušava naći rješenja za nove i goruće probleme koje danas već puno jasnije vidi.

Isuse, daj da progledam. Ako hoćeš, možeš me izliječiti. 08.01.2016. 20:17

Kap vode i malo mira

Kada dijete dolazi na svijet, kad se nevinost rodi, ona je na mukama i plače. Ništa nije tako čisto i nedirnuto, tako nježno i krhko kao novorođenče. Mnogi misle treba ga maziti i paziti, ali svaki pokušaj da se ugodi pridošlici nije dovoljno dobar. Grubost naše pokvarenosti i težina naših grijeha svaljuju se na dijete u obliku velike dobrodošlice odraslih. Mislimo da smo nježni kao pahulje, ali i pahulje su preteške za novorođeno biće, toliko je nevino i čisto.

Kada je Isus ušao u sinagogu prvi put nakon svojega krštenja i predstavio se kao Mesija, Sin Božji, dočekali su ga sa zgražanjem, sablažnjavanjem i optužbama. Sin Božji je čovjek, to je ono što se ne može samo tako protumačiti, čak je i teško u to iskreno vjerovati, a naročito je teško povjerovati ili pokušati si predočiti da je taj čovjek, po svemu isti i pravi kao i svi drugi ljudi, zapravo toliko svet da nema niti traga od grijeha na njemu. Dvije činjenice koje se potvrđuju u rođenju svakoga djeteta, svakog čovjeka na kugli zemaljskoj. Jedino što novorođenče na sebi nosi je nasljedstvo u krvi, to jest istočni grijeh, posljedice prvoga grijeha prvih ljudi Adama i Eve, nasljedni grijeh, sklonost oholosti, pohlepi, požudi očiju i srca. Upravo se zbog toga krštavaju mala djeca, nevini ljudi kako bi im krštenje opralo taj istočni grijeh, to nasljeđe u krvi i mesu. Krštenjem malo dijete postaje otvoreno za duhovni razvoj, krstiti dijete nikada nije prerano, uvijek s tim kasnimo.

Isus je mogao i očekivati da Ga neće ljudi shvatiti i prihvatiti. No, doživjeti pogrde je ipak bilo teško iskustvo za Bogočovjeka. Poslije je otišao iz sinagoge i poveo obične ribare, apostole-poslanike svoje s kojima će utemeljiti novo nebo na zemlji, Crkvu kršćansku.

Osobina običnih ljudi je često ta da ne kompliciraju puno oko pristupa novorođenom nevinom djetetu. Često pripovijedaju da su maloj bebi dali vrlo rano čvrstu hranu i da je to malo dijete počelo jesti normalno i bez ikakvih problema. Danas je to manje pojmljivo.  Danas sve više pripravljamo posebno oplemenjenu tekuću hranu i filozofiramo kako dijete ne može ništa drugo osim te posebne hrane i majčinog mlijeka. Često ne damo djetetu niti kap obične prokuhane vode dok ne navrši neku stariju dob, a dijete nam često plače i mi ne znamo zašto jer kompliciramo. Ima roditelja koji drže tada dijete neprekidno u naručju i budnim okom paze na nj, umotavaju ga u svilu i meke tkanine, ne daju mu da diše od silne pretjerane pažnje odraslih, okupiraju ga dudama-varalicama, zvečkama i slično, izmišljaju nove posebne nauke i filozofije o njezi djeteta. No, ništa to ne pomaže nevinosti koja je pristigla u svijet teških grijeha.

Kao što je Isus često puta izmakao podivljaloj gomili ljudi koja Ga je željela fizički napasti i, po mogućnosti, raniti ili ubiti, tako i novorođenče ima snagu nepojmljivu u svojoj nevinosti.

Dijete izgleda tako krhko i žalosno, bespomoćno i slabašno i ljudi često pretjerano hrane svoje male bebe, hrane ih posebnim umjetnim pripravcima u kojima zapravo leži sjeme kasnijih učestali bolesti, onih koje se javljaju često zbog nepravilne prehrane i općenito nepravilnog načina života.

Često nakon rođenja djeteta ne mislimo kako ćemo imati još djece. A to je ono najnormalnije i najprirodnije što se djeci može dogoditi, a i odraslima. Njegujemo mi svi, roditelji, obitelj, daljnji rođaci, susjedi, kumovi, prijatelji, zakonodavci i tako redom, to jedno jedino malo i bespomoćno dijete te ono zaista ne stigne niti poželjeti jednu kap vode i malo mira.

Danas čitamo kako je Isus, Gospodin nahranio svoje sljedbenike, mnoštvo ljudi, žena i djece samo s nekoliko kruhova i dvije ribe. Nevinost je jača od grijeha. Malo novorođeno dijete ima sve što mu je potrebno, a još i daje od sebe. Treba ga samo poslušati, prihvatiti i povjerovati da je nedužno, nevino i u tome mu je najveća snaga jer ništa tako ne ugrožava opačine naše, koje mi pokušavamo liječiti jedni na drugima, kao čistoća mladog nevinog srca. Ako povjerujemo novorođenčetu, hranit će nas i pojiti božanskim darovima, a jednoga dana kada odraste, uzvratit će nam istim načinom i istom mjerom. Ne moramo ga opterećivati našim umovanjima jer već je dovoljno opterećeno našim sebičnim pristupom.

Kao što je Isus pristupio običnim ljudima, pastirima i ribarima koji Mu povjerovaše jer nisu imali velika znanja i koji su Ga slušali u svemu, tako dolazi i prinova u društvo. Jednostavnošću i nadasve prirodnim porivima treba vjerovati tom veliko čudu na svijetu, nevinosti novorođenoga djeteta jer nevinost pobjeđuje sve što grijeh učini, grijesi naši preslabi su i nemoćni pred čistim dječjim srcem. Malo dijete je jače od nas kao što je i Svetac Božji, Isus koji je došao kao čovjek bez ljage grijeha, uvijek jači u nježnosti i krhkosti svojoj i nedužan je pobijedio vrli i jako pametan svijet. Novorođeno dijete obnavlja društvo i što više djece ima na svijetu, to je veća nada u brži oporavak svijeta jer ništa nam tako ne pomažu znanja i blaga našem društvu kao što pomažu nevina dječica. 08.01.2016. 06:27