Petica

Da se sjećam tebe, da se tebe sjetim,
potrebne su vlati zarobljene duše,
potrebno je sinja mora da preletim
u svom dahu što ga uspomene guše.

Da primaknem zjene i da prignem uho
sasvim blizu tvojih darovitih ruku,
potrebno je bijelo i svečano ruho
u kojemu mogu promatrati Muku.

Da te vidim i da čujem u mom hramu
svu toplu blizinu, nježnost šapta sveta,
potrebno je klecalo što brodi kroz tamu,
moram se prisjetiti svih jeseni, svih ljeta.

Moram kroz sva ona vrata proći
što sam ih zalupila u strastima gorkim,
moram uvijek iznova i tamo doći
gdje su ostala pritvorena suzama mi nevoljkim.

Moram priznati, kao da sam kradljivica
što na strašnom sudu olakšanje čeka,
da sam nepopravljiva i svadljivica,
ali da me spašava i nosi neka slana rijeka.

Ona buči, ona huči kao kakav oceanski val,
ima tomu sitnih pet godina dana,
što prijestupnih, što redovnih kao miran žal;
niti jednom nisam zamijenila strana,

uvijek bijah, kao na početku
kad sam prve stihove napisala,
željna reći nešto u svakome retku,
a nikada nisam kao pjesnikinja uzdisala.

Još uvijek te dozivam u jutrima krajnjim,
poezija sviće kao da se nova ljubav rađa,
svakim danom dolazi mi putevima tajnim;
to je kao neka opravdana krađa

jer ne mogu šutjeti od silnih melodija
koje komponiraju mi vjetrovi sa sjevera;
oni donose mi miomirise mirodija
kakvih ova rijeka nema, niti nevjera. 
‎subota, ‎28. ‎listopada ‎2017. 20:01:07

Svi mrtvi, svi živi

Pripravljam lampaše za velike noći
da mi svijetle na nebeskom putu
i da njinim svjetlom svatko mogne proći
prema meni, prema mome srcu krutu

da me svu omekša, moje riječi grube
kojima se probijam kroz trnje i kroz šaš
kako pronašla bih duše koje se ne gube
i kako bih mogla dati što je život naš.

To bi bilo susretanje neprekidno,
raskrižja života trgovi su na koraku svakom
ako srce nije kruto nego nezavidno
pa da čuje, pa da odgovori tom koraku lakom.

Nema na tom svijetu nikakva zadatka
koji ne bi mogao se riješiti i znati,
samo kada bismo mogli biti veza kratka,
kada bismo htjeli tuđa srca pohvatati.

U tome mi pomažu svi naši sveti,
samo oni znaju kad se duše vežu,
kada misao nam zajednički leti
pa oko nas isprepletu nevidljivu mrežu.

Tada mrtvi govore molitve za žive
jer svi imamo jedinstvenu priliku
svetosti se prihvatiti, nebeske njive
dok svi živi na toj zemlji nose istu sliku

koja govori o vječnosti, prikazuje Boga.
Tako se na raskrižjima susrećemo skupa,
susrećemo uzora, nalazimo prijatelja svoga
koji putuje iz drugog smjera, a ka istom cilju stupa.
‎subota, ‎28. ‎listopada ‎2017. 18:51:45

Škrta zemlja

Škrti smo, ljudi, kao i ovo more,
kao i ova zemlja što nebu sliči;
pohlepni, sebični ili još gore,
kao kukavičluk što se bogatstvom diči,

a ne svime u ime čega se straši i pljačka.
Za slobodu, u ime humana napretka,
protiv gladi i za djetinjstva nejačka,
ili barem za dva, tri medijska retka.

Kriminalac biti, kakve li časti,
u zavisti građana trulih sustava
gdje se ne usuđuju bilo što ukrasti,
a dobivaju packe i raspad ustava.

Jadni smo, ljudi, a priznati neće
ni dijete da sebe krvavo gubi,
ni društvo u kojemu nema sreće,
ni onaj koji se zlatom sljubi.

I u tome sva nam pravednost leži,
svak se osudi kada prozbori,
kada od svoje stvarnosti bježi
i kada ga savjest više ne mori.

Bježimo, zečevi poretka loša,
jer tamo nas čeka prelijepa mrkva,
sočna od želje svekolika ološa
i što nam tu treba Kristova Crkva.

Što su nam potrebne nagrade, laži,
ljekovi, čipiranje ili mobiteli
ako ne čujemo Boga koji nas traži,
koji nas jedini od života odijeli?

Lijeni smo mozgovi i lijenih smo crijeva,
zaspali kao nevine trnoružice,
a samo gorčina u nama sazrijeva;
to zemlja je i to su te naše vibre i žice.

Kažu da istina dođe samo pred smrt
i da su posljednje riječi žalost i očaj,
a čitav je život čovjek lijen i škrt,
tako puno vremena da se stigne u raj.‎
petak, ‎27. ‎listopada ‎2017. 18:45:05

Melem

Kako bi to stvarno bilo
kada ne bih imala ni rod,
niti majčino sveto krilo,
niti nesiguran hod;

kada ne bih nosila u sebi
rodnu grudu i životni stil
dok mi suza spala ne bi,
dok mi ne bi spao til?

Kakva bih ja bila poetesa
kada ne bih ljubav uličnu isprobala
i kad ne bih nosila ni krijesa
tamo gdje mi se pokaže obala;

kad bih provodila dane, noći
u sterilnosti si stihova
koji nikad ne bi mogli doći
tamo gdje je domovina njihova?

O čemu bi pjevale moje priče
iz bračne ložnice, iz kuloara,
od nevolja koje se diče
i od nebeskih zlatnih dara;

čime bih badrila jutra snena
i sumrake s jesenskm kišama
kad ne bih bila i crna sjena,
kad ne bih znala što je tama?

Kako da pjevam o zvijezdama i svjetlu
ako ne poznam blato po kojemu gacam
i kako da odriješim životnu petlju
ako lažne tonove ne pobacam

svuda po livadi njina rođenja?
Zar mi je pjevati samo djevojčicama
koje dosadom plode u zemlji buđenja
raznolikih želja i pota na sljepoočicama

dok se pod nebom zeleni ružmarin
i obećanje vječno za sretne i mirne dane
pa da snivam život koji je dobar i fin
i da mi nikada melem ne osvane?
‎srijeda, ‎25. ‎listopada ‎2017. 05:26:19

Mišići, kratka priča

Uglavnom sam žena, u svom životu bila sam djevojčica, dječak, supruga, trudnica, kauboj, bespomoćno "ono", a vrlo često starac.
Ne znam smijem li mijenjati svoju rodnu opredijeljenost i koliko puta, ali u iskrenosti moram priznati da mi se rodna ideologija provlači oduvijek kroz moj osrednji život. 
Kad sam gledala one "junačke" filmove, uvijek su u njima bili jaki dečki, a cure slabašne. Tko ne bi poželio biti glavni junak i glavni glumac u filmovima pa makar to značilo da se mora ponašati kao osoba suprotnoga spola od onoga kojega nosi, to jest i dečki i cure moraju imati hrabrost, moć i snagu.
Ženska snaga, to je sasvim druga tema.
Dakle, serviraju nam supermene, jake i mišićave face, a kad tamo - oni mlate po slabijima. I što sada kad moji mišići nikada neće postojati, niti se toliko zjačati kao mišići prirodnog muškarca? Čak i kad je gej, jači je ma kako ja istrenirala i napumpala svoju snagu. Ako zatreba, preostaje mi samo raznorazno tipično "žensko oruđe i oružje" koje rabe svi, i muško, i žensko, i srednje.

U glavama klasičnoga muškoga svijeta žena uvijek mora biti sređena i lijepa, privlačna barem u nekom detalju za bilo čije oko i - mora šutjeti. Ako se poslije preokrene u neku ružnu i blebetavu babu - dobije prezir i batine. Može uzvratiti, ali uglavnom ne želi jer živi za boljitak vlastite djece i obitelji. Sada dolazi ono što mi nije jasno. Ako žena odredi da je muško i želi mušku osobu za zajednički život, kakva bi to morala biti šora u braku?!

Ili ako žena pokuša mišićima uzvratiti na mišiće, kako tek onda kada joj društvo odobrava da je zaista muško pa je prema tome borba između žene i muškarca ravnopravna? Tko će tada zaštititi slabo žensko, žene i djecu, i obitelj?

Priznajem da je naporno biti žena, to je tako oduvijek. "Muške šovinističke svinje" očekuju mišiće u borbi za život i opstanak čitave obitelji, a potom očekuju privlačno stvorenje naglašene suprotne spolnosti, ili bilo kakve spolnosti: važno je samo da postoji neki nadomjestak za uspješno istresanje sjemena. Jer ako sam žensko, moram li se odvojiti od muškoga svijeta i silom postati gej ženska?

Muškarci oduvijek vladaju, oni su nam to namjestili da bi uspješnije džabalebarili dok ženska marva šljaka, eto to je. ‎utorak, ‎24. ‎listopada ‎2017. 19:22:38

Kvaliteta vjere

Jednom kad povjeruješ, otvara ti se novi svijet, pogibaš se i spuštaš duboko jer stojiš pred svojim Stvoriteljem, pred Ocem nebeskim. Odjednom ti se otvaraju široki vidici, spoznaješ svoju malenost, ali i svoje mjesto u životu i svemu što možeš pojmiti. Tada vidiš, na primjer, kako si subjektivan i kako su drugi ljudi subjektivni i kako su priče o objektivnom sagledavanju stvari samo puke maštarije. Plodovi oholosti ljudske.
Nisi malen pred ljudima, a ravnopravan si s Ocem koji te štiti, koji sve zna, koji želi tvoje dobro jer tvoje dobro je Njegova sreća. 
Imati roditelje znači biti uglavnom sretnik. Imati majku je neopisivo, saznati za bezuvjetnu ljubav. Imati oca, pravoga tatu, znači sazrijevati u odgovornosti, samostalnosti. Otac te uvodi u život odraslih i zrelih promišljanja i djelovanja. Majka te uvijek želi zaštititi, a tata te uči kako ćeš se zaštititi sam. Majka te njeguje, a otac te poštuje. Majka stalno brine o tebi, a otac ravnopravno s tobom razgovara i tako postaješ sposoban za čitav život pa i za to da jednom budeš i ti dobar roditelj, dobar radnik, dobar upravitelj.
Majka je pristrana, a tata je neutralan prema tebi. Pred ocem vidiš gdje se i u čemu moraš korigirati. Majci si malo i bespomoćno dijete, a tati si ravnopravan partner.
Marija, majka Boga ti je zagovornica kod Oca nebeskoga. Bog ti je Tata, i otac i majka; prvo tvoj Stvoritelj, Stvoritelj tvojih roditelja i svega stvorenja, a potom i istinski Roditelj. Kako? Ta dva opisna pojma nisu jedno te isto, roditelj ti je onaj koji te želi takvoga kakav jesi, već stvorenoga i rođenoga od zemaljskih roditelja. Kako ti Bog postaje roditelj, tata i mama? U tvojoj vjeri, u Objavi koja je Božja inicijativa, Božja riječ za tebe i pitanje tvojoj raspoloživosti i volji da postaneš istinski sin svoga Oca pa ako to želiš, Bog Otac te rađa, istinski te tek tada rađa u sakramentima Katoličke Crkve, u krštenju, ispovijedi i duhovnoj pričesti - u Euharistiji. Euharistija nije samo simbolika već je tvoj porođaj, tvoja inicijacija i tvoje ispunjenje. To počinje tvojim pristankom, a nastavlja se vječno.
Pisanice, nacrtana kuhana jaja, jaslice, ukrašavanje zimzelenog drveća, to je samo simbolika dok su obredi stvarnost ljudska u kojoj se događaju preobrazbe tvoje, a u tim obredima dolazi ti i prilazi rađanje na duhovni i tjelesni svijet, na duhovni i tjelesni život zajedno, a ne samo na smrtno postojanje. Kad pristaneš na rađanje od Tate nebeskoga, počinje tvoj život vjere. Tada ti se ne može dogoditi da za Tijelo Kristovo kažeš da je to samo nekakva simbolika kao što je i bojanje pisanica puka simbolika bez koje se može živjeti. Tijelo Kristovo je tvoj vječni život, tvoje uskrsnuće na dobro i sreću, tvoje vlastito bogočovještvo, to jest čovjekoboštvo. Kad pristaneš na rađanje od Tate nebeskoga, On te dalje vodi zauvijek. Postajete zajednica, a ti postaješ djelitelj s Bogom, dionik božanske naravi iako ostaješ zauvijek čovjek. Postaješ ravnopravan partner svoga Oca nebeskoga, postaješ nebesnik iako ostaješ i zemnik; Otac tvoj je također postao jednom zemnik u Isusu Kristu, svojoj Riječi i Objavi za tebe. Po Isusu Kristu i samo preko Isusa Krista događa se čudo s tobom na očigled tvoga zdravoga razuma i realnoga zemaljskoga života. Jednom kad si pristao na rađanje od Oca nebeskoga, nikada više ne ostaješ isti i ne vraćaš se u nemoguće staro zemaljsko stanje i postojanje. Ako i ne znaš nikada više što te čeka i što možeš očekivati, Tata je uvijek tu da te izvuče i nikada ti ne želi predbaciti greške i spoticanja. Predbacivanja su samo ljudski način prevođenja božanskih riječi kojima ti Otac nebeski izražava ljubav i vjernost. Tata nebeski ne predbacuje ti nikada, On ti uvijek oprašta i uvijek te čeka da Mu se vratiš, a zlo koje proživljavaš ti samo služi da vidiš kako je bez Oca život težak i jadan, da uvidiš da i dalje imaš slobodu izbora i da samo poželiš Tatu da te spasi, samo poželi. Samo Ga pozovi u pomoć, razgovaraj s Njim ako možeš i kako god znaš i umiješ, kako si u svom iskustvu naučio. To je sazrijevanje vječno, sazrijevanje na vječni život.
Kada sazriješ dovoljno, shvatit ćeš veličinu svoje vlastite poniznosti i spoznat ćeš svojega Oca u Isusu Kristu, vidjet ćeš kakva se božanska veličina odražava u Križu. To nikada ti ne možeš dostići, ali zato je tu tvoj Tata nebeski. On ti daje da u sakramentu krštenja odeš s Njim do križa gdje je raspet, umro pa uskrsnuo te tako i ti uskrsavaš i rađaš se, makar ne previše svjesno. Zato su ti potrebni sakrament ispovijedi i pomirenja i sakrament pričesti. U sakramentu Pomirenja Tata ti oprašta ono što želiš i tražiš da ti oprosti kako bi mogao krenuti iz početka, zajedno sa svime što ti je uspjelo i što si dobro učinio, a za to dobivaš i veliku životnu snagu u sakramentu Euharistije.
Vrhunac vjere svoje doživiš često kada shvatiš da je najljepše podložiti se što potpunije Očevoj volji pa tada kreneš u što točnije istraživanje što je stvarna volja tvojega Tate nebeskoga. ‎utorak, ‎24. ‎listopada ‎2017. 04:21:28

I otrt će im svaku suzu s očiju
te smrti više neće biti,
ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti
jer – prijašnje uminu.
Knjiga Otkrivenja, glava 21, redak 4

Pod vedrim nebom

Beskućništvo naše moderno je ovih dana
u mom gradu koji se obojio u sveč
jer se čeka Mlado Sunce otvorena stana
koje siđe s neba kao Božja Riječ.

Razodjenulo se društvo i prirodu pravu,
ogoljela glad i neimaština u gradovima;
nema se gdje počinuti, nasloniti glavu,
usponi se događaju u najžešćim padovima.

Isusa se slavi na bjelosvjetskim smetlištima,
daleko od neprobojnih i sterilnih kupola
gdje se proizvodi za razmažene umjetna klima
i gdje smrti nema, niti siromaštva, niti spola.

Otpisano mnoštvo na svježem je zraku
gdje sve bolesno istruli od kisika,
napaja se izvorima u sveopćemu mraku;
otpadništvo hvali Boga za malo dušika.  

Raduju se narodi, sastavljeni skupa,
i molitva se sjaji na dječjim usnama,
a za dijeljenje je dovoljna i klupa;
nebesko  je Svjetlo neprekidno s nama.
‎nedjelja, ‎22. ‎listopada ‎2017. 23:19:32