Prazne duševne su ploče,
postaje za društvene čine
i za plodna susretanja.
Duhovi bez riječi tu uskoče
poput neke slabe mjesečine
da bi našli duši olakšanja
od svih pritisaka što ih vršim
da bi sve dubine moje bile
čiste kao sunce u svakome času.
Duhovima teškim sva pravila kršim,
ali ima nekih što su poput nježne svile,
oni samo pjevaju o vječnom spasu.
U dubinu moju dolaze mi skupa,
nadahnuće, brige, ljubav ili radost
pa se međusobno guraju i tuku
jer tu neće ostati mi kao jedna grupa.
Ljubav, nadahnuće jaki su mi kao mladost
pa se u toj borbi brige uglavnom povuku.
Osjećaji se ne ispoljavaju;
pred njima je čvrsta brana,
a i tako nisu na visini
gdje se misli mi razdvajaju
što su dobra duševna mi hrana,
one potiču mi dušu u dubini.
Sve te radnje osobne su teme,
potrebne su duši u miru i redu
jer kod mene nema socijalizacije.
Mišljenje i osjećaji doživljaju streme,
stihovima kao da se nalaze u finom medu,
a od njih mi nastaju slatke varijacije.
Zato, kad su susrele se naše duše,
uopće se nisu prepoznale,
moje socijalne niti bile su prekratke.
Bilo mi je kao da se s Neba ruše
sve dok nisu pjevat stale
naše molitve i riječi slatke.
Sreća naša i otkriće u mojoj dubini:
sreli smo se usred dragog Boga,
tamo gdje se naši duhovi napajaju
sokovima koji daju zdravlje u nutrini.
Moje mišljenje se uvijek sjeća toga,
a ni osjećaji previše ne zdvajaju.
To je čudo Muke Isusove
i u milosrdnom Božjem Srcu,
ponavlja se bezbroj puta.
Ne postoje socijalne niti ove
ili uvijek su u nekom grču,
one samo plodovi su božanskoga Skuta.
19.06.2021. 18:46
