Utvrda od vjetra

 

Danas imam poziv prići ti i reći

da sam uvijek bila žena koja čeka

kao duša koja jednom mora prijeći

sve brzace i sve struje koje nosi rijeka

 

i da zbog toga ne stižem nikad tamo

gdje bih mogla se prikazati za dar;

nije važno pitati se od kada se znamo,

nije važno da li mi smo idealan par.

 

Sve što imam služi mi za odricanje,

sve što spoznam vodi me još dalje,

prema obali gdje prestaje to protjecanje;

moja jedra su mi moje vlastite halje.

 

Naći tebe na toj rijeci veliki je znak,

vidjeti da slično strujama se loviš

i da ti u jedra tuče vjetar jak,

i da prema istim obalama ploviš.

 

Ti si meni Božje obećanje,

utvrda od vjetra i kapljica vode,

sigurna budućnost i snažno sjećanje

na sve one pobjede što nove bitke rode.

 

Za ovakav susret potreban je život cijeli,

u današnjem danu nalaze se dani svi,

nalaze se noći i svi snovi bijeli,

i čitava rijeka; to smo stvarno mi.

 

Ima ljudi, ima duša raznih vrsta,

nepreglednih obala i velikih mora;

svjesni da smo sluge Božjeg prsta,

mi smo isti poziv koji nosi bezbroj odgovora.

20.11.2016. 00:48

Prsten

 

Da li letjela si mojim oblacima,

da li ti si ona ptica krhka

koja sitila se okrajcima

što su kao slatka vuna prhka?

 

-Pokraj tvoga neba plava

dobila sam meka krila

s kojih ti se oblak presijava

po kojemu sam jedrila

 

sve dok sjena mrka

ne potamni odozgora

moga duha trpka

pa poletje smjerom gora.

 

-Gledao sam svoje carstvo,

lovio sam slatke mliječi

i promatrao potajstvo

kojim vrabac meni priječi

 

da odletim mu iz iz vidokruga

kako bih ga dohvatio

i prebacio do mirna luga.

Let me tvoj odvratio.

 

-Prekrasni su ti vidici,

ali nosiš prsten sjajni

koji niti jednoj ptici

nije simbol potajni.

 

-Moj je prsten tebi dao krila

da ti mogneš gorom stići,

inače bi moja sjena skrila

dio puta kojim moraš ići.

10.05.2014. 16:01

Franjevac

 

Relikviju ljubim usred mnoga cvijeća;

sveta franjevca naslućujem u koralu

kojemu se vječna upalila njegova svijeća.

Vidim, poginje se u kanonskom moralu,

a tijelo mu svijetli od bjeline habita.

Tiho poručuje da je blizu nas.

Prilazim do bijela uzvišena groba skrita,

a iz drugog kuta dopire do mene glas:

„Ja sam onaj koji prvi ljubi Raspetoga

u ranama koje nosim blagoslovljeno“.

Gledam Franju pokraj Boga moga;

sada već osam stoljeća proslavljeno

 

drago pučje, sljedbeništvo siromaha,

tko bi sve prebrojati ih mogao i da htjedne.

Jednoglasnu molitvu slušam im bez daha.

O, da nisam nacrtana od finoće bijedne

i da nisam potekla iz onih škola,

nikada se obratila ne bih u ovo društvo

koje spašava od bludnih idola

i u kojem obitava samo nadareno muštvo.

Sad se sjećam tvojih prekriženih ruku

kada stajao si uz relikviju svetu,

koju danas istu ljubih ja u malom lugu,

dok ja tada učila sam o bijednome svijetu.

 

Tada meni rekao si tko si,

da ti franjevački grb je tvoja kuća.

Sada više tobom se ponosim

i još više raste moja želja vruća.

Pod hrvatskim grbom relikvija ti stoji,

a na grbu još je ruka Franjina.

Ona se preklapa, kao da sve križeve broji;

s rukom Isusovom ukršta se ruka njina.

Sada znam i zašto stajao si tamo.

Nema franjevca koji bez dara bi bio;

niti mene nisi ovdje ostavio samo,

drugom rukom ti si moju ruku dohvatio.

31.02.2012. 22:40

Freska

 

 

Neprekidno tražim te po pješčanim tragovima

jer sam već pronašla kamenčić od kristala,

tako primamljiv pobješnjelim vragovima

što se burno upiru protiv tiha maestrala

 

čiji blagi dodir pomiče u pijesku zrnje,

svjetlucavo i vidljivo samo za moje stope.

Osjećam, na lice mi prodire sitno trnje

pa se pogibam ka tlu da me ne poklope

 

svojom uzaludnošću vatreni zmajevi.

Mekan pijesak probadam koljenom

a preda mnom izniču daleki krajevi,

uzdižu me, zovu mene svojom voljenom

 

dok na dlanu nosim što sam ubrala,

kamen malen, sjajan i dragocjen

jer sam klečeći ga i moleći ukrala;

pobožno čuvam tajanstveni plijen,

 

ne može se razlučiti sjaj od stijene

i, da nemam puno stopa tvojih dara,

mislila bih da me napadaju hijene,

ali znam da ti si, iz mojih njedara

 

koja teško, izcrpljena, traže daha.

Čisto podneblje me hrani tvojim uzdasima,

veličanstveno me spašava od kraha

pa nadijevam ogrlicu sjajnim ukrasima

 

i više uopće na sebe ne sličim.

Samo gledam gdje ću opet pognuti se tiho

da ti zahvalnicu upriličim,

da te stigne upornoga maestrala vihor.

 

Često tražim te po tragovima na pijesku

jer nailazim na stijenu od kristala

kojoj pridodajem neku svoju fresku.

Od kada sam uz ovu obalu pristala,

 

kroza svaku buku molitvu ti čujem,

vali stvaraju mi stope mojega kraja;

samo udišem, slavim, poklekujem

i uzimam od kamenita sjaja.

08.05.2014. 06:31

Strune

 

Da si ti umjetnik,

a ja da sam glazba,

koliko bi imao sluha?

Tko bi bio sretnik,

kome bi uzavrela plazma,

tko bi čuo od Duha?

 

Da si ti bogataš,

a ja da sam prosjakinja,

da li bi me vidio?

Da li bi primio tata

koji kraj mene ima

ili bi se postidio?

 

Da si ti svećenik,

a ja pjesnikinja,

da li bismo se sreli?

Da li bismo neki zvonik

na tlu od mekinja

dodirima omeli?

18.07.2012. 22:05

Da mi Te je prostrijeti kroz dušu

 

Mislio je da ću reći "Zbogom"

našem prijateljstvu, našoj nadi

kojima sam opijena kao drogom.

Ti me, Nebo, sad ukradi

da me Te je nosit' u zjenama sjajnim,

da mi Te kroz dušu prostrijet'

istom nadom s onim žarom trajnim

kojim nosim svoju kostrijet.

Da mi je sad reći sve,

u Tvom praštanju još tugom zanositi

svakom notom ove krasne sne

pa da mi je slavljem zarositi.

Mislio je da ću proći pokraj njega

kao tihi lahor, kao tren,

kao pokraj lanjskog snijega,

kao uzdrhtala, blijeda sjen'.

Ti mi, Nebo, podaj tu širinu

jer ja drugo nemam, samo žuđ

da doživim srcem Ti mirinu

radi koje dragi uvijek mi je tuđ

pa da i ja opet mognem zaploviti

u toj lađi koja nema kraj,

da me mogneš dragim zakloniti

pa da gledam očiju mu sjaj.

Tada on bi mene prepoznao

kao pričesnicu Tvoju, kao svoju dragu

i moj život tad bi stao

na tom osunčanom i Nebeskom pragu.

‎subota, ‎9. ‎prosinca ‎2017. 15:23:36

Daleke veze

Opet sanjam, sanjam daleke veze,

krajeve bez povratka,

mjesta gdje se lome breze

i gdje pijem, daha kratka.

 

Miomirisi su tamo slađi od tamjana,

tamo ja iz svijeta putujem

prema strašnom, nepoznatom, pijana,

samo zato da se otrujem

 

od onoga što me čeka iza smrti.

Tamo opasno je,

možeš se u živom blatu obrti,

a privlačno, slasno je.

 

Sanjala sam da odlazim, a ne umirem.

Bilo je to nelagodno, neznano stanje.

Sjećalo me da ovamo iz praha uvirem,

da me čeka tjeskobe pranje

 

i da sasvim sama ostajem

negdje gdje sam zapela u letu.

Sav taj prostor sada dajem

za jednu običnu riječ u stihopletu

 

ili bilo što drugo i konkretno,

za življenje života najobičnijega,

za bježanje od samoće nespretno

ili od bilo čega tomu sličnijega.

 

Ipak, sve bih dala samo da mognem

opet putovati istim onim krajevima,

obećanje veliko da smognem

da ću boriti se zmajevima

 

i preživjeti.

Možda mrtva ostati

i posivjeti,

a pred tebe stati.

 

Bila sam u zemlji zvjerskoj;

sanjala sam da sam sasvim sama

u ljepoti i blizini nebeskoj,

negdje gdje mi bez tebe je uvijek tama.

03.05.2014. 17:17