Sada
smo se susreli u svemirskoj tišini,
poput
uzvitlane prašine tragovi se gube
u
prostore vječne, negdje daleko u tmini
jer
mi ne vidimo da se sveti s anđelima ljube,
da
iz njih izvire k nama svjetlost jarka
što
nam kazuje i označava naše staze
da
ne kružimo u duši radi sunca žarka
već
da vidimo po čemu naše misli gaze
jer
to nije trava, nisu kamenite ceste
nego
vlastito je srce čovjek izgazio
i
u njemu ostadoše samo prazne geste
kojima
se nikad nije potpuno izrazio
jer
bi inače već prekrila ga stara noć,
a
svi sveti prštali bi i bez vatrometa
ljubavlju
za ovu zemlju koja nema moć
iako
se gorko osvećuje ta priroda svijeta
što
se jedina u dobru još izraziti zna,
kao
silovana djeva koja i oblake mašta,
koja
božanskom ljepotom ipak sja
jer
je nastala od Boga koji uvijek prašta.
31.12.2019.
16:03
Prva poslanica Apostola Pavla Korinćanima, glava 13 1 Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio ...
Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela, nek uskliknu službenici Božji, i s pobjede tolikog Kralja, neka jekne trublja spasenja. Nek ...
Blagoslovljen Gospodin, Bog Izraelov, * što pohodi i otkupi narod svoj; podiže nam snagu spasenja * u domu Davida, sluge svoje...
Blagoslovljen budi, Gospodine, Bože otaca naših, * hvaljen i uzvisivan dovijeka! Blagoslovljeno, slavno i sveto Ime tvoje, * ...
