G
L A V A P R V A
Kazalo
nekih pojmova:
-
transcendentia = transcendens: koji se uspinje (srlat.)
-
transcendentalnost = stanje onoga što je transcendentalno,
nadiskustveno
-
metafora = lat. methafora od grč. =prenošenje
ž.
knjiž. stilska figura, jezični izraz prenesenog značenja koji se
upotrebljava za objekt različit od onoga kojemu prvotno pripada
(primjer: rosa – mlad kao rosa); skraćena, skrivena poredba
-
typos, grč. = tip ili pralik
-
figura, lat. = tip ili pralik
-
antitypos, grč. = odraz typosa
-
hypodeigma = primjer, onda i najaviteljska slika, anticipirana
reprodukcija
-
anticipacija = predokus
-
paradeigma = primjer
-
parabole =znamenje, simbol
-
skia = sjena
-
mimema = ugledanje
-
eikon = slika
-
arhetip, grč. arkhetypos = originalan model na temelju kojega se
proizvodi serija; prototip, izvornik
-
eshatologija, grč. eshatos = posljednji = teološka znanost o
posljednjim stvarima (sud, smrt, Paruzija, uskrsnuće)
Grčki
typos i latinski figura rabe se u teologa za oznaku naizvornijih
simbolizama što se susreću u biblijskom govoru za označavanje
pralikova.
Svete
knjige upotrebljavaju u istu svrhu i mnoge druge izraze koji
izražavaju ideje povezane s ovima. Svi su ti izrazi srodni slici
eikon i uzorku typos, no najčešće sadrže naročit značenjski
preljev koji ih zbližava s typom/pralikom.
Kao
i sav religiozni jezik, i starozavjetni jezik često posiže za
simbolizmom, a da se ne bavi određivanjem njegove naravi i izvora.
No, lako je prepoznati temeljne pojmove iz kojih proistječe
biblijska uporaba znamenja (simbola); a samo to i jest ovdje važno.
I EGZEMPLARISTIČKI SIMBOLIZAM:
NEBESKI UZOR I NJEGOVA ZEMALJSKA
UGLEDANJA
Kao
i sve stare religije, Stari zavjet zamišlja božanski svijet,
nebeski svijet kao posvećeni prauzorak na čiju je sliku uređen
svijet ovdje na zemlji. Bog poput nekog kralja stoluje u nebeskim
dvorima; okružen je korom služitelja itd. A budući da je svrha
bogoštovlja dovesti čovjeka u vezu s Bogom, čovjek se trudi da
odrazi taj idealni uzorak tako da nebeski svijet bude u neku ruku
primaknut nadohvat čovjeku.
Upravo
su tako Jeruzalem i njegov hram imitacija Božjih dvorova s kojima se
oni na neki način poistovjećuju. Stoga svećenički zakonik
prikazuje Boga na Sinaju kako saopćuje Mojsiju uzorak prema kojemu
će ovaj morati udesiti šator (hebr. tabnit, grč. typos – Izl
25,40 ili paradeigma – Izl 25,9); taj je uzorak neka vrsta
graditeljskog plana (usp: 1 Ljet 28,11: tabnit, paradeigma) što ga
je Bog utvrdio prema vlastitom prebivalištu. Tako je prema Mudr 9,8
i hram što ga je sazidao Salomon građen 'u liku (mimema) svetoga
Šatora koji je (Bog sebi) od iskona bio spremio'.
Taj
egzemplaristički simbolizam nije jako daleko od platonske teorije
IDEJA. Platon, naime, u ovom pogledu samo filozofski razrađuje ovu,
u religioznim predajama staroga Istoka, posve običnu datost.
II ESHATOLOŠKI SIMBOLIZAM: POVIJEST SPASENJA I NJENO KONAČNO
DOVRŠENJE
1.
BIBLIJSKO
POIMANJE SVETE POVIJESTI -
Antičke
su mitologije primjenjivale isto egzemplarističko načelo na
kozmičke cikluse (ponavljanje dana, godišnjih doba itd) i na
temeljna iskustva ljudske povijesti (stupanje kralja na prijestolje,
rat itd). One su u obojemu vidjele zemaljske odraze božanske
povijesti što se odvila prije svih vremena, kao iskonski arhetip
svega kozmičkog nastajanja i svakog ljudskog djelovanja. Taj je
arhetip, koji se u beskraj nasljeđuje u vremenu, davao ovozemaljskim
stvarima njihovo posvećeno značenje. Zato se mit aktualizirao u
kultu obrednom dramom kako bi čovjeka doveo u vezu s djelovanjem
bogova.
Biblijska,
pak, objava, odbacujući mnogoboštvo, oduzima sav sadržaj onoj
jedinoj svetoj povijesti za koju zna susjedno poganstvo: za nju je
sva Božja djelatnost upravljena prema stvorenju.
Ali
u toj novoj perspektivi ona otkriva DRUGU VRSTU SVETE POVIJESTI ZA
KOJU POGANSTVO NIKAKO NIJE ZNALO; POVIJEST BOŽJEG NAUMA KOJI SE OD
ISKONA ODVIJA U VREMENU, LINEARNO, A NE CIKLIČKI, SVE DO SVOGA
POTPUNOG OSTVARENJA KOJE ĆE NADOĆI NA SVRŠETKU VREMENA U
ESHATOLOGIJI.
2.
SMISAO DOGAĐAJA U SVETOJ POVIJESTI -
Odredište
Božjeg nauma objavit će se jasno tek kad se postvari u eshatološkom
Događaju. Bog je ipak već počeo u nj nejasno upućivati svoj narod
na temelju događaja njegove povijesti. Iskustva
poput izlaska, Sinajskog saveza, ulaska u obećanu zemlju itd., nisu
bila slučajnosti bez ikojeg smisla. Kao Božja djela u ljudskom
vremenu, ona su na sebi nosila pečat svrhe za kojom Bog ide
ravnajući povijesnim tijekom; sve su jasnije ocrtavala obrise te
svrhe. Upravo zato mogu ta djela već hraniti vjeru Božjeg naroda.
Upravo zbog toga i proroci, kad u svojim proročanstvima dozivaju u
svijest svrhu Božjeg nauma, prikazuju tu svrhu kao savršenije
ponovljenje prošlih iskustava: novi izlazak, novi Savez, novi ulazak
u obećanu zemlju prema novom Jeruzalemu itd. Tako, dakle, sveta
povijest, kao i sve što je sačinjava (događaji, likovi,
imstitucije), ima nešto što se može nazvati eshatološkim
simbolizmom; kao djelomično očitovanje Božjih nauma na jednoj još
nesavršenoj razini ona zastrto pokazuje prema kakvom se cilju taj
naum uputio.
3.
ESHATOLOGIJA I POČECI -
To
isto načelo na izuzetan način vrijedi za polazište svete
povijesti, za stvaranje. Ako naime u biblijskoj objavi i nema više
prvotne božanske povijesti, u njoj ipak ostaje onaj iskonski čin
kojim
je Bog otpočeo svoj naum, otkrivajući od samog početka ciljeve što
ih je htio postići ovdje na zemlji.
Eshatologija
kao završni Božji čin mora opet imati njihova obilježja. Prema
proročanstvima, eshatologija neće značiti samo novi izlazak itd.,
ona će biti novo stvaranje:
„Jer,
evo, ja stvaram
nova
nebesa i novu zemlju.
Prijašnje
se više neće spominjati
niti
će vam na um dolaziti (Iz 65,17).”,
slično
prvomu stvaranju jer će preuzeti isti naum, savršenije stvaranje,
jer će ukloniti prepreke što su isprva osujetile
Božje namisli – grijeh i smrt. Iste, dakle, slike savršenstva i
sreće služe da se, na dvama krajevima vremena, dočara iskonski raj
i opet nađeni raj (Hošea, Izaija, Ezekiel). Između jednog i drugog
odvija se sveta povijest koju narod Staroga saveza svjesno
proživljava očekujući njeno konačno dovršenje u novom savezu.
4.
BOGOŠTOVLJE I SVETA POVIJEST -
Bogoštovlju
Starog zavjeta više nije svrha aktualizirati u obrednoj drami mitsku
povijest bogova da bi u njoj sudjelovali ljudi. Nego, budući da
sveta povijest ostaje Božji gest učinjen u ljudskom vremenu,
liturgijski blagdani malo - pomalo dobivaju ulogu spomena (a za vjeru
Izraela u tom smislu i aktualiziranja) onih velikih djela od kojih se
ona sastoji.
Subota
postaje spomen – dan stvaranja; Pasha postaje spomen – dan
izlaska; Pedesetnica (Duhovi) postaje spomen na Sinajski savez (u pobiblijskom židovstvu); Blagdan sjenica postaje spomen na boravak u
pustinji. A kako su, s druge strane, ti događaji bili predosjećaji
konačnog spasa, kultno slavljenje njihova spomena donosilo je nadu:
Izrael se sjeća Božjih dobročinstava u povijesti samo zato da s
više vjere očekuje eshatološko dobročinstvo kojemu su ona
dobročinstva samo zastrti navještaji, upisani u povijesno trajanje.
III
MORALNI EGZEMPLARIZAM
Stari
zavjet napokon zna i za moralni egzemplarizam u kojemu su ljudi –
tipovi prošlosti Bogom raspoređeni na pouku svoga naroda. Upravo je
u tom smislu Henok postao primjerom (hypodeigma) obraćenja (Sir
44,16). Mudrosne se knjige često koriste egzemplarizmom te vrste. On
dobiva naročitu snagu kad se osloni na eshatološki simbolizam svete
povijesti kako smo ga upravo opisali (usp. Mudr 10 – 19).
Vidimo
da je nauka o pralikovima (tipovima) već vrlo živa u Starom
zavjetu. Proistječući iz poimanja svete povijesti koja spada u
vlastitost biblijske objave, ona se duboko razlikuje od običnog
egzemplarističkog simbolizma što ga Stari zavjet ipak poznaje i
prigodice se njime koristi.
Iz
te nauke crpe proročanstva govor kojim mogu unaprijed dočarati
misterij spasa. Tako je ona povezana i sa samom dijalektikom objave.
Novi zavjet će to do kraja pokazati.
Novi
zavjet:
I ISUSOVA STANOVIŠTA
Isus
je svjestan da privodi kraju pripremna vremena i da on otpočinje
ovdje na zemlji stanje koje su navješćivala proročanstva. Stoga
svekolika sveta povijest što je protekla pod vladavinom prvog Saveza
dobiva svoje konačno osmišljenje u djelima što ih Isus vrši, u
institucijama što ih on uspostavlja, u drami koju živi. Da bi
odredio svoje djelo i učinio ga shvatljivim, on ga namjerno
sučeljuje s onim što je u toj povijesti tipsko, to jest izraženo
pralikovima.
Zajednica
koju stvara nazvat će se Crkvom, to jest bogoštovna zajednica
slična Izraelovoj u pustinji; počivat će na dvanaestorici apostola
kojih broj podsjeća na broj plemena, na tu temeljnu strukturau
naroda Izraelova. Tako se i Večera, koja tumači smisao križa i
uprisutnjuje njegovu stvarnost pod sakramentalnim znakovima, shvaća
u funkciji Pashe i Sinajskog saveza; obećani kruh života, Isusovo
Tijelo, nadilazi svojim učenicima manu koja je bila njegova
nesavršena slika.
Ti
primjeri pokazuju kako Isus, sabirući eshatološke simbolizme svete
povijesti, koristi te simbolizme da konkretno dozove u svijest
misterij spasenja koje je nadošlo na svršetku vremena, koje je
otpočelo u njemu i njegovu životu, spasenja kojemu je namijenjeno
da se aktualizira u povijesti njegove Crkve i da se dovrši u
vječnosti kad prestane ljudsko vrijeme. Time nam Isus omogućuje
shvatiti kako događaji i institucije Starog zavjeta dobivaju u njemu
svoj puni smisao koji je dotad bio dijelom zastrt, ali se sad u
punini objavio Događajem prema komu su ti događaji i institucije
bili ustremljeni.
II KORIŠTENJE BIBLIJSKIH PRALIKOVA
Poslije
Isusa svi se sveti pisci Novog zavjeta utječu tipskom načelu, sad
zato da pokažu da se misterij spasenja izvodi 'prema Pismima', sad
opet da taj misterij odrede jezikom koji je bremenit religioznim
značenjem. Tako Matej primjenjuje na Isusa ono što je Hošea
govorio o
Izraelu,
'sinu Božjemu', dok Ivan primjenjuje na raspetog Isusa opis
pashalnog janjeta. U oba se slučaja ispunjenje Pisama temelji na
ispunjenju biblijskih pralikova. Tako doktrinalni jezik Novog zavjeta
na
mnogim mjestima polazi od povijesnih iskustava izraelskog naroda,
bilo da su već proročanstva transponirala datosti tog iskustva
prenoseći ih u eshatologiju (tako kad Otk 21 uzima Iz 62), bilo da
je taj prijenos tekstova vlastitost samih pisaca Novog zavjeta (tako
kad i 1 Pt 2,9 uzima Izl 19,5 sl.).
Trebao
je međutim doći sveti Pavao i Poslanica Hebrejima pa da teološko
načelo pralikova – prefiguracije bude jasno određeno.
III SVETI PAVAO
Prema
Pavlu, likovi i događaji svete povijesti sadrže najaviteljske
pralikove (taj smisao Pavao daje riječi typos) Kristova misterija i
kršćanskih stvarnosti. Već od početka Adam je bio pralik Adama
koji ima doći. Kasnije su i događaji izlaska došli u smislu
pralikova; to su pralikovi za opomenu nama kojima je zapalo da živimo
u posljednjim vremenima; pralikovito izražena stvarnost u tim
tipskim zbivanjima jest naše djelotvorno udioništvo u misteriju
Krista, omogućeno kršćanskim sakramentima. Tako je u Pt 3,21 krst
nazvan antitipom potopa.
Moralni
egzemplarizam sam od sebe proizlazi iz tog pralikovitog tumačenja
svete povijesti: kazne naših otaca u pustinji opomene su nama i
navještaj konačne osude nevjernih kršćana; razorenje Sodome i
Lotovo izbavljenje primjer su (hypodeigma) za buduće bezbožnike i
obratno: vjera se Abrahamova ima i nama uračunati tako da su 'sinovi
Abrahamovi oni koji vjeruju'.
Smjerom
takve tipologije Pavao se upušta u alegoriziranje nekih stranica
Pisma u kojima nalazi znamenja kršćanskih stvarnosti. On to
izrijekom kaže u Gal 4,24 kad na kršćane primjenjuje ono što
Knjiga Postanka govori o Izaku, djetetu po obećanju. To se
alegoriziranje ne poistovjećuje jednostavno s tipologijom na kojoj
počiva; ono ostaje praktična metoda koja se koristi da se biblijski
tekstovi prilagode nečemu na što oni prvotno nisu smjerali, samo
što se drugotno značenje nadograđuje na sve pojedinosti koje
sadrže. Pavao je uostalom svjestan da su biblijski pralikovi bili
samo nesavršene slike u usporedbi sa stvarnostima što su se sada
razotkrile. Tako je židovsko bogoštovlje bilo samo sjena stvarnosti
koja je imala doći (skia), dok sama stvarnost (soma) jest Kristovo
Tijelo (Kol 2,17).
IV POSLANICA HEBREJIMA
Kod
Pavla se baš eshatološki simbolizam, korišten već u
proročanstvima, ulijevao u parove riječi typos i antitypos te skia
i soma. U Poslanici Hebrejima taj se eshatološki simbolizam ukrštava
s egzemplarističkim simbolizmom kakav se javlja u svim istočnjačkim
religijama, u platonizmu i u samom Starom zavjetu.
Misterij,
naime, Krista, žrtva kojom se izvršava, spas koji on donosi,
istodobno su nebeske stvari, vječne po svojoj naravi, i 'stvari koje
imaju doći', nadošle na kraju vremena. Takve su te istinske
stvarnosti za kojima su naši oci po vjeri, ljudi Starog zavjeta,
mogli samo čeznuti dok smo ih mi, kršćani već okusili u krsnoj
inicijaciji. Prvi je, naime, Savez sadržavao samo anticipirane
reprodukcije (hypodeigma: Heb 8,5; 9,23), sjene (skia: Heb 8,5),
odljevke (antitypos: Heb 9,24) uzorka što je već tada postojao u
nebu iako ga je ovdje, na zemlji tek Krist imao objaviti. Taj uzorak
(typos) koji je bio pokazan Mojsiju na gori kad je gradio šator (Heb
8,5 = Izl 25,40; usp. Dj 7,44) jest upravo Kristova žrtva, on je
ušao u nebesko svetište kao veliki svećenik budućih dobara da
uspostavi novi savez. Zato eklezijalne stvarnosti ne sadrže više
samo sjenu (skia) budućih dobara već i njihovu sliku (eikon), a ta
sadrži svu njihovu suštinu i otajstveno omogućuje udioništvo u
njima. Tako se definira sakramentalna ekonomija novoga saveza, kao
opreka staroj ekonomiji i njezinu pralikovitom bogoštovlju.
U
tom tehničkom jeziku riječ typos dobiva smisao obratan od onoga što
ga ima u svetog Pavla jer više ne označuje pralikove Novoga zavjeta
u Starom zavjetu nego čin kojim Krist na svršetku vremena ostvaruje
događaj spasenja. Tu je vidljiv jasan trag egzemplarističkog
simbolizma jer je odnos Starog zavjeta prema misteriju Krista isti
kao i odnos zemaljskog bogoštovlja prema njegovu nebeskom arhetipu.
Međutim, budući da je taj arhetip u isti mah i odredište svete
povijesti, stvari
Starog zavjeta upravo su snagom eshatološkog simbolizma kao neki
odljevci (antitypos) tog arhetipa: u Kristu, koji u isto vrijeme
pripada vremenu i vječnosti, odnos zemlje prema nebu i odnos
pralikovane povijesti prema njezinu cilju preklapaju se, ili bolje:
poistovjećuju se.
Doista,
na drugim se mjestima zapaža da je pisac te poslanice jednako kao i
Pavao osjetljiv za horizontalnu tipologiju, mada iz njegova jezika
nadasve nadaje vertikalna dimenzija. On u događajima Starog zavjeta
otkriva pralikove događaja spasenja: Izak na lomači je znamenje
(parabole) Krista umrloga i uskrsloga; počinak obećane zemlje u
koju su ušli naši oci znamenuje božanski počinak u koji nas uvodi
kršćanska ekonomija. Iz tog eshatološkog simbolizma prirodno
proizlazi moralni egzemplarizam: Hebreji u pustinji nama su primjer
(hypodeigma: Heb 4,11) nepokornosti, a njihova je kazna predosjećaj
kazne koja nas čeka ako se povedemo za njima i iznevjerimo se;
naprotiv sveci Staroga zavjeta nama su primjer vjere (Heb 11).
Načelo
pralikova – prefiguracija, kojemu su obrisi dani već u Starom
zavjetu, stalno se koristi u Novom zavjetu, a izrijekom su ga
definirali (uza znatne nijanse) sveti Pavao i Poslanica Hebrejima:
ono je dakle bitno za biblijsku objavu i pomaže da se shvati njen
razvitak. Od jednoga do drugog Saveza to načelo osvjetljuje
neprekinuto trajanje života
vjere što
ga je Božji narod ostvarivao na različitim razinama: prva je razina
navješćivala drugu, koja je imala za njom uslijediti 'na način
slika'. Pierre Grelot u Rječniku biblijske teologije - Dufour i
suradnici, str. 947.
G
L A V A D R U G A
Izjalovljene
nakane i loše
provođene
odluke obilježuju naš život; one su svjedočanstva ljudske
slabosti i nepostojanosti. Bog, pak, svemoguć i vjeran ne
zadovoljava se nedovršenim djelima. Cjelokupna Biblija svjedoči o
ispunjenju njegovih nauma.
Ispuniti
je više nego činiti; ispunjuje se riječ, zapovijed, obećanje ili
zakletva: riječ je poput žlijeba kojim mora poteći ostvarivanje;
ona je prvi dio puta neke djelatnosti koja se mora nastaviti i doseći
svoj cilj.
1.
RIJEČ BOŽJA I ZAKON -
Božja
riječ teži prema svom ispunjenju više nego ikoja druga riječ:
„Riječ koja iz mojih usta izlazi, ne vraća se k meni bez ploda
(Iz 55,11)”. Bog ne govori uzalud. Njegov Zakon, njegovi nalozi
zahtijevaju pokoravanje i najzad će ga postići.
2.
PROROČANSTVA
Božja
se proročanstva prije ili kasnije ostvaruju. Ispunjenje je Božji
znak kojim on jamči za poziv nekog proroka i za vjerodostojnost
njegove poruke. Stari zavjet doista više puta utvrđuje kako se
određeni događaj zbio da se ispuni riječ Jahvina što ju je prenio
neki prorok. Tako se tumači održavanje Davidove loze i gradnja
hrama, odlazak u progonstvo i povratak radi obnove hrama. Ta su
prošla ostvarenja zalog budućih ispunjenja.
3.
VREMENA
SE NAVRŠUJU
Kolikogod
je ispunjenje ponekad iznenadno, ono se ne zbiva slučajno, nego 'u
svoje vrijeme', na kraju svojevrsnog dozrijevanja. Da bi se neka
riječ ostvarila, potrebno je da se vrijeme za nju navrši, a da se
sva Božja zamisao dovrši, trebat će doći punina vremena.
4.
„SVRŠENO JE”
Novi
zavjet je uistinu u pravom smislu vrijeme ispunjenja.
1.
Proročanstva -
Obrazac
„da se ispuni što je Gospodin rekao po...” vraća se kod Mateja
deset puta; za djevičansko začeće i bijeg u Egipat, za
ozdravljenje bolesnih, naučavanje u pričama, pobjedonosni ulazak u
Jeruzalem, Judinu izdaju...slični se obrasci susreću i u ostalim
Evanđeljima. Cijeli je Stari zavjet bio usmjren prema objavi
Isusa; ispunjenja koja se u njemu naglašavaju samo su polagana
priprema za puno ostvarenje Božjeg nauma u Isusovu zemaljskom
životu.
U
samom tom životu ne smještaju se sva ispunjenja na istu razinu.
Jedno od njih, i to samo jedno, označeno je kao „DOVRŠENJE”: to
je smrt Isusova na križu. U Ivanovu izrazu: „da bi se ispunilo
Pismo” glagol teleioun stoji umjesto uobičajenog pleroun, i cijelo
je to mjesto istaknuto ponavljanjem izraza „svršeno je” (Iv
19,30). Luka upotrebljava ovaj glagol samo u vezi s Mukom, a prema
Poslanici Hebrejima Isus je upravo po svojoj Muci ispunio sebe, njome
je postigao savršenstvo (Heb 2,10; 5,8 sl.).
Sva
su dakle ispunjenja svete povijesti usmjerena na dolazak Kristov, a u
Kristovu životu sva ispunjenja Pisma imaju svoj vrhunac u njegovoj
žrtvi; upravo
su tako sva obećanja Božja imala u njemu svoj 'da' (2 Kor 1,20)”.
U
ovom ispunjenju ima nešto više od ostvarivanja predviđenoga.
Božanskim ispunjenjima vrijedi kao zakon to da ona nadilaze sve što
je unaprijed moguće zamisliti. Iz toga proizlazi da se ispunjenje
Staroga u Novom zavjetu ne može izraziti naprosto kao suglasnost i
neprekinuta veza među njima već to ispunjenje istodobno sadrži
neke razlike i neke lomove što su nužni za prijelaz na višu
razinu. Ovaj trojaki odnos (sličnost, razlika, viša razina)
naročito osvjetljuje pisac Poslanice Hebrejima kad uspoređuje
Mojsija i Krista, staro i Kristovo svećeništvo, staro bogoštovlje
i Kristovu žrtvu itd. No, nužno je tim poimanjem napet i sav Novi
zavjet: završno ostvarenje i samo je objava; ono ugrađuje prijašnje
riječi u jednu dotad nepredvidivu sintezu i tako im daje novu puninu
smisla. Upravo u tom smislu Isus Krist je uistinu nasljednik obećan
Davidu, ali njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta jer se u
njegovoj osobi istodobno obistinjuje proročanstvo o Sluzi koji umire
ponižen i proročanstvo o nebeskom Sinu Čovječjemu, pobjedonosnom
Gospodinu. Po njemu će biti sagrađen nov hram u koji se slijevaju
blaga pogana, ali taj hram nije sagrađen ljudskom rukom, to je hram
njegova uskrsloga tijela kojemu mi postajemo udovima. Time se često
razjašnjava onaj ponekad zbunjujući način na koji se spisi Novoga
zavjeta služe spisima Staroga zavjeta. Pisci se ne brinu toliko za
prvotni kontekst svake pojedine riječi koliko za taj novi kontekst
što ga je sam Bog zacrtao posredstvom događaja.
2.
Zakon -
Božja
riječ nije samo obećanje, ona je i zahtjev. Kad u Govoru na Gori
Isus govori o Zakonu, on veli da nije došao da zakone ukine, već da
ih usavrši.
Iz
šireg smisla ovog mjesta razabiremo i ovo: Isus ne samo da nije
poništio Mojsijev zakon nego je, štoviše, produbio njegove
odredbe; proširio je njegov zahtjev čak i na namjeru i potajnu
želju. Ali on prije svega obnavlja Zakon, usavršuje ga u
potpunosti, otkrivajući središnji zahtjev koji je ključ svih
ostalih, a to je: zapovijed ljubavi. U njoj su sadržani Zakon i
Proroci, sažeti i uzdignuti na stupanj savršenstva.
Isus
kojemu dolikuje ispuniti svu pravdu, sam ostvaruje na sebi i na
svojim vjernicima sve ono što sam zahtijeva: njegova je žrtva
vrhunac ljubavi, a on je i njezin izvor; postigavši savršenstvo,
Krist je samim tim učinio zauvijek savršenima one koje posvećuje.
Kada
dođe ono što je savršeno, iščezava što je djelomično, to je
Pavlovo gledište. S jedne strane ljubav koja u
sebi sažima Zakon vlada njime i uobličava ga, ukidajući samim tim
zasužnjenost propisima; tko ljubi bližnjega, ispunio je Zakon. S
druge strane legalistički je duh potkopan u temelju, čovjek ne može
više očekivati da će sebi utvarati savršenstvo na temelju
ispunjavanja zakona. Da bi se u nama ispunio pravedan zahtjev Zakona,
trebalo je da nam Bog pošalje svoga Sina i da po njegovu Sinu
primimo Duha. Zbog toga mi više nismo pod Zakonom nego pod Milošću.
Ostvarivanje
djela traži se i dalje, samim dinamizmom milosti. U djelima se vjera
usavršava, a isto tako i ljubav prema Bogu. Ali ta su ostvarenja
sušta protivnost zakonopoklonstvu što ga pobija Pavao: ne radi se
više o nekoj ljudskoj majstoriji, već o božanskoj plodnosti.
3.
Kraj vremena -
Djelo
dovršeno na Kristovu križu rasprostire se tako u vremenu, sve dok ne
dođe svršetak svijeta, najavljen u Starom i Novom zavjetu (Dan
Gospodnji); on će značiti opću objavu ispunjenja Božjeg nauma u
Kristu. (Dufour, str 333).
G
L A V A T R EĆ A
BOG
OBJAVLJUJE SVOJE NAUME
Kao
dijete grešnog čovječanstva, čovjek zapravo ni ne zna točno što
Bog od njega hoće. Stoga mu Bog objavljuje pravila ponašanja. Božja
riječ uzima oblik pouke i Zakona pa tako čovjek ima objavljeno što
mora provoditi u djelo. Sva vrijednost Zakonu dolazi od tog božanskog
podrijetla koje Zakon izuzima iz pravnog područja da ga učini
nasladom religioznih duša.
Isto
tako su predmet Božje objave i ustanove Božjeg naroda: društvene i
političke, kao i bogoštovne ustanove. Mada one zadržavaju svoje
obilježje privremenosti, kao i sav položaj Božjega naroda u Starom
zavjetu, one ipak imaju isto tako i pozitivno značenje u odnosu
prema ispunjenju spasenja u Novom zavjetu: one su proročanski
pralikovi.
Dufour,
str 723
G
L A V A Č E T V R T A
ZADNJI
I ISTINSKI ADAM
U
1 Kor 15,45-49 Pavao živo predstavlja dva lika prema kojima smo mi
sazdani; prvi čovjek, Adam, stvoren je kao živa duša – kao
zemaljski, duševan stvor; novi je Adam životvorni duh jer je
nebeski, duhovan. Prizoru početka odgovara prizor na kraju vremena,
ali pravi bezdan dijeli drugo stvaranje od prvoga, duhovno od
tjelesnoga, nebesko od zemaljskoga.
U
Rim 5,12-21 Pavao izričito kaže da je A dam bio slika (pralik)
onoga koji je imao doći. On se oslanja na uvjerenje da je čin prvog
Adama imao posvemašnji učinak – smrt, a potvrđuje i
otkupiteljsko djelo Krista, drugog Adama. Ali Pavao jasno pokazuje
razlike: kod Adama neposluh, osuda i smrt; kod Isusa Krista posluh,
opravdanje, život. Osim toga po Adamu je grijeh ušao u svijet; po
Kristu kao svome izvoru izlila se milost.
Najzad,
plodno sjedinjenje Adama i Eve navješćivalo je jedinstvo Krista i
Crkve a ovo jedinstvo postaje tajnom na kojoj se temelji kršćanska
ženidba (Ef 5,25-33; usp. 1 Kor 6,16). Dufour, str. 14
G
L A V A P E T A
MELKISEDEK
Melkisedek
se u Bibliji javlja:
1)
kao Abrahamov zaštitnik
2)
kao Davidov prethodnik
3)
kao anticipirani lik Isusa
MELKISEDEK
I ABRAHAM (POST 14)
Melkisedek
je kralj – dakle i svećenik Šalema, koji Ps 76,3 poistovjećuje s
Jeruzalemom; on je Abrahama ugostio kruhom i vinom: ta je gozba obred Saveza (Post 31,44-46; Jš 9,12-15); on nad Abrahamom izgovara riječi
blagoslova, a od Abrahama prima oduženje za svoju zaštitu.
Ovi
čini događaju se pred 'El'Elijon-om, Svevišnjim Bogom,
pradjedovskim bogom semitskih klanova, koga Melkisedek smatra u
najmanju ruku vrhovnim, a Abraham jedinim Bogom. Glavna uloga pri tom
pripada Melkisedeku, nehebrejskom svećeniku; pored njega Hebrej
Abraham, predak svećenika-levita, zauzima tek sporedno mjesto.
Rabinska će egzegeza nastojati to zaboraviti, a kršćanska će se
toga sjetiti.
MELKISEDEK
I DAVID (PS 110)
Kad
se David učvrstio u Jeruzalemu provodio je ondje politiku
asimilacije. Psalam 110 slika je toga izraelskog kralja kao nastavljača
časnog Melkisedeka. Jahve se zakleo svom pomazaniku: kao
jeruzalemski kralj ti si dovijeka svećenik po redu Melkisedekovu.
Taj je izraz hiperboličan kad je riječ o kratkotrajnim mesijama,
ali je istinit u pogledu posljednjega Mesije prema kojemu će Psalam
110 nakon izgnanstva usmjeravati očekivanje Izraela. Oni koji taj
psalam čitaju doista sanjaju o pojavi spasitelja koji bi u sebi
sjedinio svećeništvo i kraljevsko dostojanstvo.
Proroci
su navijestili da će u vremena što ima doći kraljevska i
svećenička vlast biti združene. Neki su tražili da kraljevsku
vlast dobije veliki svećenik: tako je stvarno bilo u vrijeme
Makabejaca, a nada se tome i židovski sastavljač „Oporuke
dvanaestorice patrijarha” (osobito Levijeva oporuka): Drugi,
naprotiv, ostaju vjerni usmjerenju što su ga zacrtali Melkisedek i
David, te su skloniji budućem Kralju pridavati vrhovno svećeništvo.
Uistinu, tijesno jedinstvo između pročišćenog kraljevskog
dostojanstva i pravoga svećeništva ostvarit će se tek u Isusu
Kristu.
MELKISEDEK
I ISUS (HEB 7; usp.5,6-10; 6,20)
Isus,
čovjek ne potječe samo od Abrahama već, prvenstveno, i od Adama.
Prema Poslanici Hebrejima, Isus svećenik je nosilac savršenog
svećeništva, koje se ne nadovezuje na Levijevo (Isus je iz Judina
plemena), već ispunjuje kraljevsko svećeništvo davidovskog Mesije,
nasljednika Melkisedekova (Ps 110). Već se u Postanku taj
kralj-svećenik javlja kao viši od levitskih svećenika; on je,
naime, doživio da se njihov predak Abraham, sin Levijev, s
poštovanjem pokloni pred njim, primi od njega blagoslov i oduženje.
S
druge strane, lik, ime i atributi Melkisedekovi ocrtavaju na neki
način Isusov lik. Pojavivši se 'bez početka i bez svršetka', on
je pralik Krista, vječnoga svećenika. Ime mu Melkisedek znači:
„Kralj je moj pravednost”; kralj Šalema gotovo je isto što i
kralj šaloma, to jest kralj mira. A ne donosi li Isus mir i pravdu
svijetu?
Svečana
zakletva u Psalmu 110 ne odnosi se na levitske svećenike, koji su
grešni, smrtni, dakle, i brojni: oni su, nasljedujući jedni druge
iz pokoljenja u pokoljenje, službenici premašenog saveza; ta se
zakletva obraća Kralju-Svećeniku, pravom Sinu Davidovu, Isusu koji
je nedužan, besmrtan i, prema tome, jedincat, službenik novog i
konačnog Saveza, naznačenog Kruhom i Vinom kao i ugovor
Melkisedekov nekoć.
Tako
je Melkisedek doživio izvanredno promaknuće: on koji nije Izraelac,
već pripadnik mnogih „naroda”, ali i religiozni lik, samouki
spoznavalac Boga (Filon), moćni Abrahamov prijatelj, pripojenik
Davidov, pralik Isusov. Njegovo je ime ušlo u Obrednik (posveta
oltara), u Rimski misal (euharistijska molitva). On ostaje svjedokom
univerzalnosti Božjih nauma: Bog, da nas dovede Kristu, nije se
poslužio samo Izraelom već i drugim narodima. Dufour str. 527.
„Žezlo
tvoje moći protegnut će Jahve sa Siona:(Ps
110,2)”.
