Samom Tebi, Gospodine

 

IZVAN SEBE OD BRIGE

U retku Mk 3,21: „Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!”:

Napomena: Gospodin Isus je nastupio vrlo zagonetno što evanđelist Marko ističe više nego ostali evanđelisti. Zbog opasnosti da Židovi ne bi shvatili Isusovo mesijanstvo u ovozemaljskom i ratničkom smislu, jer su tome bili skloni, Isus zabranjuje đavlima, onima koje je čudesno ozdravio i apostolima da o tome išta govore, kako slijedi:

„7 

Narod grne za Isusom

(Mt 12, 15–16; Lk 6, 17–19)
Isus se s učenicima povuče k moru. Za njim je išao silan svijet iz Galileje. I iz Judeje, 8 iz Jeruzalema, iz Idumeje, iz Transjordanije i iz okolice Tira i Sidona – silno je mnoštvo čulo što čini i nagrnulo k njemu.
9 Stoga reče učenicima neka mu se zbog mnoštva pripravi lađica da ga ne bi zgnjeli. 10 Jer mnoge je ozdravio pa su se svi koji bijahu pogođeni kakvim zlom bacali na nj da bi ga se dotaknuli. 11 A nečisti duhovi, čim bi ga spazili, padali bi preda nj i vikali: »Ti si Sin Božji!« 12 A on im se oštro prijetio da ga ne prokazuju.
13 

Izbor dvanaestorice

(Mt 10, 1–4; Lk 6, 12–16; Dj 1, 13)
Uziđe na goru i pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu. 14 I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati 15 s vlašću da izgone đavle. 16 Ustanovi dakle dvanaestoricu: Šimuna, kojemu nadjenu ime Petar, 17 i Jakova Zebedejeva i Ivana, brata Jakovljeva, kojima nadjenu ime Boanerges, to jest Sinovi groma, 18 i Andriju i Filipa i Bartolomeja i Mateja i Tomu i Jakova Alfejeva i Tadeja i Šimuna Kananajca 19 i Judu Iškariotskoga, koji ga izda.

20 

Neodržive klevete

(Mt 12, 22–32; Lk 11, 14–23; 12, 10)
I dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. 21 Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!«
22 I pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: »Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.«
23 A on ih dozva pa im u prispodobama govoraše: »Kako može Sotona Sotonu izgoniti? 24 Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. 25 Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati. 26 Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. 27 Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplijeniti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti!«
28 »Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. 29 No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.« 30 Jer govorahu: »Duha nečistoga ima.« (Mk 3,7-30).”

Gospodin Isus je, kako je evanđelist Marko zabilježio, izgledao ljudima kao da je izvan sebe i taj izraz je najdalje što je mogao nadahnuti biblijski pisac u svojoj tadašnjoj kulturi reći.

Isus je, jer je Gospodin Bog, transcendentan, a to govore filozofi i teolozi. Kumiri, na primjer, i lažni bogovi i razni totemi nisu sposobni izići iz sebe, biti izvan sebe, a nisu ni transcendentni. Nikada ne komuniciraju s čovjekom, osim ako se sruše s pijedestala pa padnu čovjeku na nogu. Nikada nisu uslišili nikoga jer su stvari, načinjene ljudskom rukom ili su samo ljudske ideje o mogućnosti postojanja božanstva.

Gospodin Bog je, dakle, daleko više transcendentan nego što možemo reći ili opisati, ili objektivno sagledavati.

Transcendentan je onaj koji je:

= nadiskustven, onaj koji nadilazi iskustvo

= prekogranični, koji prekoračuje neko područje

= koji nadilazi sve što izvansubjektivno postoji

= koji nadilazi sve natprirodno, nadosjetno, nadiskustveno,

= sve natprirodno; nespoznatljivo

1. srlat. transcendentia = transcendens: koji se uspinje =

= TRANS- + scandere: penjati se

2. lat. transcendo, cendi, censum, ( 3.)

a) intranzitivno, neprelazno =. prijeći

b) tranzitivno, prelazno = prijeći preko, prevaliti; prestupiti.

Naš Gospodin Isus u svojoj transcendenciji komunicira s ljudima koje je sam Bog stvorio u početku, obraća se ljudima i daje im preko Mojsija i Arona vrlo jasnu Objavu sebe samoga, odnosno daje Deset zapovijedi.

To što je Gospodin Isus utjelovljena Riječ Boga, što je hodao kao Sin Čovječji po zemlji i što je tako grubo nastradao i umro u svojoj Muci i na Križu, ne znači da nije ili nije bio uvijek trancendentan jer je naš Bog sav za čovjeka i neprekidno komunicira s ljudima te uslišava svoje molitelje.

Čovjek je slika Boga.

I čovjek je sposoban za neku manju transcendenciju sa živim Gospodinom, i to u molitvama i sakramentima Katoličke Crkve.

I Gospodin i čovjek jesu osobe, jedina bića koja su osobe. Imaju svoj identitet, svoje karakteristike i specifičnosti. Bog Trojedini, jedan Bog, jedna božanska narav u tri Osobe. U Gospodinu Isusu je u jednoj Osobi i božanska i ljudska narav, božanska volja i ljudska volja.

Tako i čovjek koji komunicira postaje manje ili više transcendentan, izlazi iz sebe, daje od sebe.

Evo još nekoliko primjera gdje su pisci upotrijebili taj izraz „izvan sebe” u Svetom pismu:

IZVAN SEBE OD DIVLJENJA I ZBUNJENOSTI

1 

Pedesetnica – prvi Duhovi

Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. 2 I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. 3 I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. 4 Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.
5 A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. 6 Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smètê jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. 7 Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? 8 Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? 9 Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, 10 Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, 11 Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.

12 Svi su izvan sebe zbunjeno jedan drugog pitali: »Što bi to moglo biti?« 13 Drugi su pak, podrugujući se, govorili: »Slatkog su se vina ponapili!« (Dj 2,1-13)

IZVAN SEBE OD IZNENAĐENJA, ŠOKA I NEVJERICE

„1 

Ozdravljenje hromoga

Petar i Ivan uzlazili su u Hram na devetu molitvenu uru. 2 Upravo su donosili nekog čovjeka hroma od majčine utrobe; njega bi svaki dan postavljali kod hramskih vrata, zvanih Divna, da prosi milostinju od onih koji ulaze u Hram. 3 On ugleda Petra i Ivana upravo kad zakoračiše u Hram te zamoli milostinju. 4 Petar ga zajedno s Ivanom prodorno pogleda i reče: »Pogledaj u nas!« 5 Dok ih je molećivo motrio očekujući od njih nešto dobiti, 6 reče mu Petar: »Srebra i zlata nema u mene, ali što imam – to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!« 7 I uhvativši ga za desnu ruku, pridiže ga: umah mu omoćaše noge i gležnjevi 8 pa skoči, uspravi se, stane hodati te uđe s njima u Hram hodajući, poskakujući i hvaleći Boga. 9 Sav ga narod vidje kako hoda i hvali Boga. 10 Razabraše da je to on – onaj koji je na Divnim vratima Hrama prosio milostinju – i ostadoše zapanjeni i izvan sebe zbog onoga što se s njim dogodilo. (Dj 3,1-10).”

IZVAN SEBE OD STRAHA, PANIKE I SRDŽBE

„Savlovo propovijedanje u Damasku

Nekoliko dana provede s učenicima u Damasku 20 te odmah stade po sinagogama propovijedati Isusa, da je on Sin Božji. 21 Koji ga god slušahu, izvan sebe govorahu: »Nije li ovo onaj koji je u Jeruzalemu istrebljivao sve koji ime ovo prizivlju, pa i ovamo zato došao da ih okovane odvede pred velike svećenike?« 22 Savao pak, sve silniji, zbunjivaše Židove koji prebivahu u Damasku dokazujući: »Ovo je Krist!«
23 Pošto je minulo podosta vremena, odluče Židovi pogubiti ga, 24 ali Savao dozna za njihov naum. Nadzirahu i vrata danju i noću da bi ga pogubili, 25 ali ga učenici noću uzeše i preko zidina oprezno spustiše u košari.
26 Kad je Savao došao u Jeruzalem, gledao se pridružiti učenicima, ali ga se svi bojahu: nisu vjerovali da je učenik.
27 Tada ga Barnaba uze i povede k apostolima te im pripovjedi kako je Savao na putu vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo. (Dj 9,19-27).”

IZVAN SEBE OD IZNENAĐENJA, NEVJERICE I ODUŠEVLJENJA

„13 Kad Petar pokuca na dvorišna vrata, dođe prisluhnuti sluškinja imenom Ruža. 14 Kad prepozna Petrov glas, od radosti i ne otvori vrata, nego utrča i javi da je Petar pred vratima.
15 Oni joj rekoše: »Mahnitaš!« Ali je ona uporno tvrdila da je tako. Nato će oni: »Bit će njegov anđeo!« 16 Petar nastavi kucati. Kad napokon otvoriše i ugledaše ga, ostadoše izvan sebe. 17 On im rukom mahnu neka šute pa im pripovjedi kako ga Gospodin izvede iz tamnice te dometnu: »Javite to Jakovu i braći!« Onda izađe i ode u drugo mjesto (Dj 12, 13-17).”

IZVAN SEBE OD BOŽANSKOGA NAVJESTITELJSKOGA ŽARA I REVNOSTI ZA BOGA

„11

Apostolsko služenje na djelu

Prožeti dakle strahom Gospodnjim uvjeravamo ljude; razotkriveni smo Bogu, a nadam se – i vašim savjestima. 12 Ne preporučujemo vam opet sami sebe, nego vam dajemo prigodu ponositi se nama, da imate odgovor za one koji se diče licem, a ne srcem. 13 Doista, ako bijasmo »izvan sebe« – Bogu bijasmo; ako li »pri sebi« – vama bijasmo. 14 Jer ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe; 15 i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu. 16 Stoga mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo. 17 Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! 18 A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. 19 Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja. 20 Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! 21 Njega (Isusa) koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu ( 2 Kor 5, 11-21 ).”

IZVAN SEBE OD STRAHOPOŠTOVANJA

„14 Judita im jakim glasom kaza: »Hvalite Boga! Hvalite ga! Hvalite Boga koji nije uskratio milosti svoje kući Izraelovoj, nego je mojom rukom noćas potukao neprijatelje naše.« 15 Izvadivši glavu iz torbe, pokaza im je i reče: »Evo glave Holoferna, vrhovnog zapovjednika vojske asirske, i evo zastora pod kojim je ležao pijan. Bog ga je pogodio rukom jedne žene! 16 Neka živi Gospodin koji me zaštitio na putu kojim sam hodila! Jer je moje lice zatravilo Holoferna na propast njegovu, nije zgriješio sa mnom te me tako nije osramotio ni okaljao.«
17 Puk, sav izvan sebe, pade ničice da se pokloni Bogu i povika u jedan glas: »Blagoslovljen da si, Bože naš, koji si danas satro neprijatelje naroda svoga!«
18 Ozija joj kaza:
»Blagoslovljena bila, kćeri, od Boga Svevišnjega više od svih drugih žena na zemlji! Blagoslovljen Gospod Bog, stvoritelj neba i zemlje, koji te vodio da odsiječeš glavu vođi neprijatelja naših! (Jdt 13, 14-17).”

IZVAN SEBE OD STRAHA

„6 Jedino im se ukazivaše neka lomača,
sama od sebe upaljena, puna užasa;
i kad bi ta prikaza iščezla,
oni je, izvan sebe od straha,
držahu strašnijom nego što bijaše.

(Mudr 17,6).”

IZVAN SEBE OD BIJESA

„« 3 Izvan sebe od bijesa, kralj zapovjedi da se užare tave i kotlovi.

IZVAN SEBE OD BIJESA I OGORČENJA

39 Sav izvan sebe, kralj se na ovoga razbjesnio još i više nego na druge: napose je gorko osjećao tu porugu. ( 2 Mak 7,3.39).”

IZVAN SEBE OD JAROSTI

„4 Sav izvan sebe od jarosti, smišljao je kako da se i za uvredu onih koji su ga natjerali u bijeg iskali na Židovima (2 Mak 9,4).”

Dakle, i Gospodin Isus, i Njegovi molitelji, sljedbenici i vjernici jesu transcendentni i osobe su koje imaju sve sposobnosti za komunikaciju. Bog vidi sve, čuje sve.

Ali naš Bog nam daje uvijek slobodu da sami izaberemo vrijeme i mjesto komunikacije s Njim. Za Gospodina je naša slobodna volja kao što je nama Zakon.

No, nismo samo mi, ljudi slobodni već nam to dolazi od Gospodina.

Bog je Istina i Ljubav i ne želi se nametati, a mi smo Mu također, kao Njegova slika, nalik u ponašanju i djelima jer želimo slobodu i za sebe, i za sve druge.

Čovjek smije reći „Ne”.

Bog često govori ljudima „Ne” kada je to za njihovo dobro i najbolje za njihovo spasenje. Ljubav Boga prema ljudima ne znači da Bog nije slobodan.

Bog je transcendentan, ali je i imanentan, u sebi, za sebe, mada je to manje poznata tematika za čovjeka.

Imanentan je onaj

= koji je sadržan u biti neke pojave, a ne potječe od nekog djelovanja izvana

= koji proistječe iz same naravi koga ili čega.

= koji je sadržan u nekoj pojavi i ograničen je njome te ju ne prelazi.

lat. immanens – immanere: ostati unutra = IM- + manere: ostati

Čovjek ostaje unutra u sebi kada želi, ali uvijek ostaje Bog u čovjeku dok čovjek u Boga ulazi samo prema Božjoj volji.

Tako možemo reći da smo potekli od Boga svi, ali grijeh i smrt naša nije potekla od Gospodina. Utješno je da Boga oduvijek i zauvijek nosimo u svojoj duši, u srcu, u nutrini jer nitko nas ne može ljubiti tako kako nas ljubi naš Gospodin Bog, naročito nam je tu ljubav pokazao na Križu i neprekidno je iskazuje u Euharistiji i uslišanjima naših molbi.

„Tebi, Bože, najviše Tebi zgriješilo je srce moje.”usp. Psalam 51

06.08.2021. 11:48

PSALAM 51

3 Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
4 Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

5 Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
6 Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom:
pravedan ćeš biti kad progovoriš,
bez prijekora kada presudiš.
7 Evo, grešan sam već rođen,
u grijehu me zače majka moja.

8 Evo, ti ljubiš srce iskreno,
u dubini duše učiš me mudrosti.
9 Poškropi me izopom da se očistim,
operi me, i bit ću bjelji od snijega!

10 Objavi mi radost i veselje,
nek’ se obraduju kosti satrvene!
11 Odvrati lice od grijeha mojih,
izbriši svu moju krivicu!

12 Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
13 Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!

14 Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim!
15 Učit ću bezakonike tvojim stazama,
i grešnici tebi će se obraćati.

16 Oslobodi me od krvi prolivene,
Bože, Bože spasitelju moj!
Nek’ mi jezik kliče pravednosti tvojoj!
17 Otvori, Gospodine, usne moje,
i usta će moja naviještati hvalu tvoju.

18 Žrtve ti se ne mile,
kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.
19 Žrtva Bogu duh je raskajan,
srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.

20 U svojoj dobroti milostiv budi Sionu
i opet sagradi jeruzalemske zidine!
21 Tada će ti biti mile žrtve pravedne
i tad će se prinosit’ teoci na žrtveniku tvojemu.

I Riječ tijelom postala

 

Bog nas je stvorio i dao nam zemlju.

Bog je dopustio ljudima da pogriješe.

Bog je dopustio da po grijehu uđe zlo i smrt u svijet.

Bog se spustio s nebesa k nama, i dođe nam Riječ Gospodnja.

Bog je hodao zemljom među nama, i Riječ tijelom postade.

Bog je imao zemaljsku Majku i oca, pravednika.

Bog je izgledao kao mi.

Odijevao se kao mi.

Jeo je s nama i pio.

Postio je na blagdane.

Hodočastio je kao i mi u Svetište.

Bog je izgonio naše zloduhe.

Bog je liječio naše bolesti.

Bog je davao život umrlima.

Bog nam je govorio kao nitko drugi.

Bog je svojim riječima činio čuda.

Bog je molio Oca svoga na nebesima.

Bog se nazvao Sinom Čovječjim.

Bog je okupio dvanaest apostola i vodio ih.

Bog je utemeljio svoju Crkvu na zemlji.

Bog je sklopio s nama Savez svoga tijela i krvi.

Bog je mnogima na zemlji oprostio grijehe.

Bog je dopustio svima da idu za Njim.

Bog je dopustio vođama da Ga progone.

Bog je dopustio svakome slobodu izbora.

Bog je navijestio novo nebo i novu zemlju.

Bog nam je dao molitvu Gospodnju.

Bog je dopustio da ga prati izdajnik.

Bog je na sebe odjenuo haljine, bijele haljine.

Bogu je lice svijetlilo u Njegovom preobraženju.

Bog je dopustio da Ga izda vlastima jedan od Njegovih apostola.

Bog je dopustio da Ga odvedu na sudove.

Bog je dopustio vođama da Mu sude.

Bog je na zemlji preplašio svaku vlast i gospodstvo.

Bog dopušta svim vođama na zemlji da progone Njegove sljedbenike.

Bog dopušta da nerazumne ideologije haraju svijetom.

Bog štiti svoje vjernike na zemlji.

Bog ne dopušta svojim sljedbenicima da se osvećuju.

Bog je rekao da sve opraštamo jedni drugima.

Bog je dopustio da Ga vođe osude kao Kralja svega naroda.

Bog je govorio vlastima da su licemjerni.

Bog je iskazao svoju ljubav i milosrđe.

Bog je rekao da sebe osuđuje onaj tko Mu ne vjeruje.

Bog ništa nije dokazivao.

Bog traži povjerenje.

Bog daje život u izobilju svakome tko Mu vjeruje.

Bog je poslao svoju Riječ na zemlju da se svi spase koji Mu vjeruju.

Bog se krvavim znojem znojio.

Bog je molio Oca da spasi od zla svakoga tko povjeruje apostolima i sljedbenicima Riječi Njegove.

Bog je dopustio apostolu koji Ga je izdao da Ga preda vođama.

Bog je Istina i Život.

Bog je govorio samo istinu, zemaljsku i nebesku.

Bog je primio osudu razapinjanja na križ.

Bog je uzeo svoj križ na sebe.

Bog je u svom Križu nosio sve zlo i smrt.

Bog je u svom Križu nosio križeve svih ljudi.

Bog može oprostiti svim ljudima koji Ga zamole oproštenje.

Bog je rekao da se ljubimo kao što je On ljubio nas.

Bog je Ljubav.

Bog je Put.

Bog je rekao da Ga slijedimo.

Bog je dopustio da Ga pribiju na Križ.

Bog je razapet na Križu.

Bog je razapeo zlo i smrt na sebi.

Bog je oprostio svojim krvnicima.

Bog je dao svoju Majku apostolima.

Bog je svojoj Crkvi dao Majku.

Bog je umro na Križu.

Bog je izdahnuo na Križu.

Bog je predao svoj Duh Ocu nebeskome.

Bog je na svom Križu usmrtio zlo i smrt.

Bog je dopustio svima napasti i slobodu izbora.

Bog je sišao nad pakao.

Bog je probudio umrle pravednike.

Bog je nakon tri zemaljska dana uskrsnuo kako je i rekao apostolima svjedocima.

Bog se pokazao svojim apostolima i sljedbenicima.

Bog je rekao Petru da čuva i vodi Njegove vjernike.

Bog je ustanovio svećenike.

Bog je pred svjedocima apostolima uzašao na nebesa.

Bog je rekao da je s nama do svršetka svijeta.

Bog je rekao da čekamo Duha Svetoga.

Bog je rekao apostolima da propovijedaju po svijetu Radosnu vijest.

Bog je rekao apostolima da krste sve ljude u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Bog je poslao Duha Svetoga na svoje apostole i sljedbenike.

Bog spašava po svojoj Crkvi i po svojim svećenicima.

Bog spašava sve ljude od praznovjerja, lažnih bogova, zla i smrti.

Bog se daje vidjeti svojim vjernicima.

Bog se susreće s nama u Euharistiji koja je otajstvo Tijela i Krvi samoga Boga.

Bog nam daje život u izobilju.

Bog nam je dao svoje Ime po kojemu nam se spasiti od pakla.

Bog nam je dao da se po Njegovom Imenu spasimo za život vječni.

Bog nam govori po apostolima i svećenicima da nam nema drugoga spasenja pod kapom nebeskom.

Bog nam govori sva svoja imena i nazive.

Bog nam govori svoje Ime po kojemu se spašavamo.

Bog nam govori da je On Svjetlo.

Bog nam govori da je On Riječ.

Bog nam govori da se zove Gospodin Isus Krist.

06.08.2021.

04:24

Evo Jaganjca Božjeg, evo Onoga koji oduzima grijehe svijeta.
Blago pozvanima na gozbu Jaganjčevu!

Preobraženje Gospodinovo

Situacija

U Evanđelju je Kristovo preobraženje smješteno u odlučan trenutak kad su učenici prepoznali u Isusu Mesiju i kad im On objavljuje da će se sada dovršiti Njegovo djelo; Njegovo će proslavljenje biti uskrsnuće, a to uključuje prolaz kroz patnju i smrt. Upravo taj kontekst daje ovom prizoru njegovo značenje u Kristovom životu i njegovu plodnost u životu kršćanina. Isus se tu pojavljuje kao Onaj koji ispunjava Pisma i njihova proročanstva o Mesiji, Sluzi Božjem i Sinu Čovječjemu.

Misterij

Za svjedoke tog događaja Isus izabire one koji će biti svjedoci Njegove smrtne borbe: Petra, Jakova i Ivana.

Prizor podsjeća na teofanije kojima su Mojsije i Ilija bili svjedoci na Božjoj gori (Sinaj – Horeb). Bog ne očituje samo svoju prisutnost govoreći iz oblaka i ognja nego se Isus i ukazuje učenicima, u prisutnosti Mojsija i Ilije, preobražen Božjom slavom.

Ta slava izaziva u njima stravu – religiozni strah pred nečim što je božansko, ali ona pobuđuje Petra i na sugestivno razmišljanje: on izražava svoju radost pred slavom Onoga komu je priznao mesijanstvo; Bog će se nastaniti među svojima, kao što su proroci navješćivali za mesijanska vremena.

Ipak, to nije slava posljednjega dana; ona samo obasjava Isusu odjeću i lice, kao što je nekad zračila s Mojsijeva lica. To je sama Kristova slava, slava Sina ljubimca, kako to obznanjuje glas što se čuje iz oblaka. Taj glas ujedno potvrđuje objavu koju je Isus dao učenicima i o kojoj razgovara s Mojsijem i Ilijom: objavu o onom „izlasku” kojemu će Jeruzalem biti polazište, o tom prolasku kroza smrt koji je potreban za ulazak u slavu jer Božji glas nalaže da se sluša Onaj koji je Sin, Izabranik Božji.

Riječ što odjekuje na novom Sinaju objavljuje da će nekoć dani Zakon biti zamijenjen Novim zakonom; ta riječ podsjeća na tri proročanstva Starog zavjeta:

jedno koje se odnosi na Mesiju i Njegovo božansko sinovstvo,

drugo koje se tiče Sluge Božjega, Izabranika Božjega,

treće u kojem se navješćuje novi Mojsije: „Proroka kao što sam ja...podignut će ti Gospodin, Bog tvoj; Njega slušajte (Pnz 18,15; usp. Iv 1,17 sl.)”.

Njega slušati znači zapravo slušati Riječ koja je postala tijelom, u kojoj vjernik vidi slavu Božju.

Svrha i plod ovog događaja

Preobraženje potvrđuje priznanje kod Cezareje i posvećuje objavu Isusa, Sina Čovječjega koji trpi i biva proslavljen, čija će smrt i uskrsnuće ispuniti Pisma.

Preobraženje otkriva osobu Isusa, ljubljenoga i transcendentnog Sina koji posjeduje samu Božju slavu. Njime se Isus i Njegova riječ očituju kao Novi zakon. Ono je praostvarenje i praslika uskrsnog događaja koji će putem križa uvesti Krista u puni razmah Njegove slave i sinovskog dostojanstva. To prediskustvo Kristove slave ima za svrhu da podrži učenike u času kada budu dionici misterija križa.

Krštenjem vjernici postaju dionicima misterija uskrsnuća, kojem je preobraženje pralik; oni su stoga već ovdje na zemlji pozvani da sve više budu preobražavani djelovanjem Gospodina (2 Kor 3,18), u očekivanju da to budu do potpunosti, zajedno sa svojim udioništvom u Kristovim patnjama, svaki pravi susret s Gospodinom Isusom ima u neku ruku istu ulogu u podupiranju njihove vjere kao i preobraženje u podupiranju vjere učenika. PdS (Dufour, str. 985).

Napomene:

BIJELA BOJA - PREOBRAŽENA BIĆA

Kao nebeska Kristova boja, bjelina se za Njegova zemaljska života javlja samo u sasvim izuzetnom trenutku preobraženja kada i same Njegove haljine „postadoše tako sjajnobijele kako ih ne može obijeliti niti jedan bijelilac na zemlji (Mk 9,3//).

Bjelina je jednako i boja preobraženih, svetih, koji su očišćeni od svoga grijeha, obijeljeni u Krvi Janjetovoj, i tako imaju dio u slavnom Božjem biću. Oni su bijela pratnja pobjednikova, nepregledno mnoštvo slavljenika što viče svoju radost u vječnom blagdanu svjestlosti: Janje se sjedinjuje sa Zaručnicom odjevenom u blistav čist lan (Knjiga Otkrivenja 7 i 19).

Krsna se liturgija oduvijek služila bijelim lanom kao odjećom (usp. Lev 6,3); ona polaže bijelu krsnu haljinu na novokrštenika koji je po Milosti dionik slave nebeskog stanja, kao i nedužnosti i radosti što ih ono uključuje. GB (Dufour, str 49).

GORA

U religioznom smislu, kod svih religija, gora kao najviše mjesto na zemlji dodiruje najbrže nebesa, ali s Kristom se više ne klanjamo Bogu na ovom ili onom brdu, već u duhu i istini.

Sinoptici različito gledaju na ulogu gora u Isusovom životu. Oni se slažu pokazujući kako se Isus rado povlačio u gore na molitvu, a osama što je traži u pustinji nesumnjivo je utočište pred bučnom razglašenošću.

Jednako su složni u tom što ne spominju brdo Sion, a spominju Maslinsko brdo i goru preobraženja, samo im je gledanje pri tom različito.

Za Mateja su galilejska brda povlašteno mjesto Spasiteljevih očitovanja. Život Isusov uokviren je dvama prizorima na gori; na početku Sotona nudi Isusu vlast nad čitavim svijetom; na kraju Isus na jednoj galilejskoj gori predaje učenicima vlast što ju je primio od Oca.

Između ova dva prizora Isus k tome, na ovoj ili onoj gori, poučava mnoštvo, ozdravlja unesrećene i dariva im čudesni kruh. Najzad, pokazuje se preobražen.

Pisma su se ispunila na „svetoj gori” (2 Pt 1,16-19):

„Ta nismo vam navijestili snagu i dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva. 17 Od Oca je doista primio čast i slavu kad mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina! 18 Taj glas, koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj gori.
19 

Proročka riječ

Tako nam je potvrđena proročka riječ te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu – dok Dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim .”

Isus ne utvrđuje svoju poruku na nekom mjestu na zemlji, već u svojoj osobi.

Za Luku uzlazak u Jeruzalem predstavlja put slave po križu; nije više po srijedi naprosto hodočašće što ga poduzima pobožni Izraelac već je svečano putovanje koje zaključuje jedno razdoblje Isusova života.

Luka ne zna za galilejske gore koje su čule Isusove govore i vidjele Njegova čudesa; on svoju pažnju usredotočuje na Maslinsko brdo gdje se završava Isusovo putovanje u Jeruzalem i gdje Mu svečano kliču, ali gdje ima podnijeti smrtnu borbu, a, najzad, odatle je imao i uzaći na nebo.

Sinaj je u pavlovskoj polemici izjednačen s kućom ropstva (Gal 4,24 sl.) ili pak služi kao suprotnost brdu Sionu, kojemu je sad moguće pristupiti (Heb 12).

U tom smislu Otkrivenje prikazuje Janje kako na kraju vremena stoji na Sionskoj gori (Otk 14,1), ali inače temeljito kudi to sveto mjesto: gora više nije kao u Ezekielovom viđenju mjesto na kojem stoji sazidan Grad, ona je samo promatralište s kojega se vidi gdje Jeruzalem silazi s neba. XLD (Dufour str. 266/7).

ODJEĆA

Krist zaodjenut slavom

Da bi Izrael bio tako okićen, potrebno je da Krist, kao istinski Sluga, bude lišen svoje odjeće, podvrgnut parodiji kraljevske investiture, da postane čovjek bez ikakve oznake, lišen zakonske pripadnosti.

Ali taj je čovjek Sin Božji i slava Mu je neraspadljiva. Već u preobraženju u odsjevu odjeće Njeovo se tijelo pokazalo slavnim.

Poslije uskrsnuća, kao i anđeli što su ga navijestili, Gospodin zadržava od odjeće samo ono što je bitno: odsjaj kao znak svoje slave, a ipak još neotvorene oči Marije iz Magdale ili putnika u Emaus vide u prvi mah samo vrtlara ili putnika: slava se očituje samo punoj vjeri.

Kršćanin vidi Krista kako bije žestok boj srdžbe, zaogrnut plaštem s natpisom „Kralj kraljeva i Gospodar gospodara”.

No, pri Euharistijskom slavlju kršćani vide i u manjoj vjeri, i u punoj vjeri slavu Kristovu, anđeosku pratnju i sve svete na Oltaru, u Čitanjima, u svećenicima, u molitvi i u pjesmi, i u prisutnim vjernicima (opaska blogr.) EH (Dufour, str.764/5).

SLAVA

U hebrejskom jeziku slava ne znači samo čuvenost koliko stvarnu vrijednost, mjerenu njezinom težinom. Slava uključuje i blistanje i sjaj.

Čovjeka, kao kralja stvorenja, Bog je slavom okrunio (Ps 8,6).

SLAVA U KRISTOVOM ZEMALJSKOM DJELOVANJU I U MUCI

Slava se Božja očitovala, između svega, i u životu, djelovanju i smrti Isusovoj.

Slava izbija, kod Luke, u silasku Duha Svetog nad Mariju, kod Isusova rođenja slava Gospodnja obasja pastire; kod krštenja Isusova i kod preobraženja Njegovoga, u Njegovoj riječi, u Njegovim čudesima, u eminentnoj svetosti Isusova života i smrti. Smrt nije tek predvorje koje uvodi Mesiju u Njegovu slavu; znaci kojima je ona popraćena otkrivaju u Raspetome Gospodina slave:

„Navješćujemo mudrost Božju, tajanstvenu i sakrivenu; onu koju Bog od vječnosti predodredi na našu slavu; onu koju nije upoznao ni jedan od knezova ovoga svijeta – da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli... (1 Kor 2,8)”.

Ivan pokazuje da se objava slave Gospodinove u životu i smrti Isusovoj

pokazuje još izričitije. Isus je utjelovljena Riječ. U Njegovu tijelu prebiva i objavljuje se slava jedinorođenoga Sina Božjega od prvoga znaka na dalje. Naročito u Muci Isusovoj Njegova slava nadasve blista. Muka je za Isusa Njegov čas, najviša među svim teofanijama. Isus sebe posvećuje svojoj smrti i toga je potpuno svjestan, iz poslušnosti prema Ocu i na slavu Njegova Imena. Slobodno daje svoj život iz ljubavi prema svojima.

Križ biva preobražen i postaje znakom uzdignuća Sina Čovječjega. Kalvarija predočuje svima misterij Isusovog božanskog JA JESAM . Voda i krv što su navrle iz Isusova boka znamenje su plodnosti Njegove smrti, tog izvora života: takva je slava Isusova. DM (Dufour, str. 1184/5).05.08.21. 18:00

„Preobraženje

(Mt 17, 1–13; Lk 9, 28–36)
Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. 3 I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. 4 I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom.
5 A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« 6 Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni.
7 I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!« 8 I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.
9 Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. 10 Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati« (Mk 9,2-10)”.