„Ako postoji ljubav, postoji Bog”. Ovu Pascalovu misao možemo zamijeniti suprotnom tvrdnjom: Ako postoji Bog, postoji ljubav. (...)
Stvoritelj utiskuje svoj pečat „u djelo svojih ruku”, predodređeno da uživa u njegovoj slavi. On ostavlja svoje znakove i u stvarnosti, prividno očajnoj, suhoj poput pustinje. Ili, još gore, u mrtvoj stvarnosti, koja međutim može procvjetati u novu nadu i napredovati.
To znači, treba vjerovati ljubavi (usp. 1 Iv 4,16).
Ako postoji Bog, ljubav se može preporoditi i obnoviti snagom praštanja, zaboravljajući zlo koje je doživjela ili počinila. Pretvoriti ograničenje u veličinu: eto puta da se može ljubiti više nego prije.
U
vremenima krize treba nastaviti vikati:
„Jeste li vidjeli
onoga koga ljubi duša moja?”
Treba trčati kada ga izdaleka vidimo i izgubiti se u njegovu naručju, obasuti ga poljupcima, opiti se njegovim milovanjima, „slađima od vina”. Treba ponovno pjevati njegove hvale, pozivajući ga na intimnost, „popeti se na miomirisno brdo”, živjeti prepuštajući se zanosu „ljubavi koja je jača od smrti”.
Valentino Salvoldi: Uvod, Ljubav u Pjesmi nad pjesmama, KS ZAGREB 2001. Preveo: Adalbert Rebić
(...) Da bismo mogli produbiti našu sposobnost da ljubimo, moramo se posebno posvetiti razmatranju i šutnji unutar nas samih, da bismo Bogu omogućili širenje ljubavi prema nama, a sebi samima stvorili vrijeme da s njime, s Bogom, kušamo sve ljubavne zanose: sinovsku, bratsku, prijateljsku, zaručničku ljubav. Samo ona ljubav koju veliča Pjesma nad pjesmama, može biti sažetak tog iskustva. 14.12.2024. 13:23
„I gle, od jarka mojeg rijeka postade,
a od rijeke more mi nasta.” (Sir 24,28-31)
