Božićna etida

 

Davnih dana, na pustim drumovima

sjajile se zvijezde jasna odraza

i sve bilo je u tuđim umovima

kao tama dvoličnosti ili poraza,

samo odražavanje nebesko je bilo.

Mašta samo mogla mi poslužiti

da sam svjesna svega što se stvarno zbilo,

dvostrukim se mjerilom zadužiti.

Nastadoše snovi snažne moći,

ali i bez odraza jedinstvenih svjetlila

koja bi se skrivala dubini noći

pa se neka stvarnost ipak duši prelila.

Dvostruka su mjerila sposobnosti znak

koju nemaju ni zvijezde, ni u odrazu

jer je zvijezda uvijek samo jedan krak

dok je dvoličnost u svakom srazu

kao raspuknuta šiba na dv'je strane.

Zato nesposobni umovi svijetle jače,

u svoj svojoj moći i slabosti mane,

a mašta im služi čuti dušu kada plače,

razmatrati bilo što il' bilo kada,

nakon događaja koji trajnost nosi.

Tako zvijezda što ponekad pada,

tako nebo što po drumovima rosi.

Tako Božić samo jedan stoji

svakog puta kada ga u jasle stavimo.

Jedinstvena stvarnost koja nikada ne dvoji,

nikad neće minuti da ga vječno slavimo.

19.12.2024. 20:58

Izaijin Hvalospjev - Dobri pastir, uzvišeni i premudri Bog

 

Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, *
    mišicom svojom vlada!
Evo s njim naplata njegova, *
    a ispred njega njegova nagrada.
Kao pastir pase stado svoje, *
    u ruke uzima jaganjce,
nosi ih u svome naručju, *
   i brižljivo njeguje dojilice.

Tko je šakom izmjerio more, *
    i nebesa premjerio pedljem?
Tko je mjericom izmjerio zemlju, †
    i planine na mjerila, *
    a tezuljom bregove?
Tko je pokrenuo duh Gospodnji, *
    koji ga je uputio savjetnik?
S kim se on posavjetova, †
    tko je njemu mudrost ulio, *
    naučio ga putovima pravde?
Tko li ga je naučio znanju, *
    pokazao mu put k umnosti?

Gle, narodi su kao kap iz vedra, †
    vrijede kao prah na tezulji. *
    Otoci, gle, lebde poput truna!
Libanon je malen za lomaču, *
    a zvijeri njegovih nema dosta za paljenicu.
Svi narodi ko ništa su pred njim, *
    ništavilo su njemu i praznina. Iz 40,10-17

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

Prekretnica

 

Srce je moje te primilo, Božiću,

u svoje tijelo i zemaljski duh,

nadodalo okus nebeskom piću,

prihvatilo novi život i kruh,

a vremena su prošla u buduća

i ne okreće se, stao je svijet.

To naša je ljubav i riječ vruća,

ne može se ukrasti susret svet.

Oštra slama, ubojstva, progoni

neće poništiti ni mrvu Boga,

ni svi koji su zlu i pobuni skloni;

načinit će samo veća heroja toga.

Dao si tada da te vidim u svemu,

križ je tvoj prisutan svakoga časa

da se ravnamo samo po njemu

kako bi doveo srca nam do spasa.

Privedi nas u tvome rađanju

sve do slave uskrsnuća,

izvedi nas u našem nadanju

iz ona svijeta umiruća.

17.12.2024. 07:08

Kao znak na srce

 

„Probudio sam te pod jabukom

gdje te mati rodila,

gdje te na svijet dala roditeljka tvoja (Pj 8,5).”

„Pokaži mi, Jahve, svoje putove,

nauči me svojim stazama (Ps 25,4).

Može li se naučiti ljubiti? I kako?. Tko poučava ljubiti i tko treba biti podučen? Kad dolazimo na svijet, bivamo postupno u sve podučeni, no, možda, ima malo ljudi koji su svjesni nužnosti da uče umijeće ljubavi, ne u teoretskom obliku, nego stalno pružajući konkretne prilike za vježbanje u ljubavi i u tome da dopustimo biti ljubljeni.

Budući da je zaručnica očitovala svu svoju ljubav, spremna je na žrtvu, na odricanje i na još teže kušnje. Osjeća da još treba učiti ljubiti. Ljubav nije samo instinkt, strat i osjećaj. To je umijeće za koje treba vremena, strpljivosti, vježbe i nutarnjeg učitelja: Duha Svetoga koji „jeca” u svakome od nas iščekujući naše rođenje kao novog stvorenja i vanjskog voditelja sposobnog da nas sluša, da nas ohrabruje i da nas uvjeri u Božje oproštenje.

Onaj Bog koga apostol Ivan definira kao ljubav, goruće žudi da mu se prepustimo da nas ljubi i da nas nauči svojim putovima, svojim osjećajima, koji vjernika dovode do prave mudrosti srca, koje zna brojati svoje dane (usp. Ps 90,12) i shvaća da je sve taština ( usp. Propovjednik), osim ljubavi i služenja Bogu i braći.

Ljubav, umijeće koje briše razliku

između sigurnosti i sumnji.

Srce strepi: kako te ljubiti, Ljubavi?

Mašta se koleba: kako te zamisliti?

Drhti ruka: kako te nacrtati?

„Djeni ruku svoju pod moju glavu

i pomiluj me svojom desnicom.”

Mašta, srce i ruka ojačat će

i radost će obasjati lice

kad se budu susreli naši pogledi

opijeni uzajamnom ljubavlju.

Stavi me kao znak na srce,

kao pečat na ruku svoju,

jer ljubav je jaka kao smrt,

a ljubomora tvrda kao grob.

Žar je njezin žar vatre

i plamena Jahvina.

Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubavlju niti je rijeke potopiti.

Da netko daje za ljubav

sve što u kući ima,

taj bi navukao prezir na sebe. (Pj 8,6-7)

Utisnite ove moje riječi u svoje srce i svoju dušu; kao znak ih privežite na svoju ruku; neka vam budu kao zapis među očima!

Poučite u njima svoje sinove (Pnz 11,18-19a)

Neka te ne ostavljaju dobrota i vjernost,

objesi ih sebi oko vrata,

upiši ih na ploču srca svoga.

Tako ćeš steći ugled i uspjeti

pred Božjim i ljudskim očima (Izr 3,3-4)

Ljubljeni,

ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga;

i svaki koji ljubi,

od Boga je rođen i poznaje Boga.

Tko ne ljubi, ne upozna Boga

jer Bog je ljubav (1Iv 4,7-8)

Pečat služi kao sredstvo identifikacije i pripadnosti.

Ljubeći identificiramo se kao oni koji vole, ljube neku određenu osobu: Ljubav nije nešto rubno, nešto usputno, nego ono što nekoga bitno obilježava. Kad Eva još nije postojala, čovjek se zvao Adam u odnosu na zemlju (adamah). Kad počinje njegova ljubavna priča, on dobiva novo ime što znači da mijenja svoju narav. To je način identifikacije: više se ne obilježuje u odnosu na zemlju, nego u odnosu na onu osobu za koju će reći: „Gle, evo kosti od mojih kostiju, meso od mesa mojega!”

Ljubav daje novu definiciju i slična je pečatu koji označuje pripadnost: ja sam onaj koji ljubi onu osobu, pripadam joj i ljubim je te želim s njome navijeke biti zajedno, ljubeći je ljubavlju jačom od smrti. Tako nas ljubi Bog koji je u naše srce stavio svoju riječ kao izvor života i zalog vječnosti. U njoj ćemo promatrati Boga – ljubav, i ljubav – Boga.

„Kamo da idem od duha tvojega

i kamo da od tvog lica pobjegnem? Ps 139,7

Mnoge se osobe osjećaju „progonjenima” od svih i od svakoga te bježe od sebe i od drugih. To je bijeg iz svijeta koji osjećaju kao zasjedu, od zakona koji guši, od poreza koji gule, od vjerovnika koji muče.

„Pohitaj, mili moj,

budi kao srna i kao jelenče

na gorama mirisnim! (Pj 8,8-10.13-14)

Riječ nas Božja poziva da ne bježimo iz ove stvarnosti da bismo utekli u svoj privatni život, nego da maksimalno vrednujemo želju za intimnošću i da uronimo u ovo čovječanstvo, ljubeći ga kao što ga ljubi Stvoritelj. Bježimo iz ograničenosti da bismo susreli veliku Ljubav. Može li se pobjeći od Boga? Od Boga se ne može pobjeći (usp. Jona). Kad-tad dolazi trenutak susreta ili razlaza s njime (Ps 139). Beskorisno je mučiti se zbog ateizma drugih, vrijedi truda zanimati se za svoj susret s Bogom koji će se zasigurno dogoditi, ako vjerujemo u ljubav te ju darivamo i slavimo svim našim bićem, svim našim tijelom. 14.12.2024. 16:50

Oživi napukla prijateljstva, Bože,

jer ako si ti s nama, s nama je i ljubav! (Valentino Salvoldi)

Danijela Veseli se Majko Bozja

Znakovi ljubavnih rana

 

„Narod je moj sklon otpadu;

i premda ga k Višnjem dozivlju,

nitko da ga podigne.

Kako da te dadem, Efrajime,

kako da te predam, Izraele!

Kako da te dadem kao Admu,

da učinim s tobom kao Sebojimu?

Srce mi je uznemireno,

uzavrela mi sva utroba ... (Hoš 11,7-8)”

„Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske,

ako nađete dragoga moga,

što ćete mu reći?

Da sam bolna od ljubavi (Pj 5,8)”

Ljubav je bol? Ona je „sila” koja mijenja naš život ostavljajući iza sebe trag, ranu. Ona je stvarnost koja nas tako snažno zahvaća, tako je snažna da nam oduzima snagu, da nas gura sve do nesvijesti ili do ekstaze. Onaj koji ljubi osjeća se kao da je uhvaćen „ljubavnom boli”. I dok uživa u punini tog života, postaje svjestan i bolnog saznanja o neosvojivim granicama, o mjestu koje je uvijek ponuđeno na potpuno darivanje: polet usmjeren prema neizmjernome, a nikad ne ostvarenom.

Da bi se zaručnica izliječila od ljubavne boli, moli kolač od grožđa i zagrljaj: želi i dalje ljubiti. Zaručnik daje sve od sebe da je ekstaza ljubavi ne probudi. I on trpi od ljubavnog ushićenja, zaveden već samim pogledom svoje ljubljene zaručnice.

On, zaručnik, postaje simbol Boga koji ne kažnjava čovjeka zbog njegovih pogrešaka, jer je zaljubljen u čovjeka, svoje stvorenje, do boli... ljubi nas „do kraja” to jest dotle da dopušta te njegov Sin bude proboden kopljem. Poslije svoga uskrsnuća pokazat će svojim učenicima biljege, znakove svojih ljubavnih rana.

...samo ako umre, sjeme klija,

i ti samo krvareći od ljubavi,

Oče, natapaš vinograd

i oplođuješ ga cvjetovima vječnog proljeća...

14.12.2024. 14:58

Valentino Salvoldi o Pjesmi nad pjesmama, KS Zagreb, 2001,

preveo : Adalbert Rebić

„I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga (Iv 20,27)”:

Treba vjerovati ljubavi

„Ako postoji ljubav, postoji Bog”. Ovu Pascalovu misao možemo zamijeniti suprotnom tvrdnjom: Ako postoji Bog, postoji ljubav. (...)

Stvoritelj utiskuje svoj pečat „u djelo svojih ruku”, predodređeno da uživa u njegovoj slavi. On ostavlja svoje znakove i u stvarnosti, prividno očajnoj, suhoj poput pustinje. Ili, još gore, u mrtvoj stvarnosti, koja međutim može procvjetati u novu nadu i napredovati.

To znači, treba vjerovati ljubavi (usp. 1 Iv 4,16).

Ako postoji Bog, ljubav se može preporoditi i obnoviti snagom praštanja, zaboravljajući zlo koje je doživjela ili počinila. Pretvoriti ograničenje u veličinu: eto puta da se može ljubiti više nego prije.

U vremenima krize treba nastaviti vikati:
„Jeste li vidjeli onoga koga ljubi duša moja?”

Treba trčati kada ga izdaleka vidimo i izgubiti se u njegovu naručju, obasuti ga poljupcima, opiti se njegovim milovanjima, „slađima od vina”. Treba ponovno pjevati njegove hvale, pozivajući ga na intimnost, „popeti se na miomirisno brdo”, živjeti prepuštajući se zanosu „ljubavi koja je jača od smrti”.

Valentino Salvoldi: Uvod, Ljubav u Pjesmi nad pjesmama, KS ZAGREB 2001. Preveo: Adalbert Rebić

(...) Da bismo mogli produbiti našu sposobnost da ljubimo, moramo se posebno posvetiti razmatranju i šutnji unutar nas samih, da bismo Bogu omogućili širenje ljubavi prema nama, a sebi samima stvorili vrijeme da s njime, s Bogom, kušamo sve ljubavne zanose: sinovsku, bratsku, prijateljsku, zaručničku ljubav. Samo ona ljubav koju veliča Pjesma nad pjesmama, može biti sažetak tog iskustva. 14.12.2024. 13:23

„I gle, od jarka mojeg rijeka postade,

a od rijeke more mi nasta.” (Sir 24,28-31)