Život je samo jedan

 

Čime se može opisati i sa čime usporediti život; da li nekim dragim kamenom ili nekom tankom vlati trave?

Može li se reći da je život posjedovanje postojanja ili postojanje samo?

Imati život znači imati barem to ili jedva umaći smrti, preživjeti, odnosno živjeti, makar i teškim preživljavanjem.

Život se nosi kao na dlanu, ali je veći od bilo kojega i bilo kakvoga ljudskoga poimanja; može se svakojako definirati, ali nikada točno ili sveobuhvatno.

Život je svijest, a čovjek ga živi i ima uglavnom nesvjesno ili tek kad mu život dođe u opasnost. A kako to može doći u opasnost nešto što se ima, nešto što čovjek posjeduje? Tako što je život sam čovjek i čovjek je taj koji je u opasnosti kada mu život dođe u opasnost, život kojega čovjek gotovo nikada nije svjestan i nikada ga ne može cijeniti dovoljno.

Život je razmišljanje, život se osjeća, doživljava i proživljava, često govori o sebi i svojoj sigurnosti, o svom nastavku poslije smrti koja je tako očigledno prestanak života, kraj življenju jer život ima svoj točan početak, ali i preobražaj i nastavak u vječnosti.

Čovjek može dobiti život, može dati život svoj, može rađati život nekoga drugog. No, čovjek ne može sam sebe stvoriti, dati sebi onaj prvi početak života i ta činjenica dokazuje, osim snage životnosti, i svu nemoć i krhkost života, odnosno čovjeka.

Život je jednostavno prevelik, prelijep i predragocjen da bismo ga mogli opisivati kao splet materijalnih okolnosti u svemiru ili izvan svemira.

Život je Bog, Osoba koja je Početak, Svršetak i Vječnost.

Bog od sebe odvaja da bi stvorio i održao život i svemir, i svijet, ali tim odvajanjem od sebe, Bog ne gubi već dobiva u izobilju. Bog je Život koji se beskrajno prelijeva.

Bog je Život bez kojega nema drugoga, niti drugačijega života.

Bog je Život koji stvara postojanje stvari i stvorenja. I energija je samo Božje stvorenje, stvorenje ili stvar Života nad životima.

Bog posjeduje sve pa tako posjeduje i postojanje.

Između ostaloga, Bog je vlasnik svih života i svega postojanja.

Zato što je Bog Život i zato što je On Bog živi, ljudi imaju život i ljudi žive. Inače ne bi ljudskih života bilo, ni stvari, ni postojanja, ni svijesti, ni razmišljanja, ni osjećaja.

Život nije za bacanje, zanemarivanje, uništavanje.

Život je Božji dar, besplatan dar Boga živoga. Ima ga posvuda i posvuda blista svojom ljepotom i izobiljem. I sam ljudski život, kao najveći dar Božji, nosi u sebi mnoštvo različitih darova i talenata koji se razvijaju za sve druge ljudske živote.

Život je svetinja, život dolazi od Boga koji jest Sveti i o kojemu ljudski život ovisi. Da bi čovjeka učinio živom dušom, Bog mu je u nosnice udahnuo svoj dah kojega opet uzima na času čovjekove smrti.

Tako, živ čovjek je živa duša, čovjek živi. Ljudski dah, disanje doista je u najvišem smislu znak života. Biti živ znači imati u sebi još daha. Kad čovjek umre, njegov dah se vraća Bogu, duša izlazi, biva izdahnuta, a ako čovjek uskrsne, duša se vraća u njega.

Dah ostaje neodvojivim od tijela što ga oživljava; dah označuje način na koji se konkretni život očituje u čovjeku te ga biblijski pisci koji opisuju život poistovjećuju s dušom, odnosno s krvlju čovjeka pa je duša u krvi, ona je krv sama, ona je živi čovjek.

Preko krvi žrtvenih životinja čovjek stupa u vezu sa svojim Bogom koji je sve stvorio, koji se samo ljudima objavljuje. Krvlju žrtve u krvnim obredima zapečaćuje se Savez između Boga i Njegova naroda. U pashalnom obredu krv janjeta poprima dodatnu vrijednost: njome se škropi nadvratnik i oba dovratnika kuće da se ona očuva od biča zatornog.

Ali Isus, Sin Božji na zemlji, na Posljednjoj večeri predočuje euharistijsku čašu kao krv Saveza koja se prolijeva za sve ljude na oproštenje grijeha. Isusovo prineseno tijelo i prolivena krv bivaju tako Njegovom smrću žrtva dvojakoga značenja: to je žrtva saveza koja sinajski savez nadomješta novim savezom i to je žrtva pomirenja grešnoga čovjeka s Bogom čija nedužna krv što je nepravedno prolivena postaje krv otkupljenja za sve ljude.

Iz Kristova boka, probodena kopljem, evanđelist Ivan vidio je kako je potekla voda i krv, kao dvostruko svjedočanstvo Božje ljubavi koja podupire svjedočanstvo Duha. Ta voda i krv nastavljaju u Crkvi svoje životvorno djelovanje. Voda je znak Duha koji preporađa i gasi žeđ; Krv se dijeli ljudima kod svetkovanja Euharistije: „Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni, ostaje u meni i ja u njemu” (Iv 6,53-56).

Rast je zakon života ljudskoga. Ljudi moraju rasti brojem, ali i rasti u ovladavanju svijetom, moraju imati na pameti da njihov rast zavisi od Boga. Stvoriteljev blagoslov ostaje počelom života i njegova napretka. Čovjekov grijeh izaziva Božje prokletstvo, on bi doveo do toga da život na zemlji presahne kad Bog u svome milosrđu ne bi obnavljao svoj blagoslov koji će, preko Abrahama, doseći sve narode.

Pavao poziva kršćanina da raste u vjeri i spoznanju Boga, donoseći ploda u svakovrsnim djelima i rastući u ljubavi. Taj napredak u spoznaji Boga jest ponajprije rast u milosti jer Gospodin mu je začetnik: apostoli sade i zalijevaju, a rast pak daje Bog.

Kraj ljudskog i vjernikovog rasta i napredovanja je kraljevstvo Božje. To je kao rast sjemena dok ne postane težak klas, odnosno drvo i to snagom koja je u njemu. Na tom završetku Bog će kraljevati jer će zajedništvo Crkve s Njime biti savršeno, Bog će biti sve u svima. Božje Kraljevstvo ne raste, ono je cilj prema kojemu teži svaki duhovni rast, cilj koji taj rast i pobuđuje. Nadolazak Kraljevstva jest kao i Isusovo uskrsnuće, dar Boga Oca.

Svaki ljudski život je nepregledan, neograničen.

Ako se u poniznosti čovjek prepušta i predaje Bogu, što više i bolje se predaje, to će veću snagu i uspjehe imati jer Bog je taj koji je Život i koji od čovjeka čini diva u svakom smislu, bilo u osvajanju, bilo u plemenitosti, bilo u moralnom ponašanju i djelima. Snaga od Boga koja je potrebna kršćaninu daje mu se kao životni potencijal i pobjedonosno suočenje. Ona znači sudioništvo u samoj jakosti uskrslog Krista koji stoluje Ocu s desne, njome kršćanin pobjeđuje svijet; ona mu omogućuje da se odupre svakoj sili zla, prvo u sebi samome i oko sebe. Duh Gospodnji jest i za nas moć uskrsnuća, on u nama snaži nutarnjeg čovjeka, sve dok nam ne omogući da svojom puninom uđemo u samu puninu Boga.

Život je ustremljen prema tom i takvom cilju.

Život je utrka i trčanje, kako Riječi Božje, tako i trčanje vjernika njegovoga.

Božja riječ je brza, djelotvorna, dinamična kao što i život može i mora biti dinamičan jer predragocjen je svaki trenutak. Božja riječ čak se poput ratnika sručuje na vjernike, ona skače i juri. I proroci trče da obznane Riječ i prorokuju.

Život čovjeka često uspoređujemo s hodom, a on postaje trkom kad se želi naznačiti da nešto treba hitno poslušati ili brzo izvršiti neki zadatak. Trka u životu i životna trka kršćanina je navješćivanje Radosne vijesti koja je prepuna podataka, a sve ih je potrebno usvojiti. Oni koji se u Boga uzdaju, trče i ne sustaju, hode i ne umaraju se.

To trčanje traži, kao i sportsko natjecanje, veliku požrtvovnost i mnoge žrtve da bi se postigla pobjeda, ali potrebno je slijediti svoje srce, gajiti svaku nadu da ćemo doživjeti ispunjenje svih obećanja Božjih prema nama koja smo primili u vjeri.

Trčanje je vjera i snaga ljudska, a pobjeda i dostizanje cilja jest milost Boga.

Isus Krist slobodno, iz ljubavi prema Ocu i prema svojima, daje svoj život, svoju dušu. No, Gospodin čini to zato da svoj život opet uzme, a uzevši ga, Krist postaje životvornim Duhom da daruje život svima koji vjeruju u Njega. Isus Krist, koji je umro i uskrsnuo, jest Knez života. Crkvi je zadaća navješćivati sve što se tiče ovoga Života.

Prijelaz iz smrti u život ponavlja se onome tko povjeruje u Krista. Tako vjernik učestvuje u Božjem životu, a prema tome i u Božjoj naravi. Primivši od Krista Duha Božjega, kršćanin i vjernik Kristov spoznaje da je njegov vlastiti duh taj život; on nije više podložan prisilama tijela, netaknut može prebroditi smrt i zauvijek živjeti, ne više sam za sebe nego za Onoga koji je umro i uskrsnuo za njega; za vjernika život jest Krist. U Kristu, po Kristu i s Kristom u konačnici se ljudsko tijelo pridružuje svojoj duši.

I stoga, život nije zato da se oduzima već da se rađa i raste, da se razvija do najpunije punine.

Nema razloga, niti opravdanja, niti razuma u oduzimanju života, ubijanju i uništavanju jer Bog sve održava i o čovjeku ne ovisi ništa. Čovjek jedino zbog toga ima slobodu da bi mogao u svakom trenutku uvijek iz početka reći Bogu svome „Da, neka bude Tvoja volja, Gospodine!”

Što god čovjek odlučio, on će odlučiti na svoju žalost ili na svoju radost. Čovjek bira između smrti i života u svakom času svoga postojanja. Odlučuje se za Božji blagoslov ili za prokletstvo, svoje vlastito.

Bog čini velika čuda za čovjeka koji Mu vjeruje sve. Bog ljubi i poštuje čovjeka, izvanredno cijeni svaki ljudski život i dah te se neopisivo trudi oko svakoga i svakoj duši želi dati ono čega ona nije svjesna. Bog je priredio neviđene i nečuvene stvari onima koji Ga ljube.

Ovaj život na zemlji samo je kušnja čovjeka.

Bog želi znati koliko Ga ljubimo, koliko Mu vjerujemo, a vjerovati Bogu nije teško. Sve što činiš, činiš zato jer si na kušnji, jer si čovjek, a ne Sudac koji stavlja na kušnju čitav svijet.

Vjeruj Gospodinu i On će ti pokazati kako možeš preživjeti, ući u Božji počinak i donijeti mnoge plodove o kojima niti ne sanjaš. To ti je svrha, to ti je uzrok i cilj. I, požuri, jer život je samo jedan.

(Usp.: Dufour, str. 74, 150, 151, 184, 185, 231, 465, 1081, 1152, 1360). 28.01.2021. 06:13

„Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek, da bi mirno mogao boraviti na zemlji za koju se Gospodin zakle ocima tvojim: Abrahamu, Izaku i Jakovu da će im je dati (Pnz 30,19-20).”