Nebeski plodovi siromaha

 

Ne može se izgubiti ono što se nikad nema

kao što su pamet, posuđene stvari, djeca ili ljudi

što ih na upravljanje daje Isus koji drijema,

kuša dušu, vjeru njenu, napasnika vihor ludi.

Tako, dušu možeš izgubiti, al' je uvijek vraćaš

kada odrekneš se darovana blaga, srebra, zlata,

kad za svoju sebičnost nikada ne plaćaš

i kad ostaneš sakriven iza laži, prevara i blata.

I slobodu gubiš koju još od Eve nosiš

u svom srcu što je škrto, izvor zala,

pa svud samo kradeš svašta ili prosiš,

a ne mariš sve što Providnost je dala.

Ako imao si nekad prijatelje i imanja,

tada moraš izgubiti život svoj i sve.

Tada Isus donosi ti za to opravdanja

jer ti istjeruje požude i pohlepe te.

Tada dobio si čežnju za svog Boga

i njegovu nježnu vječnu ljubav za te

u toj ispraznosti koja dođe ti od Zloga

koji više nikad ne može se bacit na te.

Kao siromašak, beskućnik i nijemi stvor

imaš sva bogatstva nebeskoga svoda;

tada jesi, postojiš i živiš za taj Dvor

koji od tebe dobiva izobilje ploda.

30.07.2024. 18:47

Kako se zna tko je od Boga

 

Svi smo mi stvorenja Božja.

Svima nam je Bog, naš Stvoritelj nevidljiv.

Svi govorimo o pravima i pravednosti, o humanizmu i slobodi, a te pojave su jako vidljive i opipljive. Mi govorimo, a Bog ostvaruje pravo, pravednost, ljubav, slobodu.

Na ovom svijetu već nema spomena o jedinstvenoj pravdi za sve, o slobodi za svakoga jer ako je netko slobodan, netko drugi mora to platiti. A pravednost je posebno individualan osjećaj, a ne Božji, svatko traži od svakoga svoja prava.

Ono što nas Isus uči je obaveza, sama obaveza, a pravde za ljude, koji su egoisti, nikada neće biti. Pravdu donose izvršene obaveze, a za obaveze ljudi neće ni čuti i vele daj mi moja prava pa ću ja onda vršiti ono što ja mislim da je moja obaveza, a to što ja mislim je sama sebična obaveza da osudim na smrt sve živo. I da od mrtvoga živim.

Sveti Pavao nam tumači da u obavezama koje izvršavamo doživljavamo pravednost od Boga te kaže da pravednik živi od vjere koja mu govori, ukoliko izvršava obaveze u kojima doživljava istinsku pravednost, da će poslije toga ili poslije smrti u toj svojoj vjeri konačno zadobiti vijenac pravednosti.

Jer ono što čovjeka, koji se ponaša kao zvjerka u divljini, čini dostojnim života vječnoga jest njegova vjera zemaljska. Vjera je komunikacija s Bogom nevidljivim koji je sama Pravednost, Istina, Sloboda, Ljubav. Od vjere u Boga čovjek postaje istinsko ljudsko i humano biće koje se brine za ljude, a ne za sebe jer za njega se brine Bog. 30.07.2024. 10:05

Obratite se, vjerujte Evanđelju!

Tijelo Kristovo, spasi me

Sjetim se ranih molitvenih dana

i kako podne zalazi smiraju.

Kako su jutra divljenjem okupana

s prvim okusom gledanja kao u raju.

Ni slutila nisam što sve me još čeka,

život mi procvao iz ničega strasno;

sve više se prostire nebeska rijeka,

a nekada zborih da za me je kasno.

Djevice jaka, kako je ljepota ti Sina

duboka, smislena, značajna, prava:

spasonosna Krv pod prilikom vina.

Kao da dijete sam i sasvim zdrava.

Čudesna riječ što vodi put beskraja

i podiže srce u visoke sfere

nikada neće proći, a prepuna sjaja

ona me čuva u odori vjere.

Hostijo prozirna, a tako čvrsta,

ti me nahrani dok slatko drhtim;

Kristova poziva posebna vrsta

i duša već dalje od zvijezda prhti.

28.07.2024. 18:23

Isus, učitelj univerzalne slobode

 

Ljudski gledano, Isus nije bio slobodan kada je hodao zemljom čineći dobro. No, u prvom redu bio je slobodan zbog toga što je dragovoljno, s poletom i ljubavlju, vršio volju Oca našega na nebesima.

Utjelovio se u Marijinu krilu, postao čovjekom i postao zarobljenik u toj grešnoj tuđini, stranac na svome, siromah bez igdje ičega, ali najviše je morao bježati od onih koji ga nisu odmah razumjeli pa ga proganjaše kako bi ga učinili kraljem. Ljudi su priželjkivali slobodu od okupatora, željeli su uvijek biti siti i nahraniti se kruhom što ga je Isus umnožio toliko da bude svima dovoljno i još da preostane dvanaest košara ulomaka za sutradan. Ljudi su morali željeti slobodu u punom smislu te riječi, to jest morali su znati što će učiniti ako Isus postane kralj, ali tako dalekovidno nisu razmišljali. Istovremeno je Isus bio osloboditelj od svake vrste ropstva, ali i učitelj slobode u predavanju Očevoj volji; ljudi su tek poslije postali toga svjesni kao, na primjer, sveti Pavao koji je shvatio da je i čovjek u zarobljeništvu pod tuđinskom vlašću zapravo slobodan jer je sposoban dragovoljno činiti ono što je mudro i nužno činiti.

Isusa su svejedno proglašavali Kraljem, odnosno Mesijom i Spasiteljem i tako se Isusov čas da ga pogube zbog njegove slobodoumnosti i slobode vrlo brzo približio.

Da, Isus je poginuo zato što je bio istinski slobodan u djelima i vjeri, u riječima i patnji, u svakodnevici koju je činio čudesnom, dinamičnom i zanimljivom svaki, baš svaki dan. Oslobađao je ljude koji su bili oko njega i one koji su samo čuli o njemu. Prvo, oslobađao je ljude od grijeha, a potom je među poganima postao omiljeni vjernik pravoga Boga, omiljeni filozof i ideolog, mudra i draga osoba, rođeni vođa, čovjek moći i pravednosti, čovjek univerzalne slobode.

Uz Isusa ljudi su naučili dobro se osjećati u svojoj koži, bilo da su to siromasi, bilo moćnici. Naravno, mnogi farizeji, saduceji i pismoznanci osjetiše se ugroženima, a isto tako i kradljivci, lažljivci, ubojice i slični, mada su se mnogi i obratili po Isusu Kristu, Gospodinu našemu. 28.07.2024. 02:22

Strpljenje Boga našega

 

Da nije Kajin bio ljubomoran na svoga brata Abela te ga ubio, ne bismo znali da se ubojice mogu pokajati, malo prekasno, ali da ipak mogu uvidjeti da su zlo napravili. Bog protjera Kajina, a Kajin se započne žaliti kako ga, samoga u svijetu i kažnjenoga, svatko može ubiti. Uz te riječi nastupilo je i Kajinovo saznanje o njegovoj grešnosti, i kajanje zbog zločina. Ne kažemo u vjetar da je batina iz raja izašla. Izgleda da kazna vrlo često dovede zločinca ka prisebnosti, mada je Kajin vjerojatno bio već nesretan kad je i sam vidio što je učinio.

Da se Kajin nije požalio Bogu kako ga svatko može ubiti što bi većina ljudi izrekla kao pravednu presudu, ne bismo se upoznali s Božjom mudrošću i milosrđem. Stavio je Kajinu znak na čelo kao znak svojine Božje kako se nitko ne bi usudio napasti Kajina. To nam govori da je moguće kajanje koje mijenja čovjeka i da se čovjeka isplati dovesti u taj položaj pokajanja kako bi uvidio zločin i obratio se Bogu. Tako zaštićen, Kajin je mogao postati još gori, uzoholiti se što bi većina ljudi i pomislila o njemu, ali Kajin je znao da ga promatra Gospodin i nije si mogao dopustiti još neki teži zločin, oko je Jahvino bilo nad njim.

To nas potsjeća na krsni i korizmeni pečat što smo ga dobili mi, kršćani na čelu.

U svakom trenutku našega života u duhovnom svijetu je taj krsni pečat svakoga kršćanina žarko vidljiv, a još više je vidljiva snaga Duha u kojemu vjerujemo u Dobro i činimo najbolje što znamo, po savjetu Boga našega.

No, opet možemo reći da postoji mogućnost da će se neki od nas uzoholiti i to bezbroj puta kao što će se mnogi i pokajati za svoje grijehe. Tako se ništa sigurno ne zna i ne može se uzeti zdravo za gotovo: vjeruje li tko, je li dobar ili zao. Zato je potrebno moliti za žive i mrtve, sve do kraja svijeta. Blagoslivljati progonitelje. A Gospodin je strpljiv s nama jer neće da tko propadne. Sveti Pavao reče: 'strpljenje Božje spasenjem smatrajte'.

Obratite se i vjerujte i molite i tko ustraje do kraja, bit će spašen. 27.07.2024. 02:31

„U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.” Mt 13,30b

Sveznalice

 

Ne, ne želim čuti lijepe priče

i ne želim znati ono čega nema.

Sve što tu je, to zbog mene viče;

malo tog što znam, to mi sreću sprema.

Mnogi nude kruha preko pogače,

otkrivaju tajne iz Svetih Spisa,

za buduće im srce baš ne plače,

al' strovalit će se sa svojega visa.

Sve što želim nalazi se među koricama

žive Knjige s kojom razgovaram

u toj ljubavi što nema veze s kolikama,

gutam riječi što ih progovaram.

Ta razna djetinja pitanja, žele znati!

Odrasli i zreli ljudi, rastreseni.

Nikad neće nikom poštovanje dati,

tuđim nikad nisu potreseni.

Ne vrijedi to znanje jer i ono mine,

i u prazno troše sav svoj trud,

Ništa nisu pročitali ni u noći tmine,

a u podne žive uzalud.

Odgovori im pred nosom stoje,

još se diče svom inteligencijom.

Tu su vječno, Bogu dane broje

i pod Božjom ingerencijom.

O, kad bi samo malo blebetati stali

i posvetili se onom što još sami nisu,

spoznali bi sve i sebe kad su nastali,

gledali bi rajske svjetlosti u visu.

26.07.2024. 16:31

Djeca Marijina

 

Zna se da je pravedni Josip potekao iz Doma Davidova.

Tko ne bi znao rodoslovlje Isusovo potražiti sažeto navedeno po svim lozama. Tako znamo da je Isus Židov zemaljski, iz Judina plemena.

Poslije progonstva u Babilon Jehoniji se rodi Šealtiel. Šealtielu se rodi Zerubabel.  Zerubabelu se rodi Abiud. Abiudu se rodi Elijakim. Elijakimu se rodi Azor.  Azoru se rodi Sadok. Sadoku se rodi Akim. Akimu se rodi Elijud.  Elijudu se rodi Eleazar. Eleazaru se rodi Matan. Matanu se rodi Jakov.  Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.
 U svemu dakle: od Abrahama do Davida četrnaest naraštaja; od Davida do progonstva u Babilon četrnaest naraštaja; poslije progonstva u Babilon do Krista četrnaest naraštaja.” Mt 1,12-17

Tako znamo i za Elizabetu, Marijinu rodicu i njezina muža Zahariju, tko su i odakle su:

„U dane Heroda, kralja judejskoga, bijaše neki svećenik imenom Zaharija iz razreda Abijina. Žena mu bijaše od kćeri Aronovih, a ime joj Elizabeta.” Lk 1,5

Uzgred, zna se i za Mojsija da su mu roditelji iz Levijeva plemena:

„Neki čovjek od Levijeva koljena ode i oženi se djevojkom Levijkom. Žena zače i rodi sina. Vidjevši kako je krasan, krila ga je tri mjeseca.  Kad ga nije mogla više sakrivati, nabavi košaricu od papirusove trstike, oblijepi je smolom i paklinom, u nju stavi dijete i položi ga u trstiku na obali Rijeke. Njegova sestra stane podalje da vidi što će s njime biti.” Izl 2, 1-4

Po tome stilu bilježenja možemo pretpostaviti da je Marija potekla iz plemena Judina, kao i muž joj, Josip.

Nigdje se ne spominju u rodoslovljima Novoga zavjeta preci Marijini, zna se samo po proročanstvima i zna se da je otac Marijin bio Joakim, a žena mu se zvala Ana.

Da se čovjek malo zamisli kakvi su putevi Gospodnji. Po čitavom Starom zavjetu nailazimo na rodoslovlja i među njima je valjda i neki Marijin predak kao što se zna da je Ruta iz Moaba, o kojoj piše cijela jedna knjiga, u Judeji imala muža iz Jude – Boaza te rodila Tobiju koji je rodio Jišaja, a Jišaj bijaše otac Davidov te znamo: Davidova prabaka je Ruta. Čak i za Mojsija možemo reći da znamo pretke njegove, pra-prabaku Rahelu koja bijaše jedna od četiri žene Izraelove (Jakov) te je on imao dvanaest sinova od kojega postade dvanaest plemena Izraelovih. Imali su i kćerku Dinu o kojoj nije sigurno je li rodila. Dakle, možda je i njezina loza potrajala, a možda i nije.

Joakim i Ana Mariju su imali u kasnijoj dobi pa je posvetiše Jahvi te je Marija od malena upoznala Hram i Pisma i Proroke svojega naroda što se vidi iz njezine ode „Veliča duša moja Gospodina” koju je izrekla pred Elizabetom kad su se susrele kao dvije blagoslovljene trudnice, Elizabeta s Ivanom Krstiteljem, a Marija s Isusom.

U Bibliji je bilo od početka dosta sistematizirano i zabilježeno rodoslovlje svih likova koji su kao prezime nosili i ime svoga plemena, na primjer: Petar, sin Jonin, iz Judina plemena. No, ima tu mnogih navoda o imenima o kojima se ništa ne zna, osim da pripadaju nekom plemenu i lozi Izraelovoj.

Tako nam dragi Bog daje da znamo i za Marijine roditelje, za Anu i Joakima, da su Judejci, da su loza Abrahama, Izaka i Jakova (Izrael) i također, naravno da svi potekoše od Adama i Eve.

Neznanje naše o Marijinom porijeklu upućuje nas tako da je to manje važno, a važnije od svega je da je Marija nova Eva koja bijaše majka svih ljudi što su ih Adam i Eva imali kao svoje potomstvo, i to potomstvo rođeno po grijehu, mada je poslije bilo svetih ljudi i loza i tako sve do – Marije, kćeri Ane i Joakima. Kad su začeli Mariju, reče Bog da na Mariju ne može prijeći taj vjekovni Istočni grijeh te je tako naš Gospodin sačuvao Mariju od svakoga grijeha, a bila je poslije to i njezina vlastita vjerska zasluga.

Dakle rodoslovlje Bezgrešnog Začeća provlači se kroz sva rodoslovlja gdje su mnoge nerotkinje rađale djecu po volji Boga. Zato je Marija Majka svih živih, ali živih ljudi za nebo po Sinu njezinome Isusu Kristu koji nam je rekao o kraljevstvu nebeskome i novom rađanju, koji nas je posvetio i Mukom oslobodio od vječne smrti te potom uskrsnuo i pokazao se apostolima i još mnogima, dajući im poruku vječnoga života u novim i starim Zapovijedima.26.07.2024. 14:35

Svi koji slušaju i vrše Isusovu riječ djeca su Marijina.

„Zapovijed vam novu dajem:
ljubite jedni druge;
kao što sam ja ljubio vas
tako i vi ljubite jedni druge.” Iv 13,34

„Tko ima moje zapovijedi i čuva ih,
taj me ljubi;
a tko mene ljubi,
njega će ljubiti Otac moj
i ja ću ljubiti njega
i njemu se očitovati.” Iv 14:21