Proboj sentimenta

S molitvom u srcu, bez imalo truda

nađoh se u Tvojoj božanskoj i ljudskoj biti

kao dionica za me sretna izbora;

Ti mi dođe kao da si rođena mi gruda

gdje se uvijek može doći, piti

bilo koje piće istine s tog izvora.

Sunčane su duge, popodnevne zrake

donijele me u Tvoj slavni mir i red;

molitva me, jer je Tvoja, svu okrijepi.

Srce sentimente zadobi mi lake:

osunčana ljubav, slatka kao med,

dolazi na moja vrata pa me čitavu oblijepi.

Ne govorim ništa, gledam Te i slušam

kako lijepe ode skladaš na tu temu

ova kasna ljetna doba s malo kiše.

Velike je darove tu zadobila moja duša,

kao blažena je, nema čuditi se čemu,

mada kao rajska vječnost zalazak odiše.

Da Te barem češće tako dobro čujem, Kriste moj,

jer Ti sve te modrice dodirnuti treba

i da našu Majku tiho tješim od sveg šoka.

Čujem dobro, ali vidim samo strašan očnjak Tvoj;

slušam Ti o patnji, blaženoj do Neba

što se slatko izdaja iz sveta, probodena Boka.

Nikada vas nitko prepoznati neće

do li onaj tko se k vama vrati

nakon vapaja sveg podno Križa spasonosna

jer Ti samo gledaš dati sve to više sreće

dok se mučiš, dok Ti Majka pati

i dok mene ljuto peče Tvoja Rana plodonosna.

27.08.2021. 18:48

Znakovi vremena

 

Znakom se naziva ono što po prirodnom odnosu ili po dogovoru odlučuje spoznati misao ili volju neke osobe, opstojnost ili istinitost neke stvari.

Biblija poznaje mnogo vrsta znakova rabljenih u odnosima među ljudima:

- signale kojima se služe ratnici (Jš 2,18; Suci 20,38; Iz 13,2; 18,3),

- bogoslužni znak trubama (1 Mak 4,40),

- dogovoreni znaj radi otkrivanja nekog identiteta (Tob 5,2),

- ma kakav biljeg (Ez 39,15),

- karakteristično pismo (2 Sol 3,17),

- znak vrline (Mudr 5,11.13), itd.

Prilagođujući se našoj naravi, i Bog daje ljudima znakove da ih spasi (hebr. otot, grč. semeia). Ti se znakovi često nazivaju simboličkim velikim djelima i čudesima jer Bog upravo transcendentnošću svoga spasiteljskog čina „naznačuje” svoju moć i svoju ljubav. Stoga čudesa svojom djelotvornošću i izvanrednošću imaju povlašteno mjesto među Božjim znacima u vezi s poviješću spasenja.

Ipak, čudesa nisu jedini Božji znakovi, a velik znak bit će najzad sam Gospodin Isus, pružajući nam dokaz vrhunske Očeve ljubavi.

Bog hrani vjeru svojega naroda sjećanjem na znakove prošlosti i darom sadašnjih ZNAKOVA. Budi u njemu nadu navještajem budućih znakova.

PROŠLI ZNAKOVI

Prošli znakovi jesu čudesa Mojsijeva podviga i Jošuine povijesti, uključivo do zaposjedanja Obećane zemlje; silni Božji znakovi su i silna djela koja su pogodila Egipat i događaji što su uslijedili. Bog je ne samo uvjerio Izraelce u poslanje svojih izaslanika već i veličanstveno dokazao svoju moć i svoju ljubav oslobađajući svoj narod.

SADAŠNJI ZNAKOVI

Sjećanja kojima se hrani vjera Izraelova pridržavana su bogoslužjem u svetkovanju blagdana koji su „čudesima spomen” Gospodnjim, osobito nekim obredima i nekim predmetima.

Pamćenje vjere vraća se i u vrijeme prije Mojsija, sve do Abrahamova izabranja i stvaranja svijeta, prianjajući uz stvarnosti što ih svećenička predaja tumači kao uvijek aktualne Božje znakove: uz subotu, dugu, obrezanje; njima je svima svrha podsjećati na prve saveze: Adamov, Noin i Abrahamov.

Jer, Bog koji je ostvario čudesna djela Izlaska jest onaj Bog koji je stvorio i čudesa svemira. A znaci neba, to jest zvijezde, stalno podsjećaju na Stvoritelja baš kao što služe za razdiobu vremena što teče ritmom bogoslužnih blagdana kojima se slavi spomen na događaje Mojsijeve povijesti.

S druge strane, sveta povijest ne prestaje s ulaskom u Obećanu zemlju; Gospodin i tu pokazuje svoju moć da spasi čudesnim znacima (povijest Ilije, Elizeja, Izaije) što ih može nuditi On sam ili ih udijeliti na čovjekovu molbu. Lažni proroci, istina, mogu pomoću magije najaviti i ispuniti stvarno čudesne znakove, tumačiti snove, istinite ili lažne. Stoga će kao Božji znakovi biti priznavani samo događaji što ih izazovu oni ljudi kojih je propovijedanje u skladu s čistom jahvističkom vjerom (Pnz 13,2-6).

Neke slučajne okolnosti tumače se kao izraz Božje volje. Češće biva da neki prorok navijesti neki nepredvidiv prirodni događaj kao da je to Božje djelo. Tada se u njegovu ostvarenju gleda znak da je Bog stvarno pokretač poslanja najavljenog u prošlosti ili da će se na odlučniji način nastupiti u budućnosti; tako su svjedoci potaknuti na pouzdanje ili na obraćenje. Ostvarenje ovih proricanja na kratak rok jest, osim toga, jedno od mjerila za razlučivanje pravih i lažnih proroka (Pnz 18,22).

Simboličke radnje proroka predstavljaju neku vrstu proricanja činom, one znače skoru djelotvornost Riječi koje su ti ljudi nosioci. Djeca Hošeina i Izaijina isto su tako znakovi jer svojim rođenjem i simboličkim imenima sadrža neku riječ koja najavljuje neke događaje kojima Bog ravna. U slučaju prorečenog Emanuelovog rođenja (Emanuel = Bog s nama), a On je baštinik vladarske kuće, znak ima već sam po sebi spasonosan domašaj (Iz 7,14).

Svi sadašnji znakovi imaju zadaću da na ovaj ili onaj način objave ljubav i transcendentnost Bogu. Upravo su oni dani ljudima koji su otvoreni riječi Božjoj kako bi živjeli od vjere.

BUDUĆI ZNAKOVI

Prestanak znakova – čudesa i proročkih navještaja – bio je pojačao tjeskobu zbog Božje odsutnosti, izazvanu razorenjem Hrama. Ali evo kako se u progonstvu podiže glas koji navješćuje „znak vječan, neprolazan (Iz 55,13): skori povratak, opisivan kao novi izlazak. Kasnije, kad je taj povratak razočarao, gaji se nada u jedan odlučniji zahvat: „Obnovi znake i ponovi čudesa” (Sir 36,5 sl.). Inače, neki nadahnuti tekstovi ne ograničavaju taj zahtjev na sam Izrael: prema Iz 66,19, Gospodin će razvijajući osvetnički poduhvat proti narodima dati znak koji će ih potaknuti na obraćenje. Ti navještaji i te nade pripravljaju sveti Ostatak na dolazak Spasiteljev.

U vrijeme Novoga zavjeta Židovi su očekivali da se u dane Mesijine dese barem onakva čudesa kao u vrijeme Izlaska i povezuju ta čudesa sa snovima o pobjedi nad poganima.

Isus, Gospodin razočarava to očekivanje u njegovu tjelesnom vidu. No, ispunjuje ga u duhovnom smislu, započinjući istinski spas svojim čudesima i donoseći ga svojim 'izlaskom' (Lk 9,31), velikim znakom (Ivan 12,33) svoga uzdignuća u križu i slavi. Isusu se neki protive, On je svojim poslanjem Sluge koji uzima na se naše bolesti, djelotvorni Znak koji donosi oporavak mnogima, On je stijeg, podignut da se oko Njega saberu raspršeni.

ZNACI U ISUSOVOM ŽIVOTU

Ostajući vjeran Božjem obećanju da će se ponoviti stara čudesa, Isus čini mnoga čudesa koja potvrđuju Njegova riječ, ali istovremeno imaju obilježje spasiteljskih znakova – događaja i proročkih govora pokretima: nadasve su upravo oni, uz Njegov osobni autoritet i sav Njegov rad, „znaci vremena” (Mt 16,13), to jest znakovi nastupa mesijanske ere. No, za razliku Izraela u pustinji, Isus neće kušati Boga, tražeći od Njega znakove radi vlastitog probitka , neće udovoljavati onima koji su pohlepni za spektakularnim znamenjima i zahtijevaju znak da bi Ga kušali (Mt 16,1 sl.).

Stoga sinoptici, kao odjek te suzdržanosti, kad su po srijedi čudesa, izbjegavaju upotrijebiti riječ „znakovi” kojom se služe Isusovi protivnici. Bog, dakako, daje znakove o događaju spasenja siromasima, Mariji, pastirima. No, ne može dati Židovima znakove koje oni očekuju: to bi značilo izopačiti svoje poslanje. Ti slijepci morali bi obratiti pažnju na „znak Jone” (Lk 11,39-22), to jest na Isusovo propovijedanje POKORE. ONDA BI BILI KADRI ODGONETNUTI „ZNAKE VREMENA”, ne bi tražili druge kako se njima svidi, i bili bi spremni primiti ono među njima najpresudnije svjedočanstvo: „znak Jone” prema Mt 12,40, to jest Kristovo uskrsnuće.

Sva suzdržanost glede upotrebe riječi semeion nestaje u Ivanovskom propovijedanju, a tako i u Djelima i u poslanicama. Za Ivana, to što su vidjeli znakove bilo bi moralo Isusove suvremenike navesti da povjeruju u Gospodina Isusa: ti su znakovi bili očitovanje Njegove slave (Iv 2,11) ljudima koji su prošli kroz kušnju (Iv 6,6), kao što je Gospodin Bog očitovao svoju slavu (Br 14,22) nametnuvši narodu kušnju pustinje (Pnz 8,2). Oni su ih tako pripravljali da vide uz pomoć vjere znak Probodenoga podignutog na križ, izvor života, ostvarujući tako pralik zmije što je donosila zdravlje kad ju je Mojsije podigao na „stup” (Br 21,8: hebr. Nes, grč. semeion; Iv 3,14) na spas narodu Izlaska.

Kršćanima što su se obratili tim pogledom vjere (usp. Iv 20,29), a oličenje su im Grci koji su tražili da vide Isusa (Iv 12,21.32. sl.), krv i vodu iz boka Probodenoga (Iv 19,34) ukazuju se onda kao znamenja života Duha i stvarnosti žrtve koja nam otvara k Njemu pristup sakramentima krštenja, pokore, euharistije. A znaci što su prethodili Isusu i sami će se pokazati kao pralikovi tih spasiteljskih gesta Uskrsloga, istinskog Hrama iz kojega izbija voda živa.

ZNACI VREMENA CRKVE

1. ZNACI KOJIMA ZAPOČINJU POSLJEDNJA VREMENA

S Uskrsnućem svijet ulazi u „posljednje vrijeme” (Dj 2,17): s Uskrsnućem čiju će spasonosnu djelotvornost krštenje primijeniti na ljude, čineći da otpadne znak tjelesnog obrezanja, s Uskrsnućem čiji će spomen- čin biti slavljenje nedjelje, dana Gospodnjega, čineći da otpadne znak subote. To posljednje vrijeme počinje izljevom Duha na Duhove kojim se dovršava Pasha i otvara vrijeme apostolskog propovijedanja. S tim u vezi sveti Luka doziva u pamet nebeska „znamenja” Joelove apokalipse (Jl 3,1-5), ali usporedo s time on spominje zemaljske „znakove” kako bi taj tekst primijenio na događaje Duhova koji „dolje na zemlji” otpočinju odlučno razdoblje povijesti spasenja (Dj 2,19).

2. ZNACI ISTINSKOG APOSTOLA

Duhovi su predigra novog niza „čudesnih znakova” koji, kao i Isusova čudesa, čine apostole „vjerodostojnima” „potvrđujući riječ” (Mk 16,20). Tako Pavao, „snagom čudesnih znakova, silom Duha Svetoga” (Rim 15,19) vidi kako njegovu riječ prihvaćaju kao Božju riječ i može u srcima pobuditi rađanje vjere utemeljeno na Božjoj moći.

Prema tomu, ti se apostolski znakovi jako razlikuju od karizme govorenja jezika koja se daje nekim kršćanima, a sliči nerazumljivu jeziku što je nekoć nametnut nevjernima.

S druge strane, sama čudesa ne bi bila dostatna za razlikovanje pravog proroka od njegovih karikatura bez onih drugih pobjeda Duha, a to su njegova „savršena strpljivost” i njegova nesebičnost, združene s pravo vjernošću njegove poruke, što za vjernike ostaje odlučno mjerilo.

3. ZNAK ŽENE OBUČENE U SUNCE

U progonstvima što su se sručila na vjernike i pokušajima lažnih mesija i lažnih proroka da ih zavedu lažnim znakovima, igru vodi Sotona. Da bi ohrabrio one koji su u kušnji, pisac Otkrivenja crta na nebu svojih viđenja, usred astralnih znakova, simbolični lik, „veličanstven znak” (Otk 12,1): ženu koja predstavlja Crkvu i protiv koje se „drugi znak” Zmaj – Sotona najzad pokazuje nemoćan. Naslijedivši kćer Sionsku koja je rodila Mesiju, Crkva je poput Izraela podvrgnuta kušnji u pustinji, ali hranjena je manom koja je dostupna samo vjeri; tako ona privodi ljude k posjedovanju istinskog života u klanjanju jedino pravom Bogu (Otk 22,1 sl.).

4. ZNACI SVRŠETKA VREMENA

U usporedbi s obiljem apokaliptičke književnosti što ju je potaklo židovstvo svojom radoznalošću s obzirom na svršetak vremena, Novi zavjet se odlikuje trijeznošću. Jezik jest zajednički, ali podređen posljednjim stvarnostima što su otpočele smrću i uskrsnućem Kristovim. Dakako, navješćuje se da će u to „posljednje vrijeme” biti „varavih čudesnih znakova” što će ih proizvoditi vračevi i lažni proroci koji će činiti sve kao i pravi apostoli. Eshatološki govor, koji se u Mt još bavi „znakom (Isusove Paruzije) i svršetka svijeta” još uvijek dočarava te događaje pod likom kozmičkih znakova. No, svi ti znakovi, u konačnici, blijede pred znakom Sina Čovječjega (Mt 24,30), a to jamačno znači: pred stvarnošću Njegova slavlja. 26.08.2021. 10:43

Iz Biblijskog i teološkog rječnika Dufoura i suradnika, str. 1523

Zima u rosi

 

Sunce babljeg ljeta

i vjetrovi njegovi

sjećaju me dana zime

kad je Ponoć sveta,

kao i snjegovi,

i kada dobivam svoje ime.

Uvijek iznova,

iako sam sve starija kost

i od umora ne mogu poći,

dolazi mi kao ljubav nova

ta slatka i draga nevinost

kroz koju mi duša mora proći.

Hvalim Boga za te zapovijedi

što od mene čine istinu i red,

ono za čim težim dušom svom,

mada život već odavno sijedi.

Ići ću za Tobom, pratiti Tvoj slijed

da me, Kriste, rodiš u trenutku tom.

Iz mene mi duša već izlazi,

a umor je dočekuje na ruke

da se vjetri sa mnom ne igraju.

Usnulu moj Bog me pronalazi

jer On zna sve moje muke,

čak ni ptice više ništa ne pitaju.

Odjednom se budim, sasvim čila,

uzimam i lijekove za ravnotežu

protiv bablja ljeta što me nosi.

Mila mi je zima, sasvim mila,

njome zrake sunca se protežu

poput mirisave mladosti na rosi.

25.08.2021. 20:54

Anđeo života

 

I dok plačeš sa mnom u tišini,

u tom polumraku naših želja,

moja duša traži te u velikoj visini

gdje su moždane joj ponad čelja

i gdje nedostižno sunce uvijek odlazi.

Pratiti te, lijepo li je, poput putovanja

što ne završava, a sve bliže dolazi

kao da je pronašla me duša obećanja.

Još je bolje tebi ljubiti me i od sebe davati,

samo da ti nije tuge te zbog mene

koja ipak daruje ti da me možeš upoznavati,

a to skida s moga čela uporne sve sjene.

Svi nam kažu da smo jako različiti,

da to neće ići jer smo poput slijepe ceste,

a ne vide kako počeli smo naličiti

u toj tajni naše vjere i molitve česte.

Premda griješim, a za druge nemam suda,

premda odbijam sve daleko od stana

u kojemu, ako hoću, mogu biti čak i luda,

ipak ova naklonost je silno razlistana

jer sam navikla na tebe i na suze.

Znam da moje borbe tebe bole više

jer ja konačno ne vidim svoje uze,

osim ove spone što me drži tiše,

koju nisam očekivala u planu

što ga pomno održavam u praznini.

Dao si težinu jaku mome dlanu

što se nalazi sve češće na tvojoj razini.

Ne može se, ne mora se unaprijed sve znati

što je Gospod Bog priredio za svoje.

Još sam bila privezana kad je počeo me zvati

i kada me poslao na dveri tvoje.

A sad, evo, već je sa mnom sasvim jasno

da bih mogla, tako usamljena, u životu dati,

još da imam i to prijateljstvo krasno.

Konopci su pukli u tom vatrometu blagodati.

24.08.2021. 22:09

Vječno bogoštovlje

 

Bogoštovlje Crkve ima tri vida, kao i bogoštovlje Izabranog naroda Staroga zavjeta:

- ono slavi spomen na neko Božje djelo u prošlosti;

- ono posadašnjuje to djelo;

- daje tako da kršćanin živi nadajući se Danu kad će se u Kristu u punini očitovati slava Božja.

BOGOŠTOVLJE I SVETA POVIJEST

Bogoštovlju Staroga zavjeta nije više svrha aktualizirati u obrednoj drami mitsku povijest bogova da bi u njoj sudjelovali ljudi. Nego, budući da sveta povijest ostaje Božji gest u ljudskom vremenu, liturgijski blagdani malo-pomalo dobivaju ulogu spomena (a za vjeru Izraela u tom smislu i aktualiziranja) onih velikih djela od kojih se ona sastoji.

Subota postaje spomendan stvaranja; Pasha postaje spomendan Izlaska; Pedestka spomen na Sinajski savez ( u pobiblijskom židovstvu); Blagdan sjenica spomen na boavak u pustinji (Lev 23,42 sl. ).

A kako su, s druge strane, ti događaji bili predosjećaji budućeg spasa, kultno slavljenje njihova spomena donosilo je nadu: Izrael se sjeća Božjih dobročinstava u povijesti samo zato da s više vjere očekuje eshatološko dobročinstvo kojemu su ona dobročinstva samo zastrti navještaji, upisani u povijesno trajanje. (Dufour, str. 950).

Kršćansko bogoštovlje preuzima, istina, neke obrede iz starog bogoštovlja, ali ono nije naprosto pralik bogoštovlja što ima doći, već je njegova slika; novina je kršćanskog bogoslužja u njegovu temelju, u savršenoj i konačnoj žrtvi Krista, Božjeg Sina (Heb 1,2 sl. ).

SLIKA

Nitko na ovom svijetu nije vidio i ne može vidjeti Boga Oca: On daje da Ga spoznamo u Njegovim slikama (usp. Iv 1,18). Puninu objave o sebi pruža nam kroz sliku u najvišem smislu riječi, to jest preko svoga Sina Isusa Krista; a prije toga već je u Starom savezu dao da pred ljudima blista Njegova objaviteljska slava. Mudrost Božja, taj čisti odvir slave Svemogućeg i slika dobrote Njegove (Mudr 7,25 sl.), već objavljuje neke aspekte Boga; a čovjek, koji je stvoren s vlašću da zagospodari prirodom i komu je darovana besmrtnost, već je i sam živa slika Božja. Međutim, zabrana slika u Izraelovu bogoštovlju bila je samo potvrda – s druge strane – ozbiljnosti tog naslova danog čovjeku i na svoj je način pripravljala dolazak Čovjeka – Boga, jedine slike u kojoj se Otac potpuno objavljuje. (Dufour, str. 1191).

Po svome Sinu Otac je savršeno proslavljen; po Njemu se svi koji se nadaju u Njega čiste od svojih grijeha i mogu se pridružiti sinovskom bogoslužju što ga Krist prikazuje svom Ocu na nebu, a njegova je stvarnost vječni život.

„Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; 2 konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. 3 On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; 4 postade toliko moćniji od anđela koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime.” Heb 1,1-4

1. PROŠLI ČIN kojega slavi kršćansko bogoštovlje jest žrtva Kristova za naš spas, žrtva koje su plodovi Uskrsnuće i dar Duha.

Tim je činom privedeno kraju staro bogoštovlje kojemu je bila svrha da izražava i podržava ponizno i predano očekivanje spasa koji je sada dovršen (Heb 7,18-28).

Krist nam pruža mogućnost da primamo plčod žrtve što ju je On priio na žrtveniku križa time da učestvujemo u euharistiji (Heb 13,10).

2.SADA se zapravo ostvaruje zajedništvo koje nas priprema na vječno zajedništvo u nebu; obred je euharistije središte novog bogoštovlja i kao neki žijeb novoga života: on je znak i sredstvo tog zajedništva. Ovim obredom proslavljeni Krist postaje na otajstven način prisutan kako bismo se mi sjedinili s Tijelom i Krvlju što ih je On prinio pa da bismo tako svi bili jedno tijelo koje slavi Oca po Kristu i s Kristom, pokretani Duhom Svetim.

Po tome nam je otvoren pristup u nebesko svetište gdje stanuje Krist, vječni Svećenik; tamo se uživa slavno klanjanje Ocu u duhu i istini, kao jedino dostojno Boga živoga. To klanjanje svetkuje žrtvovano Janje, pred Božjim prijestoljem, u nebu, pravom Božjem Hramu, gdje se nalazi i pravi Kovčeg saveza. Izabranici slave Boga Sanctusom čiju Izaija čuje jeku; oni slave i Janje koje je Božji Sin i koje je od tih izabranika stvorilo Kraljevstvo svećenika da bi ih sjedinilo sa svojim savršenim štovanjem.

Obredi, pak, što nas sjedinjuju s Kristom i Njegovim nebeskim bogoštovljem uključuju i moralne zahtjeve. Po krstu smo umrli grijehu da bismo živjeli od svetog života uskrslog Krista. Prema tome griješiti znači postati nedostojan udjela u Tijelu i Krvi Gospodinovoj, to znači osudu za one koji takav udio uzimaju nedostojni.

Naprotiv, slijediti Krista, postojanom se vjernošću združiti s ljubavlju što je nadahnjivala Njegovu žrtvu, to znači biti žrtva živa što je Bogu mila; tada su naše liturgijsko bogoštovlja i njegove hvalbene pjesme izraz duhovnog bogoštovlja našeg neprekidnog zahvaljivanja Ocu po Njegovu Sinu, Gospodinu Isusu.

3. NA POSLJEDNJI DAN završit će obredi koji ga najavljuju i koje mi svetkujemo dok ne dođe Janje odazivajući se pozivu svoje Zaručnice (Marana tha = Dođi, Gospodine!) da se ispune njihove zaruke. Onda više neće biti Hrama da bude znamenjem Božje prisutnosti; u nebeskom Jeruzalemu slava se Gospodinova neće više očitovati pomoću znakova. Jer, u svetom gradu vječnosti sluge koji će Bogu iskazivati štovanje neće više biti grešnici, već sinovi: oni će, u svemiru obnovljenom i obasjanom slavom Božjom i Janjetovom, gledati svog Oca licem u lice i pit će s Njegova izvora žive vode Duha. (XL Dufour, str.99). 24.08.2021. 20:39

 

„4. NOVO NEBO I NOVA ZEMLJA

Nebeski Jeruzalem

I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. 2 I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. 3 I začujem jak glas s prijestolja:
»Evo Šatora Božjeg s ljudima!
On će prebivati s njima:
oni će biti narod njegov,
a on će biti Bog s njima.
4 I otrt će im svaku suzu s očiju
te smrti više neće biti,
ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti
jer – prijašnje uminu.«
5 Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče:
»Evo, sve činim novo!«
I doda: »Napiši: Ove su riječi
vjerne i istinite.« 6 I još mi reče:
»Svršeno je!
Ja sam Alfa i Omega,
Početak i Svršetak!
Ja ću žednomu dati
s izvora vode života zabadava.
7 To će biti baština pobjednikova.
I ja ću njemu biti Bog,
a on meni sin.
8 Kukavicama pak, nevjernima i okaljanima,
ubojicama, bludnicima,
vračarima i idolopoklonicima
i svim lažljivcima
udio je u jezeru
što gori ognjem i sumporom.
To je druga smrt.«

9 

Novi Jeruzalem

I dođe jedan od sedam anđela što imaju sedam čaša punih zála konačnih te progovori sa mnom: »Dođi, pokazat ću ti Zaručnicu, Ženu Jaganjčevu!« 10 I prenese me u duhu na goru veliku, visoku i pokaza mi sveti grad Jeruzalem: silazi s neba od Boga, 11 sav u slavi Božjoj, blistav poput dragoga kamena, kamena slična kristalnom jaspisu; 12 okružen zidinama velikim i visokim, sa dvanaest vrata: na vratima dvanaest anđela i napisana imena dvanaest plemena Izraelovih. 13 Od istoka vrata troja, od sjevera vrata troja, od juga vrata troja, od zapada vrata troja. 14 Gradske su zidine imale dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih.
15 Moj subesjednik imaše mjeru, zlatnu trsku, da izmjeri grad, vrata njegova i zidine. 16 Grad se stere u četvorini: dužina mu jednaka širini. On izmjeri trskom grad: dvanaest tisuća stadija – dužina mu i širina i visina jednaka. 17 Izmjeri i njegove zidine: sto četrdeset i četiri lakta po čovjekovoj mjeri kojom je mjerio anđeo. 18 Zidine su gradske sagrađene od jaspisa, a sam grad od čistoga zlata, slična čistu staklu. 19 Temelji su gradskih zidina urešeni svakovrsnim dragim kamenjem: prvi je temelj od jaspisa, drugi od safira, treći od kalcedona, četvrti od smaragda, 20 peti od sardoniksa, šesti od sarda, sedmi od krizolita, osmi od berila, deveti od topaza, deseti od krizopraza, jedanaesti od hijacinta, dvanaesti od ametista. 21 Dvanaest vrata – dvanaest bisera: svaka od svoga bisera. A gradski trg – čisto zlato, kao prozirno staklo.
22 Hrama u gradu ne vidjeh. Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov – i Jaganjac! 23 I gradu ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta Slava ga Božja obasjala i svjetiljka mu Jaganjac! 24 Narodi će hoditi u svjetlosti njegovoj, a kraljevi zemaljski u nj donositi slavu svoju. 25 Vrata mu se ne zatvaraju obdan, a noći ondje i nema. 26 U nj će se donijeti slava i čast narodâ. 27 Ali u nj neće unići ništa nečisto i nijedan tko čini gadost i laž, nego samo oni koji su zapisani u Jaganjčevoj knjizi života.” Otk 21