Tuesday, August 24, 2021

Pitanje o ljubavi

 


Mentalne slike i natuknice za vrijeme molitve i razgovora s Gospodinom.

Izmoli se Gospodnja molitva i klasične manje molitve.

Govori mi, Gospodine, koja je volja Tvoja za mene.



Kada se vjernik usredotoči na molitvu, slike koje mu dolaze mogu biti slike nepoznatih trpećih ljudi ili čak čitavi mali filmovi o životu.

To se dogodi kad vjernik više osluškuje Gospodina nego što Ga nešto stalno prosi.

Često se zlodusi umiješaju u te slike jer slike smrti mogu biti i pozitivne i negativne predodžbe. No, ako se vjernik usredotoči strpljivo i uporno na Gospodina, na Njegove riječi ili na Njegove muke te ako izmoli Zdravomariju ili molitvu arkanđela Mihaela, brzo će nastati dobra, lijepa i ugodna komunikacija i konverzacija između Boga i čovjeka.



Mentalne slike su pune simbola kao što je slika križa, cvijeća, neba.

Zamolim Te nešto, Gospodine Isuse, i očekujem odgovor. Sklopim oči i promatram Te bez mentalnih slika jer one će doći onako kako je volja Tvoja.



Osluškivanje je duševna aktivnost unutarnjega sluha gdje se dodiruju i komuniciraju ljubavnici koji se tako postepeno i upoznaju iako nemaju možda obimne podatke jedni o drugima, nevažne podatke.

Postepeno znači da tu nema nikakvoga preskakanja po dvije stube ili slično.

Nema žurbe.

Dobro je da preduvjet bude vlastita izgrađena mirna kolotečina.

Kad osluškuju, slijepi progledaju.





Napomena o sposobnostima i darovima ljudske imaginacije koje Bog daruje molitelju kako želi: Psihoza koja se malo zaliječi može poslužiti kao ledolomac za osluškivanje, ali ne može se svojevoljno izazvati. U psihotičnim stanjima čovjek nije pri sebi, ali često je bliže pri Gospodinu i može se događati mnoštvo slika, predodžbi, riječi i misli, ali teško se razabire zbog same psihičke bolesti. Međutim, ljudska duša nakon bolesnih napadaja postaje više kao izvježbana čitati svoje vlastite simbolične slike. Gospodina se može čuti i bez jasnih glasova.

Najčešće se dogodi da molitelj sam izgovara ono što mu govori Gospodin.

Osluškivanje se ne događa zato da bi vjernik očekivao neke mentalne slike već se one mogu i ne moraju pojaviti kao popratna pojava kontemplacije. Pri kontemplaciji se zapravo promatra u duhu neki određeni motiv, biblijski, vjerski.



Jučerašnja bilješka:

Čovjek osluškuje na vrhu planine iznad koje stoji mračan oblak kroz čije središte prodire jarka svjetlost, a ona i oblak vode u nizinu. Ispod planine je smrt.



Zrakoplov se pretvara u veliki bijeli križ.

To može biti znak da je do susreta Riječi i sluha došlo i može značiti da stiže odgovor na neku misao ili pitanje općenito; kao da je komunikacija započela.



Duša koja osluškuje stoji ispod svjetlosti, a oblak je oko nje.

Ona počinje razgovarati pomalo iznenada i govori nešto čega prije nije bila svjesna na takav konkretan, izgovorljiv način.

Tvoje sam oruđe, Isuse za određene ljude.

Ti me formiraš i oblikuješ te se na taj način i svetiš u meni i posvećuješ me.”



Isuse, jučer sam vidjela Tvoju agoniju na križu u jednoj kratkoj, brzoj slici. Pitala sam Te o ljubavi. I vidjela Ti ispaćeno lice kako s puno boli iščekuje kraj Muke, gledajući u nebesa. Ti si vjerojatno tražio Boga Oca, a ja Te ugledah kao da sam gore, na nebesima i gledam na Tvoj križ. Kao da si okrenuo svoje sveto lice prema meni. Kao da mi govoriš: „Evo, to ti je moj odgovor o ljubavi”. Tada je nastupio Tvoj smrtni čas.

Upitah Te zar je ljubav i smrt isto.

Ne, Ti si Život.

I Ti si pokazao najveću ljubav ikada, božansku i ljudsku.

Ali Ti si posvetio sve moje pomisli na smrt. Sve moje loše primisli na spomen o smrti. Znam da je smrt poželjna jer je smrt grijeha, a smrt grijeha oslobađa za život u punini.

Tvoja smrt je bila najsmislenija smrt na svijetu, otkupiteljska za sve ljude.

Nedavno sam promatrala molitvu za okorjele grešnike.

Da, potrebno je moliti za njihovo obraćenje, uporno.

Jer Ti si za sve njih položio jamčevinu i ono što nedostaje Tvojim patnjama su i naše muke i patnje dok opraštamo zločine i molimo za obraćenje, a potom još smognemo i snage da blagoslivljamo.

Jer što ako osoba koju netko ljubi postane ogorčena, što ako joj izmakne psovka, što ako padne u ponore grijeha? Netko i dalje ljubi tu osobu. Netko i dalje ne može ni pomisliti da se ta osoba neće izvući iz grijeha uz Tvoju pomoć i vjeruje i moli za njezin spas, to jest za obraćenje.

Te su molitve neophodne kao i molitve za duše u čistilištu.

Prikazujem Ti, vječni Oče, te svoje peripetije kao zadovoljštinu za obraćenje psovača.

Prikazujem Ti, svemogući, vječni Bože, Tijelo i Krv, Dušu i božanstvo preljubljenoga Sina Tvojega, Gospodina našega Isusa Krista kao zadovoljštinu za grijehe naše i cijeloga svijeta.

Po Njegovoj pregorkoj muci smiluj se nama i cijelome svijetu.



Silazim iz nebeskih pašnjaka gdje sam zamolila neka se sveti Ime Tvoje, Gospodine i neka bude Tvoja volja na zemlji kako je na nebu.

Silazim dalje i na Euharistijsku gozbu gdje molim za Kruh svagdašnji.



Silazim sve sigurnije na zemlju i molim još samo „smiluj se, Gospodine, otpusti nam grijehe i ne uvedi nas u napast”.

Izbavi nas od zla. Amen!

24.08.2021. 03:33

Tvoje je kraljevstvo i slava, i moć u vjekove!



Tjeskoba i nada posljednjih vremena



Uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje.” 2 Kor 4,10



Za razliku od straha, koji izazivaju bića ovog svijeta, za razliku od brige koja je znak naročite skrbi ili pretjerane zaokupljenosti nekim sasvim određenim poslom ili trenutnim zadatkom, za razliku od svega toga, tjeskoba odaje nemir koji izvire iz dubina mene, nesigurnost pred smrću ili uopće budućnošću.

U Bibliji, barem u njenom grčkom prijevodu, taj se osjećaj javlja tijekom kazivanja u kojima se javlja neka od slijedećih riječi.

One koji su pod opsadom muči AGONIA glede ishoda borbe.

Hrabrost napušta onoga koji se nađe u tjesnacu, u škripcu, u ćor-sokaku komu nema izlaza – APOREO, APORIA.

Izraz SYNEKHOMAI sadrži predodžbu zatvorenosti, opkoljenosti: čovjek je zahvaćen, prikliješten, prigušen, zarobljen strahom ili bolešću;

ili je potišten, bačen u bijedu – STENOKHORIA.



1. Savez Gospodina Boga sa svojim narodom jamči prisutnost Gospodina obećanja; ali ona ovisi o čovjekovom vjernom opsluživanju Zakona, tako da je takva sigurnost neprestano ugrožena opasnošću da se sprhne pred stvarnošću.

Jakov, koji je stigao do prijelaza na rijeci Jabolu, našao se u škripcu (EPORELTO: Post 32,8). Ipak, on u tom času ima iza sebe ponovljene saveze što ih je Gospodin sklopio s njegovim ocem i s njim samim. U odnosu pak na svog brata Ezava, on će se suočiti sa stanjem koje ga baca u tjeskobu. Rve se s anđelom Gospodnjim, gubi, ali pri tome postaje siguran da je Bog s njime.



Ilija, legnuvši pod smreku, očajava:najradije bi umro (1 Kr 19,3 sl.). Uviđajući (krivo) sveopći otpad naroda, ne smatra li s pravom da mu je život promašen? No, kao kasnije Isusa u Getsemaniju, anđeo ga Gospodnji krijepi te može nastaviti put sve dok ne susretne Gospodina koji će ga vratiti na pravi put.



Sav narod utonuo je u tamu. Nije li on u tjeskobi? I Jeremija je utučen, napušta ga hrabrost pred glađu što mori narod – on je, naime, tu kao onaj koji ima očuvati Savez. No, kad je riječ o njemu samome, njegova je reakcija drugačija: kad ga progone, on proklinje dan kad se rodio, ali ipak nalazi ishod u utoku Onome koji ga može osvetiti i zaštititi.



S Jobom probija muka oko individualnog spasa. Joba hvata strah i on plače; „obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega se bojah”, govori obuzet gorčinom duše svoje. „Strah ga je Gospodnji zahvatio”. Najzad, ne rabeći same te izraze, Pravednik u svojoj tjeskobi viče Bogu koji ga može spasiti iz nevolje (THLIPSIS).



U svim tim slučajevima središnje mjesto pripada pojedincu, jer na nj vreba smrt; nad njegovom tjeskobom lebdi neka nesigurnost, zato što je Božja stvar umiješana u njegovu. Mojsije u prvi mah također zaziva smrt, no, ako ga kasnije i obuzima tjeskoba, biva to samo u vezi s otpadom naroda. Kad moli Boga da ga izbriše iz knjige života, zajedno s narodom, on se solidarizira sa svojom grešnom braćom, mada pri tom ostaje siguran da će Božja ljubav pobijediti.



2. Takvu tjeskobu može, uistinu osjetiti srce svakog čovjeka, ali s Isusovim dolaskom razlog za nju se mijenja. On je na sebe uzeo ne samo strah pred smrću već i strašnu svijest o neizvjesnosti, nesigurnosti. U Maslinskom vrtu obuzeo ga je jad, strah, osjećaj stiske i užasa (Mk 14,33 sl. ) i tako je On u sebi sažeo tjeskobu pravednika svih vremena, s jaucima i suzama, moleći se Onomu koji Ga je mogao spasiti od smrti, usklađujući najzad polako svoju volju s voljom Očevom. Došao je anđeo, i ovaj put, da okrijepi Onoga koji se do te mjere bori da se znoji krvlju, a koji potom „ustade” pobjednički, sposoban da se suoči sa svojom sudbinom.



Silazeći do dna ljudske tjeskobe, Isus „postade svima koji Mu se pokoravaju uzrok vječnoga spasenja” ( Heb 5,9); On stvara novo, neopozivo vrijeme. Doista, čin kojemu se vjernik obraća kako bi osigurao kvalitet sadašnjice što je proživljava, dogodio se u prošlosti, ali on izranja izvan vremena i povijesne nestalnosti u njegovoj su vlasti (Otk 1,5). U Isusu tjeskoba nije dokinuta, ali je stavljena na svoje mjesto,, jer nada biva od sada sigurnost, a smrt plodna.



3. U srcu vjernika tjeskoba može biti doživljena na dvojakoj dubini i širini. Evo Pavla kako je suočen s vlastitom smrću: „...tako da smo izgubili nadu u život. Čak smo u sebi smatrali sigurnom smrtnu osudu, (ali to bijaše) da se ne bismo uzdali sami u se, nego u Boga koji uskrisuje mrtve” (2 Kor 1,9; 5,4). On, naime, zna da nas ništa rastaviti neće 'od ljubavi Kristove: ni nevolja, ni tjeskoba' ( Rim 8,35.38). Tjeskoba nestaje u odlučnoj sigurnosti da je u Kristu smrt pobijeđena (1 Kor 15,55). Smrt čak dobiva i smisao, otkupiteljsku vrijednost, kad se sjedini s Isusovom smrtnom borbom: „smrt očituje svoju silu u nama, a život svoju u vama” (2 Kor 4,12).



Ali tjeskoba se može ponovno javiti na dubljoj razini. Tada se ona odnosi ne jednostavno na smrt nekog čovjeka, niti na njegov osobni spas, jer on zna iz nadanja da je taj spas stečen (Rim), već se javlja u suočenju sa slobodom drugih, sa spasenjem drugih. To je ona tjeskoba iz koje vapije Pavao kada, poput Mojsija, želi biti anatemom svojoj braći po krvi (Rim 9,1); želi trpjeti, suosjećati (SYNPASKHEIN) s Kristom: svijet, naime ostaje uzdisanjem sve do svršetka; tada nada očituje svoju drugu dimenziju: ona nije samo sigurnost već i iščekivanje, postojanost, zaslugom Duha. Eto zbog čega Apostolom ovladava (SYNEKHO) Kristova ljubav (2 Kor 5,14), upravo kao što je i Isusa bila svladala (SYNEKHOMAI) perspektiva vlastite žrtve (Lk 12,50); i on je prepušten jadima i tjeskobama (STENOKHORIA: 2 Kor 6,4) ali ipak nije bezizlazno satrven (APORIA 4,8). Kristova smrtna borba traje sve do svršetka svijeta.



Ako, dakle, kršćanin i može u vjeri prevladati tjeskobu koja ga pritišće u vezi s njegovom smrću i spasenjem, on u isti mah može ipak proživljavati neopisivu tjeskobu živeći zajedništvo s cjelinom udova Kristova Tijela. Sigurnost i nesigurnost u srcu vjernika ne stoje na istom planu i ne odnose se na isto. ( Dufour, str. 1352). 23.08. 2021. 20:20

»Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!«

Lk 12,49-50 

Sunday, August 22, 2021

Kraljice neba, moli za nas



Ovaj svijet je prepun praznovjerja, čak i među nama, vjernicima, među svima onima koji u jednoga Boga vjeruju, Isusa Krista koji utemelji svoju Crkvu kršćansku, a jedini lijek protiv toga ludila može upravo dati

sveta Crkva, katolička, apostolska, evanđeoska, Crkva kojoj je Blažena Djevica Marija oduvijek Majka i Kraljica jer Mariju slavimo kao Kraljicu neba, a pohoditi sakramentalnu Crkvu Isusa Krista znači odlaziti i ulaziti u nebesa.

A ulaziti u nebesa znači umivati se sve više i više u božanskoj Milosti,

a to znači odvajati se od zemaljskih navezanosti, razlučivati se od materijalističkih gledanja na sebe i druge, učiti postepeno da je ta naša svjetovna dijalektika šuplja i prepuna praznina, to jest praznih riječi i praznih uvjerenja, obično naklapanje koje ne razlikuje istinu od iracionalnih ideja.



Ljudi ovoga svijeta izbjegavaju trud, muku i požrtvovnost, naporan kreativan rad, ne podnašaju niti bolest, niti smrt, niti siromaštvo, niti starost, a sva djela su im prazne tlapnje što se vidi u društveno-političkom životu gdje velike pare mlate gospodari birokracije i gdje nema , tako reći, zasukivanja rukava i težih tjelesnih napora, gdje je najveći napor dugo sjedenje i ispisivanje obimnih administrativnih obrazaca koji nikome nisu zaista potrebni i gdje se misli i govori u prazno. Svi koji tamo ne pripadaju jesu marginalizirani, a to je velika klasa siromaha jer ako je tko zaposlen, zaposlen je u državnim administracijama. Ti birokrati kroje pravdu istinskim stručnjacima u raznim znanostima, kroje politike koje u svijetu moraju biti čvrsto povezane u jedinstvenu politiku rata i robovlasništva, a kroje i medije i medijaštvo im je jedna od najvažnijih preokupacija. Osim toga, zastrašuju svijet lošim i katastrofalnim vijestima za klasu siromaha i poltrona kao da ljudi nisu svjesni da na svijetu ima i dobrih vijesti o dobrim ljudima i dobrim djelima jer kako bi se inače svijet održao do sada. Birokrati se služe prastarom tehnikom „zavadi pa vladaj” kako bi pokupili sve moguće materijalno blago i nematerijalne blagodati kojih se mogu sjetiti.

To je svijet, to je zemaljski život, čak su i vanzemaljci žrtve birokrata.

Ljudi ne znaju razgovarati već se samo nadmeću riječima, osim istinskih vjernika kojima je molitva Bogu i pred Bogom vječna nebeska inspiracija za pravilno postavljanje razmišljanja i promatranja pa tako i govora, odnosno dobrih djela.

Blažena Djevica Marija, Majka Boga, održava mnoge jadnike, čitavo čovječanstvo da ne propadne sve i to zagovorom za život kojime moli i zagovara vjernike i sve ljude dobre volje, zagovara nas sve kod svoga Sina Isusa Krista kako bi ublažila moguću božansku srdžbu na sotonističke rabote u svijetu. Svijet je jako proziran i nije ni malo uvjerljiv u svojem zastarjelom i iskvarenom dijalektičkom materijalizmu, humanizmu koji ne zna ni sam kako se i zašto se tako zove, te u jadnim pokušajima da se izvuče iz staroga renesansnoga doba pomoću voluntarizma i lažnih sloboda, zapeo je na općem Preporodu od prije više od stotinu godina i takav je ušao u digitalizaciju i globalizaciju pa je sve loše postalo jedno veliko konfuzno zlo koje izjeda samo sebe kao i sva prošla povijesna i osvajačka carstva koja nikada nisu propala zbog nedostatka osvajačkih talenata već zbog puke obijesti i smetenosti te su se tako u sebi samima urušila.

Tako je uvijek bilo, tako jest, i tako će biti.

Kraljica Majka apostolske i evanđeoske Kristove Crkve je onaj glavni činilac koji se izbori za život, za rađanje i stvaralaštvo u svijetu, sveta i presveta trudna Djevica Marija koja zna samo za dobro i lijepo, samo za konstruktivno i milosrdno, samo za jedinstvo i ljubav, samo za duhovno zajedništvo svih kojima duh još nije zatrovan službama Kneza ovoga svijeta koji, uzgred, ne može podnijeti niti Boga, niti Majku Boga, niti Tijelo, duhovno i materijalno tijelo Sina Marije i Duha Svetoga, a to je Kristova neuništiva Crkva u svijetu.

Kraljica Marija ima i svjetovnog zaštitnika, istinskoga muža, ali pravednika i čistoga zaručnika i vrijednoga radnika u ovom materijalnom svijetu od kojega ju štiti, a to je Sveti Josip, najsjajniji službenik mnoštva anđeoskih legija pod vodstvom arkanđela Mihaela.



Ovaj bi svijet već odavno istrunuo i urušio bi se u sebi samome da se Gospodin Bog ne umilostivi i ne smiluje u svome bezgraničnome strpljenju kojim čeka ljude da se probude jer Bog želi da Mu se obrate svi i da se svi ljudi spase.

No, očigledno je da je ljudima i ovom svijetu to nemoguće.

Bogu je sve moguće, ali Bog je pravedan, pravedan i milosrdan ako ima netko tko bi Ga zatražio i potražio.

Mnogi bi vjernici zamolili zagovor velike Kraljice, Djevice Marije kada bi imali barem jedan dobar razlog zagovarati trule duše, istrunule i neplodne poput viška otpada koji se gomila na kugli zemaljskoj i u okolici, ali dobar se razlog još nije otkrio.

Bog će na Posljednjem sudu uskrisiti naša tijela, naše kosti kao što uskrisuje sve pravedne duše na času smrti.

Potrebno je samo uvjeriti molitelje Marije, Kraljice da postoji samo jedan dobar razlog pa da ju zamole zagovor kod Sina Isusa koji njoj neće molbe odbiti. 22.08.2021. 06:54



Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« 14 Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od prorokâ.« 15 Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« 16 Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« 17 Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. 18 A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. 19 Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« 20 Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist.” Mt 16,13-20







 

Saturday, August 21, 2021

Tiha pjesma

 


Stih mi traži što je veće, bolje,

što je sveto Dobro mome biću.

Nespoznatljivo je ovdje dolje

gdje u rosna jutra molitvice sviću,



gdje se radost kao leptir budi

da ta svitanja bi bila poticajna

za ljepotu duša mnogih ljudi,

iako je ona sasvim običajna



onome tko blizu svete je Obitelji.

Morao bi biti takav čitav dan

gdje su vjernici svi Isusovi žitelji.

Morao bi biti takav čak i san.



Kad bi meni bilo, Josipe prečisti,

svakog jutra letjeli bi srokovi

u nebesa kao mali Kristi,

bili bi mi sveti životni tokovi.



I dok učim koliko je dragocjena šutnja,

kontemplacija pobjeđuje mi snove

za koje mi kažu da su kao lutnja

koja te odvede u predjele nove,


ali to je samo stupica za mnoga.

I u noćima se moli ili bdije

da bi slušalo se samog Boga

od kojega duša sve spoznaje pije.



Da su snovi, da su takvi snovi moji

kao što su rijetko kada

pa da Duh mi kontemplaciju iskroji

da me uvijek prati čvrsta nada!



Ne znam što bi tada bilo,

tako, i bez kušnji, i bez noćnih borbi.

Sakrivam se anđelu pod krilo

da bi stih mi napio se svetih tvorbi,



zato molim tebe, Josipe presnažni,

da me ti podučiš plodnosti od stiha;

da mi kažeš koji nisu nikad važni.

Da mi šapneš kad se rađa pjesma tiha.

21.08.2021. 20:58





Friday, August 20, 2021

Duševna suradnja

 


Nervi poderani

poput mreže

što ribar je krpi,

gušteri otjerani

preko veže

gdje voda se crpi;



i duša odmara

da se primiri

te kasne ure.

Ni buku ne stvara,

ni vjetar ne piri,

ni suze ne cure.



Ne želim reći,

al' stihove sklanjam

da bi se znalo

sve što ću prijeći

dok se klanjam,

što nije se dalo.



Povjeravam sve,

a nemam kome

pa predajem Kralju

odsanjane sne

da me ne slome

jer nalik su malju.



Kakva žalost,

neizreciva je

za moje snage

takva učmalost,

a neporeciva je

za duše drage



i među njima

zbunjenost vlada

k'o kratka plima

i samo jedna ima,

a možda i strada,

koja me prima.



Težak je program

ta obraćenja

prema slobodi,

te Božje su slike ram

moja klaćenja

jer nisu u modi.



O, kada bi znali

svi ti ljudi

ljepotu anđela

što su me ukrali,

bili bi ludi

zbog loših djela.



Toliko je neophodno

duševne suradnje

i svake pomoći!

Toliko je nezgodno

rušiti gradnje

na božanskoj ponoći,



u molitvi srca

i kontemplaciji

ovoga tijela

da i Gospodin grca

toj imaginaciji

duha cijela



svih duša trulih.

Ne nalazi raja

tko ga zahtijeva

i Gospoda huli!

Taj poput zmaja

grob si zalijeva.



Svaka ti riječca

i svaki spomen

djela su slavna.

I nema prečca

za sveti omen

Kamena zaglavna.



Valja mi sada

na uska vrata

pognuti šije.

Sloboda tu vlada,

ali bez rata

jer Milost lije



sa svete visine,

Istina moli

iz nutrine,

snažne širine.

Netko me voli

iz dubine.



20.08.2021.

21:25

Thursday, August 19, 2021

Križ suza



I bliješti monitor,

oči se kinje,

i vid se zamuti,

al' postoji koridor

gdje treperi tinje.

Tu moji su puti.


I premda vidim na pola,

i srce je gusto,

a duša pokisla,

slutim da nada mi gola

kamenje pusto

da bih se stisla


rame uz rame

sa svojim Kristom

gdje krsna je Rijeka

što sjaji sred tame

duhovnošću čistom

koja me čeka.


Ponesi! Ponesi jade,

u mene utoni,

zove me ona

u dane premlade

da mi zazvoni

taj duh od zvona.


Puno je spoznaja

u jednom trenu,

i kušnje me traže

da savladam zmaja

na svom terenu

gdje sveti me snaže.


Hvala Ti, Bože,

za svaki podatak

o kojem sad znam.

Dok mrtvi se glože,

imam zadatak

raspiriti plam


vjernosti svoje

da postane bistra

i da ne gajim

prljave boje

nego da Krista

nikom ne tajim.


Moj Bog je mrtav,

ti, razvratni svijete,

braćo i sestre od laži,

zbog vaših žrtav'

za dane proklete

čiji ste paži.


Jest, poginuo sav,

umro je Bog moj

na Brdu strave

jer ričući lav

je započeo boj

bez volje prave,


u znaku neznanja,

s predznakom bluda

i svega što nije.

Da, bezumnih sanja

bezbrojnih luda!

Tu razlog se krije.


I što mogu ja, jedna

i tako krotka,

i tako sama,

kao fikus bijedna?

I to mi je potka

kad naiđe tama,


kičmu će saviti

u srcu strasno

duša mi čista

jer ustaje slaviti,

da sve bude jasno,

uskrsnuće mi Krista.

19.08.2021. 22:08 

Put jeseni

 


Jesenske će noći mirisati

i po snijegu, i po inju,

a ja sve ću udisati

i slaviti Svetinju,


Boga Kralja, Boga Dijete

kraj svjetlosti svijeća,

Majku Mariju i svete

usred uzgojena cvijeća.


Jesenski će požutjeti puti,

svi će bježati u dalj,

tamo gdje se ne nose kaputi,

gdje prebiva u toplini Kralj.


Jesen vodit će me gore,

ka nebesima i Hramu,

iznad zemlje i njezine kore

gdje još proživljavam dramu


od svih kušnji i od krsta

što me Križu slavnome podari

kako postala bih neka druga vrsta

kakva nikada se ne pokvari.

19.08.2021. 16:38

Popular posts