Reče čovjek da njemu bog ništa ne znači, da mu spominjanje te riječi ne djeluje na njega nikako, ni dobro, ni loše, da mu je svejedno po tom pitanju.
Čovjek je u pravu jer kada izgovorimo opću imenicu "bog", bili bismo bezumnici ako bismo od same te bezbožnički izgovorene riječi počeli padati u nekakav trans. To ne bi bilo niti razumno, niti vjerničko ponašanje. Ni meni opće imenice ne proizvode transcendentalna stanja ako moj Bog tako hoće. No, u ovakvom razgovoru ne radi se o gramatici i pravopisu, o imenicama i velikim slovima već se radi o Jednoj Osobi, Božanskoj Osobi koja se za mene nalazi i u riječi Bog kao u općoj imenici jer ja toga Jednoga Boga znam, čula sam za Njega i Njemu vjerujem.
Upravo je u tom pridjevu razlika u izgovaranju imenice bog. Ja vjerujem u Boga, vjerujem u Jednoga, Jedinoga i Jedinstvenoga Boga nad bogovima za razliku od onog sugovornika koji vjeruje u ništa, u minus. Nikada nigdje nikome nije ništa povjerovao, a klanja se mnogim bogovima, raspadljivosti, klanja se u ništa.
Zato se Bog u punini vremena objavljuje svome Narodu zapovijedima koje su za prosperitet čovjeka važne, a čovjek ih nikada sam ne bi mogao dokučiti.
Riječ Bog suprotna je od riječi 'mnogi bogovi, mnogoboštvo'.
Da bi Narod počeo vjerovati u Boga, Bog se morao prvo objaviti Izabranom narodu.
I kojim riječima je to učinio, to kršćani znaju: "Ja sam Gospodin, Bog tvoj i nemaj drugih bogova pokraj mene." Narod je pamtio i pamtit će te riječi objavljenja Božanske Osobe:
"Gospodin je Bog tvoj, Gospodin je Jedan. Zato ljubi Gospodina, Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom...".
ponedjeljak, 30. travnja 2018. 16:54:50
