Vrtlar


Kada te odvedu slijepu do krajnjih oruba plodonosnih zelenih, miomirisnih pašnjaka i modrih prozirnih omotača kroz koje rumene zrake sunca prelijevaju slane kapljice na srebrnim sirenama sa zlatnim ovratnicima i kada ti anđeli budu šaputali tiho pa sve glasnije: “Skini povez, strgni ga” i kada osjetiš da ti ni tlo, ni voda pod nogama ne mogu jače ranjavati tabane, poletjet ćeš u mrak tvrdih i hladnih kamenih zidova, okrvavljenih od razderanih duplji i zvučnih kao jadikovke staraca i zapomaganje dječjih glasova; shvatit ćeš da više nisi slijepa i da visiš naglavačke.

Bolje ne može: nema više poveza, progledala si, sjećaš se i imaš izvanredan sluh. 18.07.2012. 14:20



Jednom, kada su te usmjerile ruke mnogih ujedinjenih anđela čuvara, još dok su te kopkali melodiozni zvukovi njihovih božanskih šapata, propala si, dušo, u vrtoglave ponore svijeta, rodila si se slobodnom ljudskom izboru, teško porađajući svoju slabašnu volju nastojanjima da poželiš bilo što; nisi čak ni zaželjela da ta iznenadna noćna mora što prije prestane, nisi se sjetila svoje volje, nisu ti padale na pamet želje.
Rekli su ti da ne moraš biti dio toga svijeta, da mu ne moraš pripadati i da te nisu zbog toga poticali da se riješiš poveza već zato da se oslobodiš za sretniji i bolji život, ne tako sladunjav kao onaj život s povezom nego stvaran, životan, plodan i prožimajući život vječnosti.
Sluhom si brzo prepoznala velike razlike između sladunjavosti, užasa, mrtvila, života i duhovnog sljepila. Po sluhu si znala da su užasne slatke riječi likova s bljedunjavim crtama ponašanja; shvatila si koliko neozbiljnost ljudska može užasa uzrokovati, spoznala si kako je svijet više bolestan i pati nego što je zaista zao. Ali zlo se lijepi za patnju.
Spoznala si sluhom u kakvoj si zabludi životarila, kakvim si sve karikiranim duhovima davala svoje najiskrenije povjerenje; spoznala si mnoge lijepe duše o kojima si puno slušala kao o "bezopasnim budalama, bezumnim siromasima"; ugledala si i vjerne oči duša čiji šapat nikada nisi pravo čula, ali čiju si snagu uvijek osjećala.
Shvatila si: bolesnici se šeću naokolo kao da su zdravi, bogati i opasni, a slijepe dušice i ranjeni siromašni duhovi egzistiraju u velikoj manjkavosti briga, kao ljiljani u polju koji nisu odgovorni za ratove i glad u svijetu dok se oni veliki i opasni povijaju pod teretima svojih savjesti.

I danas visiš naopačke, ali se pretvaraš da si osposobila svoje udove za normalan hod, presvukla si odore u kojima prolaziš dugim zaobilaznim stazama po svijetu da bi napokon stigla na Izvore svoje egzistencije, po hranu, piće, odjeću, nadahnuće i raspored sati pa se onda istim stilom vraćaš na svoju granu, u svoje krošnje, sve dok se i to ne promijeni ili dok ne izvršiš određene dužnosti.

Nisi to postigla sama. Nisi ništa postigla. I dalje si ono isto stvorenje koje ne razumije puno toga, ali sada zbog toga više ne pati. Užasi te napadaju, a tvoja snaga je slabašna pa gutaš medikamente kako bi okolina imala mira, kako bi odživjela pravilno što se mora, što se može i što se da, najpravilnije.
U tvome kraju politika je božanstvo. I zabava za mnoge i duge sate dosade od koje su svi nekako prestravljeni. To božanstvo određuje svoje sluge, vrlo često i protiv njihove volje. Mnogi su zaduženi za protjerivanje naznaka dosade koje se pojavljuju učestalo.
Zajedništvo ljudi ponegdje još procvjeta, ali sloge u pameti nema, a i mnoge duše ne sjete se osluškivati tišinu, ponoć, travu, savjest, ljude, ptice, glazbu, povjetarce; sve je zasićeno jakim bojama i mirisima, vjerojatno po uzoru na životinjski svijet.

Tražiš čovjeka. Nalaziš ga, a ne kao prije, nalaziš ga sve bolje i lakše.
‎18. ‎rujna ‎2018. 17:54:36



Vrtlar
Žedna sam Tvojega mira i pravednosti,
žedna sam Tvoje riječi i okrepe.
Dovedi me na izvore svoje, budi mi život.
Ja ću samo slušati Tvoj glas.
Neće ljudi naći kod Tebe zadovoljštinu za svoje grijehe, za prazne želje svojih srdaca i pohlepu svojih očiju.
Ja sam jedino stablo u ovome vrtu punom ruža, ja Te zaista trebam.
Moje korijenje je krhko i kratko, moja kora je suha, a izdanci moji tako kolebljivi.
Ne uzimaj, ipak, njihova kisika jer Ti si Izobilje. Podaj mi kišu, vjetrove i sunce. Podaj mi u sebi prostor za rast; ako treba, ostavi me tako, samo proslavi se kroz moje postojanje. Nikad se ne zna što bi bilo s tim ružama da među njima nije neko tanko drvo.
Možda bi na moje vrhove bilo dobro postaviti neko ogledalo da te ruže dobiju više neba, a da i nebesa bolje vide njihove latice. Ili možda bi bilo zgodno postaviti neki razglas da se ruže bolje čuju. Ja bih tada šutjela da ruže jasno čuju Tvoj glas. 
I ne moram ja biti stablo. Ne moram biti niti neki mjerni instrument.
Mogu ja na tome plitkom komadiću zemlje opstati i kao neka vlat trave, i dalje ću ostati to što jesam, Tvoje stvorenje. 
Pokušala sam rasti poput ruža u tom vrtu, davati uvijek pupoljke, biti nedodirljiva zbog trnja, imati neopisivo raznobojni cvat, ali tada nisam žeđala za Tvojim prostorima, nisam imala snage dodirnuti nebo; ne odbaci me od lica svojega, Isuse, Gospodine koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.
Amen. 2012.


No comments:

Post a Comment

just do it

Popular posts