U mom snu


Neki moj smiješan prijatelj i ja, opterećena jedinom odorom koju imam, krenusmo na put za koji smo se pripremali, o kojemu smo se dogovarali, put na teretnim konjima, put do planine na čijoj smo se visoravni susretali.
Uzbrdica bijaše strma, ali polako smo napredovali. Pogledah gore, u visu, između nekih oblačića, nazirao se planinski vrh, tanak, oštar i visok, visok jako. Bilo je očigledno da se po toj špici nećemo pentrati, ali tako je lijepo izgledala crna planina u nekolicini lelujavih oblačića koji se razvlačiše oko vrha, ali i pred našim očima. To nije bila nikakva magla nego me više podsjećalo na oblačiće pripaljenoga tamjana. Taj dim je morao naznačiti da se nalazim na nebu, ali da idem dalje, iznad tih rijetkih oblačića. 
Kada vidjeh tu divotu, kad se zadivih, prekine se san; bilo je rano jutro, ali mrklo i oblačno, sunce još dugo neće izići iako je prije nekoliko dana u ovo doba već žarko sijalo.
Bog mi je potvrdio svoje obećanje od prije tridesetak godina kada mi je govorio da sam blizu vrha planine i da mi je potrebno još samo malo napora i muke pa da dođem do vrha s kojega će silazak postajati sve lakši i lakši. Tada sam mislila da će to biti u vremenu, ali ta riječ Božja se odnosila na moje stanje. Previše je vremena od tada prošlo, a meni još nije lako i vjerojatno neće ni biti. Ono je bila utjeha, ali i istina u toj činjenici da se uspinjem u svom zemaljskom hodu, dobra činjenica.
Dakle, još sam u tom usponu, nisam pala, nisam propala u bezdane, a izbor mi je nekako sve manji u odlukama. Jer čovjek može i strovaliti se ma kako dobar penjač bio iako je to rijetko jer do vrha te vodi niz odluka, jedna drugu veže dok ne ostane samo jedan izbor: sjesti i odmoriti se pa propasti ili nastaviti dalje s nadom protiv svake nade; to je tada kada čovjek ne vidi uspjeh, niti kraj, čak niti smisao svoje upornosti. Izbor je nastaviti, ne odustajati jer Bog će znati kada ti je kraj, Bog će dati ono što ti više niti ne znaš od iscrpljenosti.
Tu se, kod mene barem, ne radi o konkretnom i jasnom zemaljskom cilju, vidljivom. Štoviše, cilj je odricanje od pomoći i pomaganja drugih, odricanje od opreme koja ti je neophodna ako želiš nastaviti, odricanje od manjih ciljeva i njihove postepenosti do krajnjeg cilja; radi se o neprekidnom odricanju jer sve ono čega se odričeš, znaš, neće dovesti nikamo, to su ti mali izbori i odluke. Znaš da si na putu, ali nema putokaza.
Koliko samo puta sam se upitala jesam li stigla već i zašto gubim viziju, i zašto mi nije ništa lakše ili samo malo lakše, jesam li ja to našla ono za čim težim, a to je ništa. Puno blagodati, ali ne i ono što želim, za čim čeznem, za čime sam krenula.
Jedino što je sigurno jest, dakle, da i dalje idem prema Bogu i da Bog sa mnom progovara; često razgovaram s Njim u molitvama, ali osjećam nekako da mi je tlo sklisko, da gubim cilj.
I eto, sada ovaj san. Značajan, rijetko lijep, kojega sam upamtila.


U mom snu život me je izbjegavao,
tamo iskala sam da mi moje dronjke daju,
da mi vrate što su zadržali dok im život spavao,
da mi vrata zatvorena, tiha otvaraju.

U mom snu su darovali meni prnju
koju već odavno baciše u otpad,
da ne zaboravim svoju ljubav krnju,
da mi olakšaju dolazeći pad.

U mom snu ta odora me nosi,
život hodi pokraj mene
dok su ruke prazne, a tabani bosi;
naokolo nestaju polako sjene,

a iz mirisnoga Neba plamti stijena.
Vrh joj oštar i jako je strma,
nikakva je ne ometa mijena,
put joj uzak iznad grma;

tamo gledam, evo, sad sam tu,
od mene još samo težnja osta.
Ti si, Bože, bio u mom snu,
a moj san od Tebe posta.
‎24. ‎kolovoza ‎2018. 07:05:18

No comments:

Post a Comment

just do it

Popular posts