Tlo po kojem hodaš

Kakva utjeha je meni postalo pisanje. Uz obavezan i neizbježan plamen svijeće, budim se usred noći pisanjem. Prvo mislim na sebe i želim pisati nešto o sebi i o životu, o sebi i svijetu, nešto o Bogu kojemu se nisam još ni pomolila, a pomišljam kako me je probudio da bih pisala. Zahvaljujem Mu što mi je došao tako ugodno intimno i na svemu što mi je učinio, meni i drugima, i što me je probudio na još jedan ugodan i lijepi dan. Zahvaljujem Mu na daru i volji za pisanje.
Ostalo je malo duhana u mrvicama, kava je tu, pripravljena. Pokraj mene papagaj drijema. Mjesečina je jaka i plamen svijeće je dovoljan za pripaliti cigaretu-smotuljak i za pregled bilježnice u koju zapisujem. Polako prolazi nikotinska i kofeinska kriza, već sam u svom elementu.
Nebo se sjaji bjelkasto. Što to pišem? Hoću li objaviti na blogu? Iz mene izlazi otajstvo ljubavi Boga i mene u intimnom zajedništvu. On mi prepušta dar pisanja na moju volju. Molim Te, Isuse, za nadahnuće. Ti si slugu svoga, svetoga Franju obdario obraćenjem kao i mene. Franjo je prihvatio obraćenje, oduševljen Tvojom ljubavlju i dobrotom. Više nikada nije prestao biti željan Tvoje ljubavi, tražio Te je sve više i više.
U noćima kao što je ova nemirno je lutao šumama i odlazio u brda, na osamljena mjesta, u pećine. Ne znam u ovoj mojoj toploj sobici da li je patio od hladnoće.
I ja sam s Tobom u mojoj pećini, također u potrazi za našim uzajamnim odnosom darivanja i primanja ljubavi koja jest predavanje čitave mene, tijela i srca, duše u duhu mom. Ti si pokraj mene, Isuse, i daruješ mi se neznatno, ali iste kvalitete kao i na Slavlju žrtve Tvoje za sve ljude.
Blago pozvanima na gozbu Jaganjčevu, blago Franji kojega si posebno pozvao sasvim samog i izdvojenog od svijeta. I ja se sada osjećam privilegirano jer je tek sredina noći i svi ljudi žive u gradu i spavaju, a ja, slatko probuđena, vodim ljubav s Tobom. Plodovi naše ljubavi jesu Tvoja uslišanja i moja poslušnost i očekivanje, osluškivanje duha pisanja pomoću kojega ulazim u otajstvo naše ljubavi, u otajstvo Tvojega susreta i poziva Svetome Franji.
Moj papagaj se prestrašio sjene na zidu. Jadničak. I to u trenutku kada sam počela razmatrati kako se lijepi Anđeo pojavio pred Franjom dok je Franjo gorio od ljubavi za Tebe. Kod mene je ta ljubav za Tebe nekakav blagi tinj, ali ne manje kvalitetan.
No, Franjo je zaista sav gorio. Htio je Tebe, samo Tebe, odmah i potpuno. Tražio je susrete s Tobom ma kakva da je cijena koju mora platiti.
Mi također tražimo susrete s Tobom, ali nismo spremni piti čašu koju Ti piješ. Osobno mislim da cijena nije bitna i da nema velikoga smisla u iskanju žrtve, ali dušom dokučujem da bih voljela da mogu i ja ponuditi žrtvu, potpuno predavanje i služenje Tebi.
Nisam uopće tako pretenciozna da bih tražila ljubav kojom Ti mene ljubiš i Ti kao da mi se ipak sav predaješ. No, ja imam interes, ja molim od Tebe dar kontemplativne spoznaje koju bih mogla pisanjem dočarati. Željela bih istinito ispisati stranice na kojima bi mi ostalo zabilježeno ono što spoznajem. A za takvu želju i težnju ne trebam boli osim ove slatke boli neuspješnog potpunog podlaganja Tebi da činiš sa mnom ono što je najmudrija volja Tvoja.

Franjo je bio tako konkretan, tako okretna duha i tijela, tako pun života, a pisanje mu nije bilo blisko; ipak, u našem slučaju se radi o istome: kontemplativnost koja gori za Tobom, Kriste. I ja se želim priljubiti uz Raspelo, ljubiti Tvoje Rane i predati se do srži, da protečeš mojim kostima i da me svu prožimaš. I ja čeznem da se proslaviš kroz mene, puno, puno više nego što ja slavim Tebe svakodnevno. Franjo je živio za to da Te slavi, a ja živim za to da napišem svima kako je meni u toj slavi Tvojoj i, kada Te slavim, gorim od želje za pisanjem. Laskam sebi da bi to mogla biti obnova moje duhovnosti i obnova Crkve Tvoje.


Ja sam Tvoje tijelo, to jest ja sam sva Tvoja, ništa što bi mene činilo nije moje nego Tvoje, Tebi posvećeno. Ja sam Tvoja bilježnica, ja sam Tvoja ruka i pero kojime pišeš i bilježiš pečat svoga dara za mene i sve druge, ja ne želim rezignirati nego živjeti punim životom, želim biti gorljivo ispisan dokument našeg otajstvenog zajedništva. Kako izgleda ljubav ljudska koja među ljudima nikada nema savršenstva, a u Tvojoj ljubavi postaje uzvišena i savršeno zadovoljena te ne želi više ničiju drugu ljubav nekog čovjeka nego samo imati Tebe za Gospodara u svome podlaganju kao što neka nadarena ropkinja ne zna za drugo ništa, samo živi za Tvoje naredbe, poznaje Tvoje “navike” i Tvoja očekivanja, čeka Te satima, čeka Te danima da joj daš kap nadahnuća, da joj proširiš naglo svijest dok ona pažljivo izvršava do najmanjih detalja Tvoju volju koju joj objavljuju glasnici za koje ima puno povjerenje. Ja te čekam u svojoj nesposobnosti, puna vjere da ćeš se baš kroz mene proslaviti; ja sam Pisanje i Pečat predanosti duše, uma i tijela, ja Ti predajem duh svoj, sva grešna i nesavršena, a dostojna. Zar nije slatko pokoriti iskušenja neke nespretne blogerice i pretvarati je u svoju poniznu sluškinju koja čuva i održava Tvoju opremu, Tvoje predanje kao svetinju, potpuno svjesna da ne može razumijeti od Tebe ništa i potpuno uvjerena da je dostojna biti jedina ropkinja Tvoga života iako je slađe biti dio naroda, biti Tvoj puk jer tada postajem još neznatnija i još ima manje vjerojatnosti da ćeš baš mene prozvati i izabrati  da Ti uđem u svete odaje i pomažem tlo po kojem hodiš, da Te u pripravnosti potpuno disciplinirano i strpljivo čekam i čekam, iz dana u dan, iz jutra u jutro, iz noći u noć; od buđenja do pisanja, od večeri do usnivanja.
Predajem Ti svoju srž jer me prožimaš iako hram moje osobnosti nije dostojan Tvojih stopa; ja ga perem redovno, brišem i pomazujem tlo toga hrama jer Ti hodiš po njemu kako Ti želiš i kako je volja Tvoja iako Te nisam ugostila u dostojnoj ljubavi. Nisam Te dostojna i zato Te želim i zato pohodiš moju osobnost. Svaki Tvoj korak pretvara me u kraljicu samo zato jer me dodiruješ pogledom, samo zato da u tom jednom pogledu vidiš da je ova grehota Tvoja službenica i da je uvijek tu za svaki slučaj, i tada kada Ti odvraćaš pogled i polažeš svoj blagoslov na nekoga tko Te želi samo radi Tebe samoga, kako uzvišeno, i daješ mu svoje Rane, a ja sve to smijem samo gledati iz velike daljine i promatrati neke nejasne sjene, Tvoje glasnike koji mi objavljuju da je i smrt ljudska pečat Tvojim Ranama, smrt slavna, smrt posvećena i uzdignuta visoko, visoko, potpuno blizu Tvojem svetom i milosrdnom srcu.
Kakva pohvala za mene da mogu spoznati kako je moguće u ljudskom životu patiti od Tvojih pečata i od Tvojih rana iako ja Te pečate neću nikada imati, ali za mene je velika ta važna i značajna spoznaja koju sam imala čast dodirnuti, sva onako nečista i zlobna, zavidna i ljubomorna. I takva se usuđujem s punim povjerenjem predati Tvome svetome dodiru kada prolaziš mojom osobnošću koja Te u svojim grijesima tako slabo prima. Predajem Ti svoju grešnu osobnost i to je moj pečat Tvoje slave za Tebe: moja svijest i volja moja je promatrati naš susret u meni, u ovoj mojoj ugodno toploj sobici koja nije neka udaljena hladna spilja kao što je bila ona Svetoga Franje. Meni je, tako grešnoj, blaženstvo predavati se, a Franji je bilo blaženstvo doživjeti Tvoje boli i polagano umirati. On je to želio i to je dobio. Sveta li ljudska bića!
Želim svoje blaženstvo dokumentirati i promatrati u svome bolesnom ljudskom i ženskom umu makar ne znam što činim. Vjerujem da ćeš se kroz mene proslaviti jer ja u svojoj osobnosti nosim pečat života presretna i puna slave Tvoje, Gospodine Isuse. Tvoja slava u mojoj osobnosti posvećuje moju bilježnicu i blagoslivlja pero kojime zapisujem. Ti si me okrznuo Tvojim presvetim pogledom dok si prolazio pokraj mene, hodeći po tlu koje neprekidno perem i čistim. Tvoje rane na meni su grijesi i mane, nedoraslost moja i hrabrost vjere u Tvoje uslišanje. 02:47 28.09.2015.

Objavio/la Gordana Tomljanović u 19:15  27.09.2015.