UVOD
Utjelovljenje (lat. incarnatio, grč. ϭάρκοϭις) kao izraz prvi put upotrebljava sv. Irenej Lionski u drugom stoljeću, a označava središnju istinu i otajstvo kršćanske vjere kojom se naznačuje ulazak vječnoga Sina Božjega (Logos, Riječ) u ljudsku povijest (Isus iz Nazareta, sin Marijin) preuzimanjem ljudske naravi kao vlastite da u njoj ostvari spasenje ljudi.
Kršćani vjeruju u Boga trojedine ljubavi, jednog Boga u tri božanske osobe: Oca, Sina i Duha Svetoga. Otajstvom utjelovljenja Bog se u Sinu sjedinio sa svojim stvorenjem, ušao u njegov život i povijest, postao stvorenje u vremenu i prostoru, vidljiv i opipljiv, ne prezrevši već uzvisivši tijelo koje je sam postao, te je bio čovjeku u svemu sličan osim u grijehu. Odnos božanske i ljudske naravi u Isusu Kristu proučava kristologija.
VJEROVANJE APOSTOLSKO
Vjerujem u Boga, Oca svemogućega,
Stvoritelja neba i zemlje.
I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga,
Gospodina našega,
koji je začet po Duhu Svetom,
rođen od Marije Djevice,
mučen pod Poncijem Pilatom,
raspet, umro i pokopan;
sašao nad pakao;
treći dan uskrsnuo od mrtvih;
uzašao na nebesa,
sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;
odonud će doći suditi žive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga,
svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih,
oproštenje grijeha,
uskrsnuće tijela, i život vječni. -Amen.
NEKE NAPOMENE IZ UČENJA KATOLIČKE CRKVE O VJERI I KRIVOVJERJU
Monizam
Monizam je metafizički ili filozofski stav koji sve pojave svodi na jedan jedinstveni duhovni ili materijalni princip po kojem je svijet ono apsolutno razumljivo samo po sebi i objašnjava se samim sobom, za razliku od dualizma i pluralizma koji prihvaćaju dva ili više temeljnih principa.
Nazvan prema grčkoj riječi monos, što znači jedan. Da je bitak (srž, ono što nas čini i ispunjava) samo jedan. Kod Platona je bitak ideja.
Hereza
Krivovjerje ili hereza (grč. αἵρεσις hairesis "izbor") je vjerovanje koje su crkveni autoriteti ocijenili iskrivljavanjem kršćanske vjere.
U srednjem vijeku su oni što su naučavali protiv službenog nauka o doktrini vjere riskirali da budu proglašeni hereticima.
Još su ranokršćanske crkvene vlasti su u 2. stoljeću osudile gnostike, koji su tvrdili da posjeduju tajno i mistično znanje. Poslije su u 4. stoljeću kao hereze osuđeni arijanizam i nestorijanstvo.
Ikonoklasti, koji su prosvjedovali protiv štovanja vjerskih slika - makar su preko 150 godina imali na svojoj strani bizantski carski dvor, bili su osuđeni na Drugom Nicejskom saboru 787. godine.
Osuda katara u južnoj Europi dovela je do albigenških križarskih vojni. Kasnije je nezadovoljstvo ortodoksnim katoličkim učenjem dovelo do pojave protestantizma: tek se u drugoj polovini XX. stoljeća počelo iz razloga "političke korektnosti" izbjegavati u katoličkim publikacijama karakteriziti protestante nazivom "heretici".
Rimokatolička crkva je 1232. osnovala sud, inkviziciju, za istragu "nepravovjernosti".
Srednjovjekovne crkvene vlasti su obnovile poganski način kažnjavanja spaljivanjem živih osoba zbog hereze. I protestantske crkve su uvele svoju inkviziciju, čija su meta uglavnom bili rimokatolici. U Engleskoj je u ranom 15. stoljeću bio uveden zakon koji je dopuštao svjetovnim vlastima da provode ovu kaznu. Ta je praksa u Engleskoj konačno zabranjena nakon što je 1612. za Jakova I. spaljena skupina anabaptista.
Prema Kan. 751. važećeg Zakonika kanonskog prava iz 1983. god., "Krivovjerjem naziva se uporno nijekanje, poslije primljenog krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju". Osobe koje zapadnu u krivovjerje zapada u "izopćenje unaprijed izrečeno" (Kan. 1364.), nije pogodna za primanje u svećenički, đakonski ili biskupski red (Kan. 1041.), a osobama čije je krivovjerje općepoznato mora se uskratiti crkveni pogreb (Kan. 1184.).[1]
Dualizam
Dualizam u filozofiji označava mišljenje – oprečno monizmu – da postoje dvije iskonske, ravnopravne i nesvodljive kategorije stvarnosti (dva osnovna modaliteta, dvije iskonske "supstancije", dva konstitutivna principa svega, što postoji): duh i tvar, odnosno ideja i materija.
Politeizam
Politeizam ili mnogoboštvo je vjera u više bogova. Od monoteizma je starija forma religije. Nastao je od primitivnog totemizma i animizma personifikacijom sila i pojava prirode. Visoko razvijene politeističke religije, a najviše grčka i rimska nazivaju se mitologijama. Danas nema većih politeističkih religija, već postoje samo tradicionalna vjerovanja.
Manihejstvo
Manihejstvo je tradicionalno iransko vjerovanje koje se definira kao sinteza tradicionalnog perzijskog vjerskog dualizma dobra i zla, s elementima ranoga kršćanstva. Tu sintezu uobličio je perzijski vjerski učenjak Mani (Manichaeus) još u 3. stoljeću nove ere.
Pelagijanizam
Pelagijanizam je vjersko učenje nazvano po Pelagiju. Ono smatra da grijeh Adama i Eve ne pomračuje ljudsku prirodu (koja je božanska, jer je stvorena od Boga), i da je čovjek i dalje sposoban birati između dobra ili zla.
Tako, Adamov i Evin grijeh je samo "loš primjer" potomcima, ali njegov postupak nema drugih posljedica za ljudsku prirodu, koje se dovode u vezu sa njegovom grijehom. Pelagijanizam vidi Isusovu ulogu kao "postavljanje dobrog primjera" čovječanstvu, nasuprot Adamovom lošem primjeru.
Ukratko, čovječanstvo ima punu moć, i punu odgovornost, za vlastito spasenje i za vlastite grijehe. Prema tome, čovječanstvo nema potrebe za drugom milošću Božjom osim stvaranja slobodne volje.
Pelagijanizam je osuđen na Koncilu u Kartagi 417. godine, na zahtjev svetog Augustina.
Nestorijanstvo, Arijanstvo i pripadajući crkveni sabori
Nestorije (oko 386.-451.), koji je pripadao antiohijskoj Crkvi, postao je 428. carigradski patrijarh. Nastojeći racionalno protumačiti i razumijeti utjelovljenje božanskog Logosa, druge osobe Presvetog Trojstva, to jest Isusa Krista, naučavao je da su ljudska i božanska bit u Isusu podijeljene, tako da bi u njemu postojale dvije osobe: čovjek Isus Krist i božanski Logos. Stoga su Nestorije i njegovi sljedbenici, tvrdili da se ne može reći da je Bog patio ili da je Bog razapet. https://hr.wikipedia.org/wiki/Efe%C5%A1ki_sabor (Efeški sabor)
Arijanstvo je kristološki nauk što ga je širio prezbiter Arije, koji je živio i naučavao u ranom 4. stoljeću u Aleksandriji u Egiptu. Prema ovom nauku božanska narav Isusova podređena je naravi Boga Oca, pa je tako bilo vrijeme u kojem druga božanska osoba nije postojala, već je stvorena od Oca. Arijanstvo je u 4. i 5. stoljeću bilo vrlo rašireno u Crkvi. Arijev je nauk osuđen kao hereza na Prvom nicejskom saboru. https://hr.wikipedia.org/wiki/Arijanstvo
https://hr.wikipedia.org/wiki/Prvi_nicejski_sabor
https://hr.wikipedia.org/wiki/Prvi_carigradski_sabor
Gnoza
Pod pojmom gnoza moderna istraživanja shvaćaju posebni oblik spoznaje kojemu su predmet božanska otajstva i koja je dostupna samo za skupinu izabranih. U ovom obliku je se može pronaći u raznim religioznim i filozofskim strujama raspršenim u prostoru i vremenu.
Gnosticizam
Razlikuje se od gnoze. A radi se o religioznom pokretu koji je nastao u 1. st., o čemu postoji vrlo opsežna izravna (Nag Hammadi) i neizravna (hereziolozi) dokumentacija, posebno tijekom 2. st., razdoblju njegova cvata. Gnostička gnoza je jedan oblik religiozne spoznaje kojemu je predmet čovjekova istinska stvarnost, a prvenstveno su se zanimali kako protumačiti prisutnost zla u svijetu, ljudsko stanje i mogućnost spasenja. Spasonosnu spoznaju prenosi određeni objavitelj-spasitelj, a zajamčena je posebnom ezoterijskom predajom, te je po sebi u stanju spasiti onoga tko je primi. Redovito se gnostička pouka (didaskalia), kojom se potencijalni član inicira u zajednicu, temelji na predaji određenog mita kojemu je cilj odgovoriti na egzistencijalna pitanja vlastita svakom gnostiku: «tko smo, što smo postali; gdje smo, gdje smo pali; kamo smjeramo, odakle smo očišćeni; što je rođenje, što je preporođenje» (Exc. ex Th. 78,2).
Činjenica je da su različiti gnostički sistemi izrazito sinkretistički. Svoje nauke grade polazeći od različitih misaonih tradicija. Uz elemente koje uzimaju iz grčke filozofske tradicije, napose platonističke, određeni tekstovi pokazuju utjecaj židovskog svijeta. Još teže je protumačiti odnos kršćanstva i gnosticizma. Otkriće biblioteke u Nag Hammadiju pokazalo je da postoje tekstovi u kojima se ne osjeća utjecaj kršćanstva, kao i oni u kojima se može govoriti o kršćanskoj gnozi, gdje se gnostičko promišljanje nudi kao «tumačenje Evanđelja», a na poseban način kao kristološko promišljanje (npr. Bazilid, Valentin).
Psihološke korijene i religiozne motivacije vjerojatno treba tražiti u situaciji egzistencijalnog straha, koji je bio tipičan mnogim autorima i strujama, kako poganskim tako kršćanskim, u prva dva stoljeća, a čini se da u gnosticizmu dosiže svoj vrhunac, kojem će plod biti svojstveni religiozni odgovor, koji izvire iz osjećaja izgubljenosti i otuđenosti u odnosu na svijet. Za gnostika podzemlje se ne nalazi ispod zemlje ili na njezinim rubovima, nego je ispunilo svijet, ono je svijet sam. Zato je gnosticizam u biti pesimizam. A pesimistička je također ideja o bitnoj podjeli ljudi na dobro i zle, to jest na one koji se mogu spasiti i na one koji se ne mogu spasiti. Gnostik kao posjednik duhovnog elementa, takozvani pneumatik, odbacuje i osuđuje potpuno ovaj svijet sa svojim gospodarima koji ga drže zatvorenikom, jer zna da je u njemu stranac. Njegova domovina jepleroma, to jest svijet božanske punine u koju on može prispjeti zahvaljujući tajnom znanju – gnozi koje mu posreduje određeni duhovni objavitelj.
– Definicija gnosticizma: Gnosticizam je skup svjedočanstava karakteriziranih dualizmom koji uključuje unutar božanstva određeni lom koji se dogodio u samim počecima. Iz ovoga loma je stvoren svijet kao djelo jednog nižeg boga (zovu ga Demijurg, bog SZ-a, Jahve), i došlo je do zarobljavanja palih komadića božanstva koji su se inkorporirali u neke ljude, te su stoga ti isti ljudi istobitni s božanstvom. Ponovni povratak ovih komadića božanstva u božanski svijet ostvaruje se posredstvom objave koju donosi nebeski objavitelj koji radi toga silazi u svijet. (Patrologija)
Mitologija
Mitologija (ili hr. pričoslovje[1]) je znanost koja proučava priče fantastičnog sadržaja u kojima su junaci bogovi, polubogovi, heroji i slično. Te priče bilježi mit, legenda, tradicija, usmena predaja i drugo.
Pored toga, mitologijom se naziva i skup mitova neke religije, etničke skupine ili geografskih cjelina.
UMJESTO ZAKLJUČKA:
NICEJSKO-CARIGRADSKO VJEROVANJE
Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima. I u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Amen.
No comments:
Post a Comment
just do it