Homo fides

Kada majka stavi ruku na srce i polaže ruke na svoj trudnički trbuh, ona počinje prelijepi put komunikacije njena nerođenog djeteta sa svijetom u koje je stiglo, razgovara s djetetom i otkriva mu njegovu vlastitu djetinju svijest koja se još više proširuje kada ona pjeva uspavanku djetetu koje je netom rodila. Mamina uspavanka je put i kanal kroz koji dijete počinje reagirati na svijet sluhom i umom koji pamti i uči slušanje melodije i govora, a također tada se začinje u djetetu i emotivno razumijevanje materinjeg jezika. 
Vrlo često su tekstovi uspavanki prava glazbena i književna remek-djela u kojima se razvijaju fabule od životne važnosti za svakog čovjeka, a majka ih proslijeđuje djetetu kroz svoju ljubav i pažnju, kroz glazbu i priču, kroz poljupce i dodire te kroz neopisivu lakoću igre.

Ta igra je stvarna, teoretska i praktična, jedini je djetetov dodir s okolinom i vrlo je, vrlo ozbiljna djetetova životna aktivnost. Igra se uči od drugih ljudi, ona je put u društvo, a također je put u društvenu zrelost. No, samo po sebi dijete se nikada ne bi u Božjoj milosti sjetilo igrati, ali također bi vrlo teško, čak i traumatično u Božjoj milosti naučilo živjeti u svijetu. Kroz igru i roditeljsku skrb djetetu se objavljuje njegov istinski Roditelj, Bog koji ga uči kao prvo povjerenju. Povjerenje je važnije naučiti nego govor i slušanje, kroz povjerenje i vjeru u Boga dijete može sve drugo učiti i ostati zdravo, razvijati se na potpuni način.


Kako nemaju sva djeca idealne roditelje, tako se događa u svijetu pojava nedozrelosti u društvenom i psihičkom smislu, tako se događaju zapreke u normalnom razvoju pojedinaca i okoline, u razvoju čitavih skupina ljudi, čak i u razvijenosti društvenoga uređenja neke skupine, odnosno naroda i političkoga ustrojstva neke države. Možda je zato igra toliko važna i tada kada kažemo da smo zreli i odrasli. Igra nam pomaže u ovoj globalizaciji da se artikuliramo prema svim ljudima i komuniciramo što uspješnije na međunarodnoj razini. Naravno, ako nemamo ono prvo i osnovno povjerenje i vjeru u Boga, tada nam niti igra ne može pomoći da naučimo biti pozitivni i da se pravilno međusobno afirmiramo i razumijemo.


Čovjek je Božje stvorenje, a Bog je Duh, nevidljiv, neopipljiv i sveprisutan. Bog se nikada ne igra, ali znamo da je vrlo strpljiv. Koliko je samo Isus, Gospodin napričao pripovijetki, anegdota i prispodoba svojim sljedbenicima i kako je samo strpljivo podučavao svoje apostole, Crkvu našu o ispravnom tumačenju prispodobi, a sve kako bi čovjek naučio komunicirati sa svojim Ocem nebeskim. Jer Bog je stvorio svijet, ali nije Njegovo kraljevstvo od ovoga svijeta pa tako i vjernik, koji je molitelj Božji, pripada Bogu, a ne svijetu, pripada u Isusovo kraljevstvo koje cvate povjerenjem i zato nas Crkva naša uči vjeri u Jednoga Boga i tada kad smo već odrasli, i čitavoga života.


Taj nauk Crkve Katoličke, ta Božja poduka nikako nije igra, čak niti ona ozbiljna, najozbiljnija društvena i svjetovna igra. Bog nas uči vječnome životu, a igranje nas uči kojim načinom možemo drugima priopćiti svoju vjeru, to jest Boga Oca, Sina i Duha Svetoga.


Jer vjernika je malo na svijetu, mnogo je nekakvih malovjernih duša, svi smo grešnici koji se spašavaju upravo svojom vjerom u Boga, to jest međusobnim maksimalnim povjerenjem. Samo onaj čovjek koji komunicira sa svojim Stvoriteljem i Spasiteljem može razviti maksimalno povjerenje prema drugim ljudima, a znamo također da može zadobiti duševno i cjelovito zdravlje i dostojanstvo sebe samoga.

Dakle, čovjeku je potrebna igra, ali s puno povjerenja.
Ekipi je potrebna slava i uspjeh kako bi svojim međusobnim povjerenjem svjedočila što većem broju ljudi kako se čovjek-grešnik u ovome svijetu snalazi i iz ovoga svijeta spašava.
‎ponedjeljak, ‎9. ‎srpnja ‎2018. 03:34:56