Gorka istina

Duša se očituje djelima svoga tijela, a duh je vršak duše, duh lebdi nad čovjekom i prožima ga. Čovjek je nerascjepljiv, odnosno on je tako načinjen da samo u ljubavnom spoju zaista u potpunosti postoji. Bolje je nemati svoju "drugu polovicu" među ljudima nego nastojati brakom i vezom izbjeći samoću koja nije loša sama po sebi. Bolje je biti u ljubavnom spoju sa svojim Bogom Stvoriteljem.
Mnogi samci nisu samci, mnogi parovi ljudski su usamljeni u svom spoju. Gorka istina.
Čovjek izbjegava samoću. Čovjek danas strepi da će izgubiti obitelj. I što ako ne izgubi obitelj? Zar će svijet postati bolji? Jer ako svijet može postati bolji i postajati sve bolji, tada nismo u jednakim okolnostima, to jest nemamo istu priliku u životu. A točno je da zaista svi imamo istu životnu priliku, a to je da mijenjamo sebe, a ne svijet. O tome puno zna upravo samoća koju izbjegavamo.
Protuargumenti? U samoći čovjek može poludjeti, to jest izgubiti zdrav razum. Zar čovjek u društvu ima više zdravog razuma? Čovjek može poludjeti sam sa svojim grijesima, čovjek veli da se ujutro ne može pogledati u ogledalo. I ne mora, neka gleda svako jutro u Križ.
Možda čovjek misli da će umrijeti u samoći jer vjeruje da je besmrtan i da se duša u smrti odvaja od tijela pa misli da mu se to i na zemlji u samoći može dogoditi te da će tako ili poludjeti ili umrijeti, a toga se boji. Čovjek je izmislio seljenje duša samo zato što vjeruje da je besmrtan poslije zemaljskoga života. E, pa nije, nije besmrtan. Dah se čovjekov na njegovoj samrti vraća Bogu Stvoritelju, a ljudi su poprilično mrtvi u ovom zemaljskom životu, prah su i pepeo.
Bit čovjeka po kojoj je neki određeni čovjek baš taj čovjek jest vječna i to zato jer nastade od Vječnoga Boga. Tko ne vjeruje u Jednoga Vječnoga Boga, taj također vjeruje da je besmrtan, ali i da mu se duša seljaka okolo naokolo po svemu stvorenome. To je Šeol, zemlja sjena, ništa bolje nego prašina i pepeo. Bit čovjeka nije prah ili sjena, bit čovjeka je njegovo postojanje u određenom vremenu na određenom mjestu s razumom, govorom, sviješću i savješću te više ili manje ograničenom slobodnom voljom. To određeno vrijeme predstavlja razum čovjekov koji razlučuje uzrok i posljedicu, a mjesto je zapravo stanje jednog određenog čovjeka.
Zdrav razum nalaže čovjeku da ne ide ujutro na posao jer živi besmisleno, a nije za to nikako nagrađen, ali čovjek ipak svako jutro ide na posao i ne traži promjenu na bolje, samo se opravdava da  mu je to nemoguće. No, savjest čovjekovoga zdravog razuma svjesna je jako dobro činjenice da čovjek živi besmisleno. To je bol, velika bol i muka.
Takav čovjek ne može ni trenutka stati, ostati sam i suočiti se sa svim svojim zdravim razumom s činjenicom da živi besmisleno i da će vjerojatno tako i nastaviti živjeti i mrtviti.
Samo kada čovjek od malena ostaje koliko, toliko iskren prema sebi, njegova žeđ za Istinom će narasti jer ta žeđ jedina ima smisla.
Ako čovjek od malena uči licemjerje, bilo vjersko, bilo profano, taj se možda neće Bogu obratiti niti na samrti.
Jasno je da takav čovjek, koji bježi od istine da živi besmisleno, ne može imati samopouzdanja, ne može ga graditi od malena, niti učiti svoju djecu hrabrosti samosuočavanja.
I što su nam potrebne takve licemjerne obitelji?
‎18. ‎rujna ‎2018. 07:12:02